Film U KINIMA: 'DRVO ŽIVOTA'

Car je gol!

Kad neko umjetničko djelo izrazito podijeli publiku, bilo da je riječ o 'običnim' ljudima bilo o kritičarima, u pravilu se kaže da je to dobar znak, indikacija da u tom djelu mora biti 'nešto posebno'. Od svoje svjetske premijere na festivalu u Cannesu, novi film uglednog američkog redatelja Terrencea Malicka, 'Drvo života', izaziva potpuno oprečne reakcije – nije malo onih koji tvrde da su doživjeli duboko iskustvo koje im je promijenilo život, ali nije zanemariv ni broj nezadovoljnika koji susret s ovim djelom smatraju potpunim gubitkom vremena

U ovakvim situacijama često se kaže da bi istina mogla biti negdje na sredini. U ovom tekstu, međutim, neće biti takvog zaključka, budući da pripadam među one koji smatraju da 'Drvo života' doista jest promašaj. Malickovo djelo pretjerano bi bilo opisati katastrofom, ali raskorak između autorovih golemih ambicija, svakako vrijednih poštovanja, i onoga što film nudi, doista je golem.

NEKONVENCIONALNO DJELO

Nema sumnje, 'Drvo života' nekonvencionalno je filmsko djelo, u kojem se Malick očigledno ni trenutka nije opterećivao razmišljanjem koliko će sadržaj komunicirati s bilo kojom publikom. U filmu nema linearne priče, a ono što se odvija tokom dva sata i petnaestak minuta prije svega je meditacija o Velikim Temama poput Života, Smrti i Smisla Postojanja, meditacija koja se u jednom dijelu svodi na kroniku života jedne obitelji u teksaškom gradiću 50-ih godina prošlog stoljeća. U uvodnom dijelu Malick nas najokvirnije upoznaje s članovima obitelji O'Brien, te kroz naraciju majke (Jessica Chastain) postavlja jedan od središnjih filozofskih motiva svoga djela, o dva načina života – u skladu s prirodom (pojednostavljeno govoreći, sebičnost i težnja ostvarivanju materijalnog bogatstva) i u skladu s milosrđem (pojednostavljeno, nesebičnost i duhovnost).

Uvod završava nizom kratkih scena vezanih uz vijest o smrti jednog od sinova, te reakcije majke i oca (Brad Pitt). Nakon toga prelazimo u današnje vrijeme, gdje zatičemo arhitekta Jacka (Sean Penn), najstarijeg sina O'Brienovih, koji se prisjeća bratove smrti. Potom kreće segment od nekih dvadesetak minuta, u kojemu Malick prikazuje trenutak Velikog praska, postupno dolazeći do početka razvoja života na Zemlji, i završavajući s nestankom dinosaura nakon sudara našeg planeta s nekim svemirskim tijelom. Potom kreće spomenuta obiteljska kronika, koja se najvećim dijelom usredotočuje na jednu godinu života O'Brienovih. Film završava vizijom zagrobnog života koja bi mogla biti svojevrsno Jackovo duhovno prosvjetljenje, ili njegov san, a postoje i druge mogućnosti tumačenja.

RAZLIČITE MOGUĆNOSTI TUMAČENJA

Taj segment nipošto nije jedini za koji postoje razne mogućnosti tumačenja –u filmu dosta toga različiti gledatelji vide na bitno različite načine. Problem je, međutim, u tome što to nije posljedica sadržajne višeznačnosti, nego činjenice da Malick na kapaljku daje neke informacije koje bi trebale biti nedvosmislene. Jedan od najboljih primjera svakako je spomenuta smrt jednog od braće, koja na neki način pokreće cjelokupnu konstrukciju filma. Naime, scena u kojoj majka O'Brien dobiva telegram o smrti očito se odvija negdje sredinom 1960-ih, nekih desetak godina nakon razdoblja u kojem se odvija glavnina prikaza života O'Brienovih u filmu. Budući da ne doznajemo nikakve podatke, prva implikacija koja se nameće jest da je mladić stradao u Vijetnamskom ratu – međutim, mnogi su skloniji interpretaciji da je riječ o samoubojstvu, budući da je, po svemu sudeći, Malickov mlađi brat upravo to počinio krajem 1960-ih (iako ni to nije do kraja etablirano, budući da je Malick poznat po opsesivnom skrivanju svoga privatnog života). Iz filma se ni na koji način ne može iščitati da je riječ o samoubojstvu - a ako jest, tada je taj tragični motiv svakako morao biti barem malo detaljnije rasvijetljen.

Na nivou cjeline, itekako je dvojbena Malickova odluka da dijaloške scene svede na minimum, a da se likovi najvećim dijelom izražavaju kroz naraciju, koja je zamišljena smrtno ozbiljno, ali na trenutke izaziva čak i pomalo komičan efekt. To se ponajprije odnosi na segmente sa Seanom Pennom kao odraslim Jackom – ugledni glumac uglavnom tupo baulja kroz kadrove koji bi valjda trebali sugerirati otuđenost svijeta u kojem se kreće, no rezultat je tip umjetničarenja kakav je vrlo lucidno parodiran u komediji 'Mr. Bean na praznicima', čija se završnica odvija na canneskoj premijeri nepodnošljivo pretencioznog i pompoznog filma u režiji filmaša kojeg tumači Willem Dafoe. Ne čudi što je Penn u više navrata otvoreno izražavao razočaranost svojim udjelom u Malickovu filmu, tvrdeći da je njegova uloga u završnoj verziji ispala potpuno drukčija od onoga što je stajalo u scenariju i što je snimljeno.

IMPRESIVNA KAMERA

A što tek reći na prikaz postanka svemira i dinosaure? Mnogi taj segment Malickova filma po slojevitosti uspoređuju s legendarnim poglavljem 'Jupiter i iza beskonačnosti' klasičnog filma Stanleyja Kubricka '2001: Odiseja u svemiru', no moram reći da u Malickovoj izvedbi u najboljem slučaju mogu vidjeti tek natruhe filozofske slojevitosti Kubrickova djela. Naprosto, kao i većina aspekata 'Drveta života', ovo se doima nasumce ubačenom, površinski razrađenom idejom koja u ovakvoj izvedbi naprosto ne može imati veću težinu.

U svjetlu svih navedenih prigovora, nije pretjerana utjeha što se film odlikuje doista impresivnom kamerom meksičkog snimatelja Emmanuela Lubezkog, te da je Brad Pitt prilično dobar u ulozi (pretjerano) autoritativnog oca.

U konačnici, još jednom treba naglasiti da itekako treba respektirati razinu Malickovih autorskih ambicija u ovom filmu, kao i samu činjenicu da su njegove autorske 'dionice' na toliko visokoj cijeni da je za ovakav tip filma mogao dobiti itekako solidan budžet od 32 milijuna dolara. No to nije dovoljno da se 'Drvo života' ocijeni kao išta drugo osim časnog promašaja.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još