Branimir Bilić jedan je od najzanimljivijih fenomena hrvatskog televizijskog novinarstva, a kada kažem najzanimljiviji, zapravo mislim najnevjerojatniji. Bolje da i ne kažem što zapravo mislim kada u tom kontekstu kažem novinarstva, ali fokusirajmo se zasad na ono nevjerojatno. Tko god prati razvoj njegova lika i djela na HTV-u u posljednjih nekoliko desetljeća, teško će sakriti zadivljenost činjenicom da taj čovjek uvijek ponovno odnekud iznikne, bez obzira na dugogodišnju pristranost, komično teatralan nastup i talk showove kroz koje je propustio doista svašta - od idolopoklonstva trenutačnim vladarima, preko antisemitskih gledateljskih pitanja, pa sve do očajničkog naricanja nad propašću svega što je nekada veličao.

Jedna mu se stvar mora priznati: uvijek je primijećen. Najčešće ne po dobrome, ali svakako je osebujan i nitko drugi nije kao on. Srećom ili nesrećom - to je sada već stvar onoga što volite u televizijskih novinara i voditelja.

Ako volite dramatičan nastup, ako vam u razgovornim emisijama nisu važni dijalog ni polemika s gostom, nego preferirate voditelja koji kroz pitanja šverca svoje stavove, uvjerenja i (možda najviše) parole te na kraju samo doda intonaciju upita i eventualno: a što vi kažete na to?, onda vam je Branimir Bilić sigurno zakon i dolaskom emisije 'Glas za čovjeka' u program četvrtog programa HRT-a zacijelo ste došli na svoje. Neuništivi Brane sve je to, naime, i dalje zadržao u svojem autorskom potpisu i, kako stvari stoje, nikada se toga neće ni odreći. Zašto i bi? Već mu godinama prolazi.

Ako ste, međutim, obožavatelj Bilićevih legendarnih esejističkih pitanja u stilu: u današnje vrijeme propasti vrijednosti i etičkih uzusa koji tvore samo tkivo civilizacije i ljudskoga dostojanstva, u vrijeme sumraka svega što smo držali svetim i važnim, kada se više ne nazire iskra vječnosti u idejama ni blablablabla truć-svit-se-skonča, KAKO DALJE? - sinoćnja vas je epizoda 'Glasa za čovjeka' sto posto razočarala. Branimir Bilić u njoj je ugostio predsjednika HAZU-a, akademika Zvonka Kusića i, nevjerojatno, ali istinito - skratio je pitanja. Nijedno nije trajalo više od minute. Nijedno se nije pretvorilo u lošu imitaciju Danteova 'Pakla'.

No iako je, očito umoran od sveopće šege na račun svojega izričaja, uspio sastaviti pitanja koja se ne protežu preko cijele novinarske kartice, i dalje je to Brane. I dalje odašilje istu poruku, i dalje spopada gosta svojim stavovima o tome što bi on trebao, samo što ga je sada malo lakše pratiti pa malo rjeđe u emisiji imamo efekt gosta koji ga promatra zamućena pogleda iz kojeg izviruje zbunjeni: Mo... MOLIM??? Konkretno, akademika Kusića uporno je zasipao pitanjima koja zapravo nisu bila pitanja nego rubne optužbe na račun svega što bi HAZU po Bilićevu trebao, a nije učinio u pogledu promicanju hrvatskih nacionalnih interesa.

Sugovornik se dobro držao, ali cijela emisija kao da je protekla u tome da predsjednik HAZU-a Biliću pokušava objasniti što je zapravo Akademija znanosti i umjetnosti te koji joj je opseg djelovanja, a Brane ga spopada da zašto nije revolucionarna ćelija koja diže kuku i motiku. Umjesto pametnog dijaloga i eventualno stvarno kritičnih pitanja na račun djelovanja HAZU-a, i opet smo dobili jedan Bilić-fest, u kojem voditelj ili ništa ne razumije ili se ni ne trudi bilo što razumjeti, nego sugovorniku popuje što on misli da bi sugovornik trebao.

No to je Brane. Čovjek-drama, novinar-propovjednik, 'rvacka TV legenda. Problem je jedino kada ga počnete shvaćati ozbiljno. A mnogi to, nažalost, i dalje čine.