Povodom objavljivanja njegove nove knjige 'Moralni krajobraz', autor besteselera 'Kraj vjere' i 'Pismo kršćanskoj naciji', u razgovoru za internetski časopis Salon ističe da je moralnost stvar 'blagostanja svjesnih bića' te da bi znanstvenici trebali biti autoriteti za etička pitanja.

Na pitanje zašto je osobito kritičan prema judaizmu, kršćanstvu i islamu, a ne toliko prema budizmu ili hinduizmu, Haris odgovara da 'kritizira sve religije', no ističe da je 'religija samo riječ kao i sport'. 'Postoje brojne različite vrste sportova koje ne moraju nužno imati ništa zajedničkog. Sličan spektar nalazimo i među religijama. Nekima od njih svojstvena je miroljubivost. Najbolji primjer je đainizam koji je religija mira, a nenasilje je njegova bit. S druge strane je islam koji ni približno nije religija mira, iako mnogi tvrde da jest. Postoji razlog zašto nitko od nas navečer ne liježe u krevet u strahu od đainista', objašnjava Haris.

'U raspravama o religijama često previđamo vrlo stvarne razlike među sustavima vjerovanja i posljedicama određenih doktrina. Religije obiluju idejama koje izazivaju podjele, neosjetljive su na patnje ljudi i životinja, a često se opravdavaju nepostojećim zagrobnim životom. Ta kombinacija vodi do grubog zanemarivanja razumnih ciljeva koji bi se inače mogli uspostaviti radi suradnje u ovom svijetu', ističe Haris.

Znanost ima prave odgovore

Američki pisac smatra da je znanost kvalificiranija od religije za rasvjetljavanje pitanja o moralnosti:

'Religija ne može biti uspješna u tome jer odvaja pitanja ispravnog i neispravnog te dobra i zla od stvarnih patnji ljudi i životinja. Katolička je crkva, primjerice, više zainteresirana za sprečavanje kontracepcije nego silovanja djece, više se protivi brakovima homoseksualaca nego genocidima. To je prava zamjena prioriteta koja svako sudjelovanje crkve u raspravi o moralu čini licemjernim. Crkva je zbunjena u pitanjima etike isto kao što bi bila da se raspravlja o fizici transubstancijacije (transformacije vode u vino). Mogla bi iznova i iznova koristiti riječ fizika, kao što koristi riječi 'moral' i 'vrijednosti', međutim, nijedan fizičar ne bi bio dužan ozbiljno je shvatiti. Ja smatram da nijedna ozbiljna diskusija o moralnosti ne bi smjela uključivati prioritete Crkve.'

Toleriranje vjerskih dogmi i običaja promiče moralni relativizam

Haris upozorava da je moralni relativizam, prema kojem su etička pitanja nešto što je u nas usađeno kulturom ili svojevrsnom kombinacijom životinjskih nagona i kulture, opasan: 'Koja god da vam se kombinacija ove dvije varijable više sviđa, konačno dolazite do zaključka da jedan način života ne možete objektivno smatrati boljim od drugoga. Obrazovani, liberalni, sekularni zapadnjaci misle da se u nekim pitanjima treba suzdržavati od izricanja sudova. Kada je riječ o sakaćenju spolnih organa žena u Somaliji, osjećaju se dužnima reći: 'Naravno, to treba razumjeti u kontekstu. Tko smo mi da kažemo da je to loše u nekom dubljem smislu?' No ja smatram da je suzdržavanje od sudova isto kao da kažemo da ne znamo apsolutno ništa o tome što je dobro za ljude. Možda je rezanje genitalija osmogodišnjakinja prljavim nožem jednako dobro kao i svaki drugi odgoj. Mi znamo da to nije istina! To je znanstvena tvrdnja! Čak i bez ulaženja u psihologiju, znamo da je sakaćenje genitalija loše i stoga trebamo djelovati u skladu s tim znanjem.'

Tzv. usađena religioznost lako se može nadići

Američki autor smatra su sklonosti religiji, koje neki znanstvenici smatraju urođenim i programiranim u ljudskom mozgu, precijenjene, što, kako kaže, i povijest potvrđuje:

'Mogli biste isto reći i za vračanje koje je potpuno iskorijenjeno u razvijenom svijetu. Vračanje, vjerovanje u moć magije, čini, djelovanje duhova, sve je to bilo zajedničko svim kulturama... Nama se danas čini potpuno bizarnim vjerovati da hvatanje albina i tkanje njihove kose u mreže može povećati ulov ribe, kao što neki afrički ribari vjeruju. To je jednostavno zloupotreba ljudskog života i energije, međutim, bilo je vrlo rašireno. Toga se možemo riješiti ako bolje shvatimo kako djeluje medicina i ovaj svijet.

