Estrada IDOLATRIJA

Povijest obožavanja – od Shakespearea do Paris Hilton

Ako nas, kao što je to nedavno izjavio jedan engleski političar, kult celebrityja vraća u srednji vijek, to znači da smo samo u poodmakloj fazi nečega što je počelo puno ranije – Shakespeare je nekada bio ono što je danas Paris Hilton, a seks, nasilje i skandali slavnih prodavali su novine još početkom 20. stoljeća

Internetu, iPodu, MTV-u i kablovskoj unatoč, Britanija je vrlo blizu povratka u mračni srednji vijek – barem tako tvrdi stariji torijevac Liam Fox, koji riječ 'unatoč' u neku ruku mijenja s 'upravo zbog toga', tj. uvjerava nas da je samo tkivo modernog društva pod nišanom kulturne regresije, ma koliko bili uvjereni da smo zbog naprednih 'igračaka' već sutra spremni klonirati čovjeka pod pauzom za ručak.
Paris za predsjednika


Zabrinuti britanski političar odlučio je progovoriti o svojoj zemlji, ali naravno, daleko od toga da je Britanija, ma koliko se ekstreman činio, jedini primjer – od američkih snova o bogatstvu i slavi preko suludih meksičkih tabloida, neviđene groznice medijskog žutila u Hong Kongu i tretiranja slavnih poput božanstava u Japanu, pa sve do tranzicijskih zemalja poput Hrvatske – u kojoj kriza stvorena susretom dvaju sukobljenih svjetova, nacionalne tradicije 'stoljeća sedmog' te oduševljenja uvezenim dobrima postkomunističkog, globaliziranog postpolitičkog kapitalizma stvara tjeskobne minotaure za prodaju na potezu od 'seljačko-populističke' Arene do 'urbano-populističkog' Storyja – celebrity kultura postala je dominantna, globalna kultura, za neke i ubojiti virus koji se ne da iskorijeniti iz društva.

Klinci bi danas radije u reality show nego u laboratorij? Ako su klinci naša budućnost – što to govori o budućnosti ljudskog roda?

www.sfmuseum.net
Fatty spreman za zatvor

'Prijašnjih generacija, djeca su sanjala o tome da postanu astronauti i znanstvenici – sad jednostavno žele slavu', upozorava Liam Fox dodavši: 'Od renesanse i prosvjetiteljstva, doba razuma, promijenili smo svoj svijet. Ali sada su zavladali kriza samopouzdanja, nesigurnost i nedostatak optimizma (...) oslabljivanje socijalne mobilnosti, kult društva celebrityja, opadanje ozbiljnog učenja, pojačano zanemarivanje empirizma i društveni stavovi koji graniče sa strahom od vrijednosti prijete baciti sjenu na prosvijetljeni zapadnjački liberalizam koji nas je doveo ovoliko daleko.'

Ili, u prijevodu – moderna društva na pragu su punog kruga, od toljage i mamuta u spilji, preko Davida Beckhama i Brangeline pa natrag do Altamire i Krapine.

No je li kult celebrityja uistinu toliko nov fenomen/problem? I nije li, na kraju krajeva, i on sam proizvod istog tog 'prosvijetljenoga zapadnjačkog liberalizma', koji, kao i svaka druga medalja, ima ne samo dvije strane, već i rub, a najčešće i tkaninu kojom je vješate oko vrata?

Jedino što je ovdje uistinu novo jest njegov intenzitet, uvelike pojačan novim medijima i erom pretjerivanja prvog desetljeća novog milenija, koliko i potenciran eskapizmom nužnim za očuvanje psihičkog zdravlja u razdoblju Trećeg svjetskog rata koji se volio zvati 'ratom protiv terorizma'. A kao i sve ostalo, i eskapizam škodi ako se koristi u prevelikoj količini – nije pitanje, dakle, 'eskapizam?', već 'koliko eskapizma?'

