Film NOLLYWOOD

Druga najveća kinematografija svijeta u Zagrebu

Ako do sada niste imali prilike zaviriti u fascinantan svijet nigerijskog filma, druge najveće filmske industrije na planetu, ovogodišnji Subversive Film Festival nudi vam priliku za uživanje u posve novom filmskom iskustvu

Nollywood je druga najveća kinematografija na svijetu – ovaj prestižni numerički status nigerijska filmska industrija dosegla je neviđenom ekspanzijom od devedesetih godina, otkada je prešišala američku celuloidnu proizvodnju i sjela za vrat indijskoj, s nevjerojatnih 200 novih naslova proizvedenih svakoga mjeseca i ukupnom zaradom od oko 250 milijuna dolara!
'Araromire'


A vi se pitate zašto niste bacili oko ni na jedan primjerak iz prebogate afričke riznice digitalnog kulturnog blaga? Razlog je vrlo vjerojatno taj što većina naslova iz nigerijske tvornice snova i noćnih mora djeluje gledljivo koliko i sjedenje uz snimke vjenčanja osoba koje ne poznajete, iskrižane s najsočnijim trash elementima televizijskih sapunica i okultnih C-horora. Ovisno o žanru i pristupu, naravno. Pa tako na svaku gomilu onih koji jednostavno nikada nisu imali prilike zaviriti u nolivudsko more DV ludila, pada i pokoji onaj koji je od te prilike odustao kada se susreo s prvim minutama svijeta čudnijim od svega na što je do sada navikao pri susretu s pokretnim slikama.

No taj fascinantan novi svijet, nastao ne samo kreativnim eksploatiranjem jeftinih novih tehnologija i distribucijskih mreža globalne nigerijske dijaspore, već i sudarom estetskih, moralnih i autorskih odrednica afričke kulture s holivudskim žanrovskim receptima, pravim se filmofilima upravo zbog toga nudi kao jedna od posljednjih neotkrivenih riznica filmske umjetnosti, skrivene iza vela udaljenih zemljopisnih i kulturnih koncepata, kao bunar u koji valja uskočiti čak i ako ne znate što vas čeka u dubokoj vodi i hoćete li uspjeti plivati kroz prosječnih sat i pol maštovitog kaosa zabilježenog na nigerijskog prašini.

Nigerija je prva probila uvjerenje da su afrički filmovi isključivo plod frankofonske Afrike, s kojom se donedavno poistovjećivao pojam ‘afričke kinematografije’; riječ je o uracima nastalima pod utjecajem tradicije francuskog ‘art filma’, naslovima snimljenim novcem europskih producenata i namijenjenima festivalskoj publici. Masovna nigerijska filmska produkcija (kao i rastuća produkcija Gane) fenomen je koji pokazuje kako se industrija može probuditi onog trena kada počne korespondirati s publikom, a filmovi koji govore o državnoj korupciji, religijskom fundamentalizmu i trgovini ljudskim organima, uz začin seksa, akcije, tajnih kultova i zala pretjeranog materijalnog bogatstva, upravo su to – hitovi za obične ljude koji ih gutaju s jednakim žarom s kojim ih gutaju i prekaljeni lovci na drugačije.

Naftu i dijamante Zapad je otkrio odavno, no tek posljednjih desetak godina hvata ga i pomama za autohtonim afričkim filmom. Nigerijska produkcija okupirala je američko tržište oko 2003: mala kina organizirala su retrospektive, povećao se uvoz u videoteke, a mediji su fenomen popratili kovanjem termina Nollywood, koji je nigerijskom filmu tepao kao ravnopravnom članu zajednice Bollywooda (indijski film) ili Lollywooda (pakistanski film). Mnogi kritičari primjećuju da, osim položaja autsajdera i egzotike u zapadnom svijetu, Nollywood i Bollywood dijele i mnoge teme, gradeći veliki broj naslova na sličnim varijacijama priča o borbi dobra i zla.

