'Kroz povijest u gotovo svim ljudskim društvima brak je uvijek bio zajednica muškarca i žene', samo je jedna od tipičnih tvrdnji kakve lansiraju udruge poput Coalition for Marriage koja je ovih dana u Velikoj Britaniji prikupila oko 500.000 potpisa za svoju peticiju protiv priznavanja istospolnih brakova.

Na isti način brak definira i hrvatska verzija Wikipedije: 'Brak je životna zajednica dviju osoba različitog spola (žene i muškarca) koja ima sociološke, kulturne, vjerske i pravne posljedice.'

Istospolni brakovi u povijesti nisu rijetkost

No je li istina da je to oduvijek bilo tako? Povijesne činjenice pokazuju da nije! Naime, istospolni brakovi, od neformalnih do ritualiziranih, postoje već tisućljećima.

Zapisi o prvim istospolnim brakovima u Europi datiraju još iz vremena ranog Rimskog carstva. Primjerice, car Neron se obredno vjenčao s jednim od svojih robova, a car Elagabal s robom Hieroklom. Istospolne brakove prvi je zabranio 342. car Konstantin II., međutim, postoje zapisi da su se oni stoljećima kasnije znali sklapati čak i u crkvama. Jedan od takvih uređen je između Pedra Díaza i Muñoa Vandilaza u Španjolskoj 1061., a vjenčao ih je svećenik u jednoj maloj kapelici. U južnokineskoj pokrajini Fuđian za vrijeme dinastije Ming (1368. - 1644.) žene su se ugovorima vezivale za mlađe žene u razrađenim obredima, a slično se događalo i u muškoj populaciji.

Kult obitelji je nebiblijski

No u ovom kontekstu posebno je nepovijestan i nebiblijski kult nuklearne obitelji. Naime, sam Krist je svojim učenicima rekao da je došao 'razdvojiti sina od oca, kćer od majke, i novooženjenu mladu od njene svekrve; ...Onaj koji voli više svojega oca, majku, sina, kćerku, od Mene, nije Me vrijedan.' Istovremeno ne postoji nikakva slična Kristova uputa protiv homoseksualnosti. Čini se da je Krist upravo heteroseksualnu, obiteljsku ljubav doživljavao kao konkurenciju ljubavi prema bogu.

Zapravo sve do reformacije svetim se nije doživljavao brak, već doživotna čednost i celibat. U ranoj srednjovjekovnoj crkvi nije bilo vjenčanih svetaca. Kao i većina monoteističkih religija koje su razvila nomadska društva, kršćanstvo nije puno držalo do doma. Kršćanski pravi dom pripadao je drugoj sferi, a sve dok ga čovjek ne bi dostigao, kroz smrt, smatrao se prognanikom iz božje obitelji.

Svetost obitelji viktorijanski je izum

Novi ideal društvene organizacije – sveto domaćinstvo, stvorili su reformacijski propovjednici, međutim, čak ni ono nije bilo ograničeno na nuklearnu obitelj. Profesor John Gillis u svojoj knjizi 'A World of Their Own Making' ističe da su prije reformacije gotovo sva djeca do sredine tinejdžerskih godina živjela i radila izvan svojih obitelji. U većem dijelu Europe ona su bila šegrti, sluge i radnici u kućama koje nisu pripadale njihovim biološkim roditeljima. Osim toga siromašni ljudi najčešće uopće nisu stvarali domaćinstva već su im se pridruživali, a prije 19. stoljeća domaćinstvo je podrazumijevalo sve osobe koje su živjele u njemu.

Uvjerenje da su istospolni brakovi bili rijetkost u minulim stoljećima također je neutemeljeno. Ljudi su, tvrdi Gillis, ionako većinom bili previše siromašni da bi se vjenčavali, a mogli su voljeti koga god su htjeli dok god su u tome bili diskretni.

Čestitost prije braka i vjernost?

Prije 19. stoljeća mladi koji su se namjeravali vjenčati počeli su spavati zajedno čim su objavili svoje namjere. Takva se praksa temeljila na ideji da je dobro da parovi istraže jesu li kompatibilni. Ako nisu bili, mogli su se razdvojiti. Predbračne trudnoće bile su česta pojava i nisu se smatrale sramotom dok god su roditelji financijski podupirali djecu.

Nuklearna obitelj, kakva se danas idealizira, zapravo je viktorijanski izum koji se prvenstveno temeljio na gospodarskim potrebama industrijske revolucije koja je kućnu radinost učinila neisplativom, a ne na duhovnim potrebama. Iako su viktorijanci veličali obitelj, podrazumijevalo se da će muškarci, pa i žene imati vanbračne veze, ponekad čak istospolne. Gillis smatra da su nastojanja ljudi 20. stoljeća da intimnost i strast pronađu isključivo u braku, kao i nemoguća očekivanja koja ona nameću, povezana s porastom u broju razvoda brakova.

Danas je bolje no ikad i djeci i partnerima

Konačno u prošlim stoljećima, koja konzervativci tako rado kuju u zvijezde, situacija je bila znatno lošija i za djecu – često su odmalena radila u rudnicima i tvornicama, bila su zanemarena i zlostavljana, a nerijetko i napuštena u ranoj dobi. U svojoj knjizi 'A History of Childhood', Colin Heywood kaže da je broj napuštene djece u nekim gradovima bio strašan – kretao se između 30 i 50 posto, a u mnogim dijelovima svijeta ulične bande bile su još mnogo gore nego danas.

Ovome treba dodati i činjenicu da su ljudi još početkom 20. stoljeća u prosjeku živjeli 30-ak godina, što znači da je i bračna zajednica bila prilično kratka vijeka. Danas ljudi u prosjeku žive 67 godina, u razvijenim zemljama i za desetljeće duže. Prirodno je stoga da je uz gospodarsku neovisnost i emancipaciju žena u suvremenom društvu teško od svakoga očekivati doživotnu odanost jednom partneru.

Dakle, tradicija na koju se često pozivaju konzervativci i moralisti iz crkvenih krugova zapravo nije ništa drugo nego mit. Upravo suprotno njihovim kritikama i upozorenjima, obiteljima i djeci danas je na Zapadu mnogo bolje nego što je bilo ikada u posljednjih tisuću i više godina. Takve moralne jadikovke nisu ništa drugo nego još jedan primjer starog običaja da se vlastita kultura prvo idealizira, a potom i posveti. Prošlost na koju se oni pozivaju proizašla je iz njihovih vlastitih tjeskoba i opsesija i iz nje je teško išta naučiti.