I u prošlosti ga je bilo mnogo, prošlosti u kojoj nije bilo Pereza Hiltona, TMZ-a, Modnog Mačka i Starsa, ali je bilo dovoljno 'veselja' za sve one koji su, baš kao i danas, birali strane kulturnih ratova unutar pojedinih društava odlučujući se za 'visoku', 'nisku' ili 'alternativnu' kulturu u skladu s, koliko i neovisno o razvoju samog srca društva znanja za čiji futur toliko strahuje Fox.

Primjerice, kada se na kazališnoj sceni između 1564. i 1616. pojavio William Shakespeare, danas daleko od simbola masovne kulture, transformirao je elitističko kazalište u oblik narodne zabave, popularnu razbibrigu za mase tretiranu s obje strane kulturne barijere baš poput današnjih sapunica. Drugim riječima, raja je hrlila gledati predstave koje je mogla razumjeti, a elita, na čelu s intelektualcima i svećenstvom proklinjala je Shakespeareova djela kao korumpiranu, nemoralnu i jeftinu zabavu za neobrazovane mase. Sve to pretvorilo ga je u celebrityja, baš kao što je to danas, ma koliko bogohulno to zvučalo, jedna Paris Hilton. Istina, Šeki je bio genij s perom u ruci, a Paris je genij za... pa, treba imati genij za unovčiti 'ništa', zar ne? Na kraju krajeva, nije li u modernom kapitalizmu upravo taj genij na najvećoj cijeni?

www.thoughttheater.com

Povijest kulta slavnih datira puno prije Shakespeareovih vremena. Korijene mu nalazimo još u obožavanju starih božanstava, egipatskih faraona, biblijskih i mitskih figura. Grčki i rimski bogovi kriju se iza samog korijena riječi 'celebrity' (lat. celeber), personalizirani preko mitova koji su otkrivali detalje o njihovim privatnim životima. Vojskovođe, heroji, sportaši drevnih Olimpijskih igara, gladijatori... Svi oni bili su zameci današnjih celebrityja, čiji se veličina i status često bili opjevani u poeziji tog doba. Sportski junak u pjesmi bio je isto što i sportski junak s njuškom u mikrofonu Bože Sušeca nekoliko tisuća godina kasnije.

Koračanjem u mrak srednjeg vijeka, umjetnost i sport umiru, a novi kult celebrityja diže se oko vladara, monarha, svetaca i mučenika – o njima se uglavnom slušalo, jer većina ljudi nije znala čitati, a dolaskom renesanse umjetnost je ponovo popularna, zajedno s umjetnicima koji postaju iznimno slavni, slavniji od političara i svetaca. U 17. stoljeću, Luj XIV., ekstravagantni (čitaj: lud kao šiba) francuski 'kralj sunca' stvorio je kult samog sebe utabavši na arhetipu apsolutističkog monarhizma osnove modernog obožavanja slavnih.
Wikipedia.org
'Hollywood Babylon'


No za razvijanje masovne celebrity kulture, morali su se razviti mas-mediji, ili barem njihove osnove. Krajem 18. stoljeća, rođenjem tiska i izdavaštva, postavljaju se svi uvjeti za brzo i efikasno kreiranje slave, a prva tri desetljeća 20. stoljeća bilježe prvu eksploziju tabloida, koji ne samo da se nisu puno razlikovali od današnjih, već su znali biti okrutniji i izravniji u svojem zabadanju nosova u živote slavnih. Amerika je bila epicentar, s nekoliko desetaka milijuna emigranata i bujajućim urbanim centrima, a kada je New York, prije rođenja Hollywooda i vladavine Zapadne obale, bio središnjica industrije zabave. Pokojni profesor povijesti i kulturalnih studija Lawrence W. Levine objašnjava kako je u eri porasta imigracije bogata elita starosjedioca osjećala potrebu za jasnim odvajanjem od siromašnih doseljenika, gurajući kulturnu svijest u smjeru razvoja 'persona', kao jasne distinkcije u odnosu na mase, ali i svojevrsnoga sredstva očuvanja identiteta, statusa i životnog stila. 'U kulturi opsjednutoj osobnošću, 'celebrity' postaje mjerom uspjeha', kaže Amy Henderson, autorica knjige 'Media and the Rise of Celebrity Culture'. Neki autori smatraju da je jedina razlika između 'jučer' i 'danas' ta što se kultura slavnih pojavila kao zamjena za umiruću religiju, s time da je 'celebrity religija' danas postala kult izvan kontrole.