Iako je 1995. zabilježeno ‘samo’ 200 snimljenih nigerijskih naslova, povećan uvoz u SAD i milijuni koji su se neočekivano počeli okretati u industriji, 2003. godine povećali su brojku na 600, ako je vjerovati podacima koje daje Filmmakers Cooperative of Nigeria, konzorcij koji objedinjuje 75 produkcijskih tvrtki. Većina filmova snimljena je kućnom videokamerom, i to u desetak dana, a do finalizacije jednog naslova potroši se oko 8.000 dolara.

Nollywood
Zanimljivo je da se nigerijska filmska industrija rađala zajedno s kolapsom nacionalne ekonomije. Nestalo je javno financiranje filma i televizije, a odlazak u kina postao je opasan sport zbog velike porasti kriminala; mračne prostorije postale su idealne lokacije za nasilje i pljačku, a kako je europski i američki program pojeo televiziju, redatelji su se pregrupirali, organizirali u svojevrstan pokret otpora i počeli snimati filmove temeljene na plemenskim predstavama svojeg podneblja.

Devedesetih se pojavljuje video, daleko jeftiniji od filmske vrpce, a razvojem Video CD formata (VCD) svaki se film mogao ‘zapeći’ na medij za 1,50 dolara, nakon čega odlazi u distribuciju po cijeni od tri dolara. Mnogi nigerijski intelektualci nisu previše sretni zbog popularnosti velikog broja naslova, smatrajući da priče o vješticama i fabule koje degradiraju prava žena imaju jako loš utjecaj na siromašnu i manje obrazovanu publiku, istodobno dodatno razvijajući stereotipe koje svijet ima prema Nigeriji.

Ipak, ako ćemo se složiti s Jonathanom Haynesom, autorom knjige ‘Nigerian Video Films’, nigerijska filmska produkcija ionako nikada neće probiti granice komercijalne zapadne kinematografije pa se treba zadovoljiti činjenicom da oni često predstavljaju jednu drugu kulturu i jedan drugi, egzotični svijet, makar se radilo o svijetu koji pred kamerama kombinira voodoo rituale i Bibliju, seks i nasilje, materijalno i duhovno...

Mali uzorak ovog golemog svemira u vječnoj ekspanziji dobit će i publika zagrebačkog Subversive Film Festivala, na kojem će gostovati nolivudski redatelji Kunle Afolayan i Zeb Ejiro, zajedno sa svojim filmovima 'Araromire' aka 'The Figurine', svojevrsnom nigerijskom verzijom priče o prodaji duše vragu, temeljenom na folkloru naroda Yoruba i božici iz naslova (osvojio je pet glavnih nagrada Afričke filmske akademije i doživio ogroman uspjeh u nigerijskim kinima) te 'Domitila, priča jedne prostitutke', velikim hitom iz 1996., melodramom o ženi koja ne može preživjeti radeći kao uredska pomoćnica pa se noću primorana prostituirati.

Gledat ćemo i 'Onome' Chica Ejira, mračnu dramu o bogatima i siromašnima razvikanu kao jedno od prvih remek-djela ovog legendarnog redatelja, kao i okultne klasike 'Living in Bondage' (Chris Obi Rapu) i 'End of the Wicked' (Teco Benson), ali i još neke melodrame, poput 'Tsintsiya' (Hamisu Lamido) i 'Butterfly' (Andy Amenechi).

Dakle, više nemate razloga pitati se zašto niste gledali ni jedan naslov iz prebogate afričke riznice digitalnog kulturnog blaga, a za razliku od velikog broja publike izvan male mreže afričkih kinodvorana, imat ćete jedinstvenu priliku pogledati ove filmove u njihovu, za VCD kulturu posve netipičnom okruženju – na velikom platnu! Kako velika, druga po veličini kinematografija na planeti i zaslužuje.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još