Andrija Jarak neupitno je s timom vrsnih profesionalaca odradio sjajan posao u svom 'najkompleksnijem i najzahtjevnijem' projektu u tridesetogodišnjoj novinarskoj karijeri. Serijal poput ovog nipošto se ne može uspoređivati sa zabavnim, odnosno 'lepršavijim' sadržajima koji se 'štancaju' na tjednoj razini. Po tematici težak, ali produkcijski nenadmašan višemjesečni rad, s akcentom na snažne dramaturške momente te uz jedinstven autorski potpis, itekako se isplatio, što su nakon prve epizode prepoznali i gledatelji. 'Dosje Jarak' razotkrit će još neotkrivene i neprikazane slojeve nekih od najtežih slučajeva u kriminalističkoj praksi Hrvatske. O svemu tome i ponekoj privatnoj temi rado je govorio za tportal.

Na projektu ste vrijedno radili 14 mjeseci, a rezultat je svjetska produkcija dosad kod nas neviđenog formata koji se gleda u jednom dahu. Po kojem ste kriteriju odabrali koje ćete teme, slučajeve obraditi u serijalu?

Na premijernoj projekciji, koju doživljavam kao pravu svečanost, zaključio sam da se ovaj serijal s nestrpljenjem čekao. To mi je jako drago. Komentari se neprestano nižu, a zajedničko im je da ovo zaista kod nas još nije viđeno. Dali smo svi sve što imamo u kreativnom i zanatskom smislu i bez kalkulacija krenuli u priče koje su zaustavile dan, šokirale javnost i u negativnom smislu zaustavile dah i meni na terenu jer sam ih pratio od prvih trenutaka. Mislim da svi znaju gdje su bili kad su ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franjić, Ivana Hodak ili kad je Ivan Korade sijao strah i ubijao po Hrvatskom zagorju. Ideja je bila početi jako, ući u srce zločina, razmaknuti maglu i po najvišim standardima struke ponuditi novi pogled na ove slučajeve.

Pošlo vam je za rukom dobiti dirljiva svjedočanstva najbližih osoba žrtava. Jeste li ih dugo nagovarali na to?

Svaki put kad si osvijestim tko je sve govorio za 'Dosje Jarak', imam osjećaj najveće zahvalnosti na svemu i sugovornicima što su vjerovali da radimo nešto važno, ali i svima u ekipi emisije što nisu štedjeli truda i energije da na kraju sve ispadne ovako kako jest. Prepuno je to emocija koje vraćaju u trenutak i na neko mjesto, ali katarzično djeluju na rasvjetljavanje zločina. Nagovaranje, koje bih ja radije zvao pregovaranje, znalo je dugo trajati, ali nije moglo drugačije. Najbolniju stranu žrtvama bliskih ljudi smo dotaknuli i nije im bilo lako otvoriti se. To poštujem. Kad preko puta vas sjedne Sara Pukanić, kći novinara Ive, ili roditelji Hodak, imate najvrednija svjedočanstva na koja nitko ne može ostati hladan.

Koliko vam je bilo teško, ne kao profesionalcu, nego kao čovjeku, slušati potresne ispovijesti o dubokim emocijama koje su ostale nakon proživljenih trauma i teških zločina? Jeste li mogli napraviti profesionalnu i emotivnu distancu?

Nasuprot vas sjede ljudi koji su izgubili najvrednije što su imali. Pred njih sam došao kao čovjek koji želi pomoći da se ne zaborave zvjerstva koja su im uništila živote. Profesionalac u meni, praćen vrhunskim profesionalcima, brinuo se za to da u svakoj sekundi poštujemo pravila struke. Mislim da sam tim ljudima u tim trenucima bio prijatelj kojem otvaraju najskrivenije emocije najtežih životnih trenutaka. Nije bilo lako držati distancu, ali to je normalno. Najbitnije je da smo iskreni ljudi koji ne trče za senzacijom, nego pričaju život. Meni je bitno da ovaj serijal vraća istraživačko novinarstvo u fokus i pokazuje koliko je važna naša profesija. Kroz dane i godine možemo mnogima biti krivi za štošta, ali na kraju dana ispričat ćemo ljudsku priču i pokazati da ta privilegija itekako ima smisla.