Rosco Fatty Arbuckle, velika zvijezda nijemog filma, godine 1921. završio je na sudu zbog optužbi da je u danima ranog, ali ništa manje divljeg holivudskog hedonizma silovao i ubio mladu glumicu. Bilo je to itekako dobro dokumentirano doba u kojem je njegov bliski suradnik Charlie Chaplin dane ubijao na grupnjacima i orgijama, ali to skrivao dovoljno dobro i dugo da bi postao najveći celebrity prijeratne ere – nešto što je bilo rezervirano i za Fattyja, da ga nisu dotukli tabloidi.

Novinski magnat William Randolph Hearst I. izgradio je carstvo na praćenju Fattyjeva slučaja, kao i brojnih drugih skandala, stvorivši temelje žutog novinarstva kojim se tih godina naveliko bavio i Joseph Pulitzer, ma koliko danas njegovo ime nosila prestižna novinarska nagrada. Fatty je na kraju oslobođen svih optužbi, ali Hearstove izmišljotine (njegove su novine, između ostalog, lagale i to da je Fatty žrtvu silovao bocom. Alkohola. U doba prohibicije!), zajedno s entuzijazmom tužitelja Matthewa Bradyja (kojem je Fatty bio sigurna karta za njegov celebrity status!), nepovratno su mu uništili ugled i karijeru.

'Gas, gas'
Zvijezde filmskih početaka našle su se zajedno sa svojim prljavim rubljem u knjizi 'Hollywood Babylon', objavljenoj 1965. Avangardni filmaš i autor Kenneth Agner ovom je knjigom prešišao do tada viđene rekorde senzacionalizma stvorivši novu vrstu celebrity literature, knjiga koje širenjem glasina grade nužne showbiz mitove, u ovom slučaju celebrity ikona prve polovine 20. stoljeća, kao što su Rudolph Valentino, Marilyn Monroe i spomenuti Arbuckle.

Razvoj radija, televizije, Elvisa, Kennedyja, Beatlesa, a potom interneta i Severine, dodatno je razmahao trend, ne bismo li se danas nalazili ovdje gdje se nalazimo. Na prekretnici?

Recimo to ovako – zapitajte se koliko se danas u Hrvatskoj prodaje 'Hamleta' i Dawkinsa, a koliko 'Gole istine' i teokratske propagande vlč. Suca? Brojke će pokazati tražimo li kulturu & znanje ili senzacije & iracionalnost, tj. putuje li Hrvatska u smjeru daljnjeg razvoja prosvjetiteljskog empirizma ili u ponor srednjovjekovnog mraka ljudske gluposti. Tko zna jesmo li zahvaćeni procesom devolucije ili smo tek upali u prilično zamršenu mrežu unutarnacionalnih kulturnih ratova u kojima ona strana koja toliko voli vjetar prošlosti, svejedno je l' zapuhao s Dinare ili Dunava, jednostavno nije u stanju okrenuti mu leđa i tražiti budućnost u zavjetrini.

Laboratorij može biti zabavniji od 'Big Brothera', naravno – ali kome trebaju zabava i znanje kad na stolu lokalne folkoteke eliminiraš znanje i nagaziš isključivo i samo na zabavu, sto na sat. Gas, gas!

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više