ANDRIJA JARAK:

'Prateći slučaj Antonije Bilić, osjetio sam svu tugu i bol'

21.04.2014 u 16:51

  • +9

Andrija Jarak

Izvor: Promo fotografije / Autor: Nova TV

Bionic
Reading

Najmobilniji reporter Nove TV Andrija Jarak iza sebe ima mnoštvo reportaža i javljanja uživo. Kada dolazi na posao, svjestan je da zbog dobre reportaže može prespavati na drugom kraju zemlje, a zbog svojih silnih reportaža uživo nastala je kletva 'dabogda ti Andrija Jarak izvještavao ispred kuće', koju mu svi rado spominju. Svoj posao zapravo živi, a strast je, dodaje, uz znanje i sposobnost osnovni preduvjet za njegovo dobro obavljanje

Jesi li se oduvijek htio baviti novinarstvom ili je novinarstvo izabralo tebe?
Ne bih rekao ni da je ono izabralo mene ni ja njega. To je bilo uzajamno – splet okolnosti, rekao bih. Oduvijek su me intrigirale bitne teme i značajni događaji te nisam mogao suzbiti znatiželju o njihovoj pozadini. Oduvijek me sve zanimalo: tko, što, zašto, kako. Ali jednom kad kreneš u novinarstvo, to je to. Ovaj posao moraš voljeti ili ga ne možeš raditi. A ja ga doslovno živim.


Držiš titulu najmobilnijeg novinara Nove TV, a zaradio si je zato što godišnje prijeđeš 120 tisuća kilometara i u dvije godine izvještavao si 220 puta?
Ti brojevi svaki dan rastu! U posljednja dva tjedna izvještavao sam iz Beograda, Sarajeva, Mostara, Zadra i sa svoje najčešće lokacije – ispred Županijskog suda u Zagrebu. Svaki dan kad dođem na posao znam da mogu prespavati na drugom kraju zemlje. A znalo se dogoditi da u istom danu izvještavam iz dvije države – u Vijestima u 17 iz Hrvatske, a u Večernjim vijestima preko granice. Ali čovjek se navikne na to.

Izvještavao si o prosvjedima u Bosni. Kako uspijevaš ostati pribran u kaotičnim situacijama?

Bosna i Hercegovina je specifična, pa su i ti prosvjedi bili drugačiji nego svi ostali o kojima sam izvještavao. Svi mi koji smo bili ondje shvatili smo da su ljudi gladni, bez plaće, egzistencije i budućnosti, i da je jedini motiv tih prosvjeda bila neizdrživa socijalna situacija. Naravno da se nakon nekoliko dana u priču upetljala i politika koja je, ovisno o poziciji ili opoziciji, htjela ostvariti svoje interese preko huliganskih skupina. U takvim situacijama treba biti maksimalno koncentriran, a brzina i spretnost su bitni jer to je uvijek adrenalinski šok. Ali u takvim trenucima je ključna samokontrola da bi gledatelji dobili ono što trebaju, a trebaju pravu informaciju, bez nepotrebnih komentara! Tako da čuju i vide ono što se dogodilo, bez dociranja i filozofiranja.

Misliš li da mora postojati strast prema poslu? Ima li razdoblja u kojima ti ga je dosta?
Strast je osnovni preduvjet, uz znanje i sposobnost. Krize su rijetke i prolazne, a obično se pojave nakon neke dramatične situacije na terenu, kad se pitaš ima li sve to smisla. Ali brzo se vratiš u stvarnost i ideš dalje.

Koliko te boli kritika?
Uvažavam utemeljenu i argumentiranu kritiku. Neutemeljenu, površnu i neargumentiranu uopće ne smatram bitnom. Od svih kritika najbitnija mi je ona koja dolazi na terenu, od samih gledatelja. Njih ne možeš zavesti.

Na koje od svojih priča si najponosniji?
Više ih je - kornatska tragedija, slučaj Antonije Bilić, ulazak Hrvatske u EU i oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču. Kornate i sve vezano uz Antoniju pratio sam od prvog dana i iz blizine osjetio svu tugu, bol i frustraciju. Ulazak u EU je velik i važan događaj, a oslobađajuća presuda generalima jedan od najemotivnijih trenutaka u životu.

Sigurno si čuo za kletvu 'dabogda ti Andrija Jarak izvještavao ispred kuće'. Kako je komentiraš? Komentiram je desetak puta dnevno, nekad i više, jer mi je svi spominju gdje god me vide.

Javljaju li ti se ljudi na cesti?
Premalo je prostora za sve smiješne i simpatične situacije. Ali evo nedavne: gospođa na Zrinjevcu me prepoznala i sjela je na klupu do mene dok sam čekao javljanje za Dnevnik. U tih pola sata ispričala mi je cijeli svoj život. Slušao sam je, ali sam joj nakon nekog vremena pokušao objasniti da imam javljanje za nekoliko minuta, međutim nije odustajala sve dok me snimatelj nije glasno pozvao da napokon stanem u kadar jer smo skoro u programu uživo. Drago mi je ako sam joj pomogao barem slušanjem.

Nedostaje li ti rodni Dubrovnik?
Rodni grad mora nedostajati, od toga ne bježim. Ali otkako su mi roditelji umrli, nisam dolje toliko često kao ranije. Ni brat ne živi u Dubrovniku, on je u San Franciscu. Tako da puno rjeđe putujem u Dubrovnik nego što sam to radio dok je obitelj bila na okupu.

Suprug si i otac troje djece. Kako djeca percipiraju tvoj posao?
Nastojim ih izolirati od posla, iako ih zanima, i to poprilično, sve što se događa u Hrvatskoj. To mi je drago jer znači da razmišljaju, pitaju. Ali bih volio kad bismo imali više pozitivnih aktualnih tema i događaja u našoj zemlji za razgovor. Na njih računam da će biti dio generacije koja će nam donijeti više uspjeha.

Možeš li se isključiti na odmoru?
Teško. Uvijek je mobitel uz mene, uvijek se čujem s kolegama iz redakcije. Nekad zbog potrebe, a nekad zbog čistog gušta da ih zezam zato što sam na odmoru, a oni nisu. Kao obitelj smo, tako da bi mi bilo čudno da se ne čujemo barem jednom.

Voliš putovati - koja ti je nova destinacija?
Jako volim putovanja i uvijek s obitelji planiram nova, ali se još nismo odlučili za iduću destinaciju.

Zašto si fasciniran Las Vegasom?
Istina, fascinirao me Las Vegas. Jednostavno zato što je unikatan i poseban, sasvim drugačiji od svih mjesta koja sam vidio. Jest da je naporno doći do njega, put je predug čak i za iskusnog putnika, ali se ti sati leta definitivno isplate zbog doživljaja.

Jesu li ti još uvijek cigarete najgori porok?
Nažalost, da.

Jesi li ih se pokušao otarasiti?

Bezbroj puta, bezuspješno.