Nisam siguran da religioznost kao takva ima jake evolucijske korijene. Postoje mnoge druge varijable koje nisu vjerske, a četo se povezuju s religijom poput želje za snažnim zajedništvom, važnosti obreda ili potrebe za stvaranjem uvjerenja o načinu na koji svijet djeluje. Mi zapažamo kauzalne uzorke u svijetu i pričamo priče o njima. To je zajedničko i religiji i znanosti. Religija je zapravo samo loša znanost. Istraživanje našeg podrijetla i uzroka stvari najprimitivnija je ljudska potreba. Kada ne razumijemo vremenske prilike ili zašto usjevi ne rađaju, kada ne razumijemo uzroke bolesti, izmišljamo objašnjenja - to je religija. Kada razvijete metodologiju kojom se te stvari mogu razumjeti, oslanjate se na pošteno promatranje i razum – to je znanost.'

Strah od znanstvene policije je neutemeljen

Prema Harisu, moralne standarde do kojih bi znanstvenici došli ne bi trebalo nametati nikakvom policijom ili propovijedima, baš kao što ljudima nije potrebno nametati znanje o zdravlju: 'Što znanstvenici rade sa znanjem da pušenje uzrokuje rak, da je pretilost loša za zdravlje ili da se prehlada širi kada ne peremo ruke? Ne živimo u nekom orvelovskom svijetu u kojem na svakim vratima stražari znanstvenik u kuti. Zamislite da otkrijemo da postoji najbolji način da djecu naučimo samilosti. Ili se pokaže da unos kalcija u prve dvije godine života ima značajan utjecaj na emocionalni život djece. Koji roditelj ne bi htio znati za to? Strah od nekog 'vrlog novog svijeta' je neutemeljen.'

Treba nam globalna civilizacija s globalnim zakonima

U svojoj novoj knjizi Haris također ističe da svijet treba stvoriti globalnu civilizaciju, a za Salon objašnjava da zapravo ni nemamo drugog izbora: 'Imamo globalnu ekonomiju, jedinstven okoliš, zarazne bolesti koje se šire svakim letom zrakoplova. Pitanje je samo kako stvoriti civilizaciju u kojoj će najveći udio stanovništva prosperirati i u kojem će uzroci ratova postati daleka prošlost. Unutar jedne države. Između, primjerice, Vermonta i Floride mogućnost za izbijanje rata izuzetno je mala. Zašto je to tako? Zato što razumijemo važnost stabilne jedinstvene države. Trebali bi izgraditi sličnu razinu stabilnosti na međunarodnoj razini. Trebao bi se uvesti međunarodni zakon. Pitanje je kako to učiniti i koliko tome pomaže činjenica da milijardu i pol muslimana i dvije milijarde kršćana vjeruje da imaju savršena otkrivenja tvorca svemira te da će taj svijet konačno doći kraju što će biti ispunjenje njihove eshatologije (učenje o smrti, kraju, zagrobnom životu i dolasku Mesije).'

Vjera u raj je veliki moralni problem

Haris kaže da problem nije samo religija, već i svi drugi oblici plemenskog razmišljanja poput Hitlerovog ili Staljinovog odnosno: nacionalizam, rasizam itd. 'Međutim, vjersko – plemenski način razmišljanja je najteži jer se jedini temelji na transcendentalnoj ideologiji. Ako stvarno vjerujete u raj, vjerujete da ništa ne može poći po zlu. Bombaš samoubojica koji se raznosi u gomili ljudi vjeruje da ide u raj. Također vjeruje da će i svi dobri ljudi koje diže u zrak ići u raj, pa će mu biti zahvalni. S druge strane, svi loši ljudi idu u pakao, gdje i spadaju. Dakle, zapravo je nemoguće ubiti krive ljude. To zapanjuje, međutim, ako vjerujete u postavke religije onda je potpuno logično. Očito je da u to vjeruje značajan broj ljudi jer inače ne bi bilo neiscrpnog izvora bombaša samoubojica u muslimanskom svijetu. Zastrašujuće je kada imate ideologiju koja vas uči da vjerujete da su neke stvari, koliko god bile užasne, zapravo dobre', zaključio je Haris.