Što vam je bilo najteže pri stvaranju serijala?

Ne gledam na ono što radim kao na bilo kakav oblik teškoće. Zahvaljujući vrhunskom suautoru, scenaristu i redatelju Dariju Todoroviću, istraživačkoj novinarki Marijani Čikić, direktoru fotografije Lutvu Mekiću, snimatelju Petru Janjiću, majstoru tona Rudolfu Sačeru i montažerki Ivani Rogić, ali i RTL-u, koji nam je dao sve, prepreke smo nekako lagano preskakali. Ono što je bilo najteže je ovo što sam već spomenuo - slušati svjedočanstva obitelji žrtava. Ali na kraju dana zadovoljni ste u ljudskom smislu jer je netko odlučio otvoriti se baš vama.

Kad je takav sadržaj u pitanju, javnost zna biti sklona nekoj vrsti javnog linča. Uvijek se traži javna objava imena, prezimena i ostalih podataka počinitelja, pogotovo teških kaznenih djela. No nije uvijek moguće iznijeti ih. Vjerujete li u pozitivan ishod istraga i jeste li se u serijalu primaknuli istini?

Imam dojam da se slučajevima iz 'Dosjea Jarak' danas bavimo samo mi. Ključno je pitanje tko je okrenuo glavu u presudnim trenucima. I kome nije stalo da se govori o tome. Slažemo mozaik zločina s vrlo jasnom križaljkom aktera i dajemo pogled naših sugovornika na sve. U slučaju ubojstva Pukanića tražimo naručitelja, u slučaju Ivane Hodak mislim da malo tko vjeruje da je Mladen Šlogar zaista počinitelj. Jesmo li se primaknuli istini, vidjet ćemo po reakcijama, ali ako smo učinili da se ovi slučajevi otmu zaboravu, napravili smo puno.

Veliku pažnju posvetili ste načinu snimanja, pazili ste na svaki kadar. Neki su nastajali i više sati. Kako je izgledalo samo snimanje?

Lutvo Mekić! To ime i prezime vežite uz kadrove koje ćete gledati. Kad ih vidite, poželjet ćete da sve važne trenutke vaših života zabilježi upravo on. Njegov pogled kroz kameru čini svijet bitnijim mjestom. Kadar spuštanja ruke na stol snimali smo ne znam koliko puta, a cigaretu koja gori, jer bitna je u prvoj epizodi, satima. Ali zato smo dobili filmski karakter našeg 'Dosjea' i jako sam sretan i ponosan zbog toga.

Jedan ste od najutjecajnijih novinara/reportera. Opterećuje li vas to?

Taj osjećaj odgovornosti da će ono što izgovorite imati toliki doseg? Opterećenje ne, odgovornost, i to velika, da. Ali to me pokreće i čini nezasitnim za dobrim pričama i raspetljavanjem zamršenog. Ali život je jedna velika odgovornost, zar ne? Dakle, sve je kako treba biti. Hvala svima koji prate, podržavaju, ne zaboravljaju i vjeruju.

Imate li neki ritual, kako izgledaju vaše minute prije paljenja kamera?

Samo koncentracija i smirivanje oluje misli.

Što mislite o vremenima u kojima živimo?

Mislim da o njima ne treba misliti, nego razmišljati kako živjeti bez puno ožiljaka i ostaviti trag u svom krugu djelovanja. Bez traga nema ništa.

Čini li vam se da se ljudi više 'lijepe' na sumornije vijesti od onih pozitivnih?

Da. Jer ljudi instinktivno reagiraju na instant senzacionalizam. 'Dosje' nudi drugačiji pristup i želimo zajedno uroniti u problematiku teme.

Budući da se bavite ozbiljnim temama, gdje je kod vas protuteža takvom sadržaju? Kako izgledaju trenuci vašeg odmora?

Gledam 'Dosjee X' i 'Poirota'... Logično. Šalim se. Dobra nogometna utakmica, dobra serija, prijatelji, obitelj - moji su akumulatori.

Mnogi su primijetili vaš novi imidž i to da vam odlično pristaje. Je li to bilo samo za potrebe snimanja ili...?

Hvala na komplimentu. Sad i da sam ga htio mijenjati, nema šanse.