NA LOŠEM GLASU

Zašto nas toliko zanimaju Ava Karabatić i Ivo Sanader?

08.02.2012 u 09:00

Bionic
Reading

Skandalom do cilja. Ekscesom do uspjeha. Lopovlukom do novinskih naslovnica. Biti na lošem glasu možda nije lijepo, ali je isplativo i povećava šansu da budete viđeni i to – doslovno. To ne potvrđuju samo primjeri iz show businessa, poput najnovijeg s prostačkim dizanjem srednjeg prsta pred stotinu milijuna gledatelja britanske reperice M.I.A.-e, nego i najnovija znanstvena istraživanja američkih psihologa

Show business je nemilosrdan. Spektakularni nastup Madonne i njezine ekipe u poluvremenu najgledanijeg televizijskog događaja godine u SAD-u,
Super Bowla između NY Giantsa i New England Patriotsa, trebao je biti novi trijumf razvikane pjevačice, ali će ostati upamćen po uzdignutom srednjem prstu britanske reperice M.I.A.-e .

Tijekom izvedbe Madonninog novog hita 'Give Me All Your Lovin', tom je pratećem vokalu bilo dovoljno da pred 110 milijuna gledatelja nakratko pokaže prostački znak – u prijevodu 'Tko vas j…' pa da u drugi plan gurne golemi trud stotinu pjevača, akrobata i plesača koji su tih dvanaest minuta stadion u Indianapolisu pretvorili u savršenu vizualnu bajku. Predstavnici NFL lige i TV mreže NBC odmah su se ispričali gledateljima, ali M.I.A. – umjetničko ime 36-godišnje Mathangi 'Maye' Arulpragasam – postigla je što je htjela: umjesto o Madonni, svi su govorili o njoj. Upamtili su je i oni koji za nju nikada nisu čuli. Savršena reklama za njezin novi video i album, reći će medijski stratezi.

Skandalom do cilja. Ekscesom do uspjeha. Lopovlukom do prvih stranica novina. Za splitsku starletu Avu Karabatić možda nikada ne biste čuli da nije svojedobno optužena za iznuđivanje novca od sveučilišnog profesora Živka Nižića. Bila je to pouzdana ulaznica za glamurozni svijet hrvatskih celebrityja. Unatoč dugim nogama, Red Carpet, Farma, Opstanak i Playboy tek su nakon toga primijetili njezin potencijal. Dobrano zaboravljena Janet Jackson prije osam godina na Super Bowlu oživjela je slavu ispuštanjem nestašne bradavice iz grudnjaka, a Madonna je znala da će javnim poljupcem usta na usta s Britney Spears osigurati veći interes nego s deset perfektno odrađenih nastupa. I Vlatka Pokos vjerojatno bi malo kome bila medijski zanimljiva da nije bilo skandala s bivšim mužem Dikanom Radeljakom. Mediji izvještavaju o svakom pokretu Ive Sanadera i suđenju zbog navodnog pustošenja javnih poduzeća, a tek TV Nova u rubrici 'Bolja Hrvatska' udarnog dnevnika spominje uspjehe dobrog momka genetike Tomislava Domazeta - Loše.

Biti na lošem glasu možda nije lijepo, ali je očito isplativo i povećava šansu da budete viđeni i to – doslovno. Ovo potvrđuje i nedavna studija profesorice psihologije Lise Feldman Barrett s bostonskog Northeastern sveučilišta, objavljena u znanstvenom časopisu Science, a tvrdi da će ljudi obratiti veću pozornost na lica vezana uz neki negativan trač ili skandal, nego na neutralna ili ona vezana uz pozitivne asocijacije. Studija se nadovezuje na dosadašnje spoznaje koje govore da, bez obzira na objektivno stanje, našu percepciju oblikuju moždani procesi koji 'izabiru' što ćemo vidjeti, a što ignorirati – i to prije nego što toga postajemo svjesni. Rezultati također produbljuju ideju da se mozak razvijao na način da bude mnogo osjetljiviji na 'loše momke', varalice i bližnje koji potkopavaju društvo obmanom, krađom i asocijalnim ponašanjem. U istraživanju kako loš glas, trač i glasine utječu na to kako naše oči nešto vide, profesorica Feldman Barrett je koristila posebne tehnike. One uključuju davanje svakom oku zasebne slike, dopuštajući očima da se natječu za pozornost, na kraju čega selekcijom ponuđenih slika svjesno vidimo samo jednu. 'Loš glas o nekome ne utječe samo na to kako naše oči ocjenjuju njegovo lice, nego i hoćemo li ga svjesno vidjeti', tvrdi Lisa Feldman Barrett.

Lisa Feldman Barrett govori o utjecaju tračanja na percepciju

No zašto uopće obraćamo više pozornosti na ljude s lošom reputacijom? Mozak u pravilu daje prednost negativnim informacijama, tvrde psiholozi. Veća je mogućnost da preživite ako vam se učini da je štap otrovna zmija, nego ako učinite obrnutu grešku. Ljudi su najveći predatori (ali i najveća pomoć jedni drugima) pa otuda i veća osjetljivost na znakove prevare i izdaje. Štoviše, prijašnja istraživanja upućuju na to da su bolje strane ljudske prirode – dobrota, altruizam, suosjećanje – mogle preživjeti evoluciju zahvaljujući samo našoj mogućnosti da otkrijemo i kaznimo one koji se ponašaju suprotno interesima zajednice i pojedinaca.

Svjesno ili ne, mediji obilato koriste tu ljudsku psihološku osobinu, pa nije čudo što u njima caruju loši momci, od ubojica u američkim krimi-trakavicama do domaćih stanovnika Remetinca, a skandali, prevare, otmice i pljačke vladaju naslovnicama i udarnim informativnim emisijama. O dobrim ljudima u pravilu se govori u prigodno predbožićno vrijeme ili u okviru pokoje dobrotvorne akcije, a priče o pozitivnim primjerima iz svijeta gospodarstva još se znaju podsmješljivo poistovjećivati s lažnim optimizmom socijalističke demagogije. U prvom su planu počinitelji zločina, rijetko kada žrtve i njihove obitelji. Luka Ritz se izdigao iz te nijeme gomile anonimnih žrtava nečije bolesne zloće, jer je prerastao u simbol. Da biste u javnosti nadživjeli svoje ubojice, morate biti John Lennon ili Gianni Versace

Sve se to u predatorskom show businessu koristi kao provjereni marketinški trik, a M.I.A. vrlo dobro zna kako iz toga postići maksimalni učinak. Ona je kontroverzna politička aktivistkinja koja podupire borbu Tamilskih tigrova na Sri Lanki, a malo supruga Bena Bronfmana, nasljednika jedne od najbogatijih židovskih obitelji u Kanadi, koja je osnovala tvrtku za proizvodnju alkoholnih pića Seagram pa nikome baš nije jasno kome je zapravo pokazala 'bosanski grb' na američki način. Ali to nije ni važno, važno je bilo svratiti na sebe pozornost, a ona se u ultra kompetitivnom svijetu najbrže postiže nekim paprenim ekscesom. Ako nije riječ o hrvatskim celebrityjima kojima je to nerijetko jedini adut.