U tekstu objavljenom na naslovnici MIT Newsa, koji je prenijela i znanstvena web stranica phys.org, ističe se da je Soljačić još kao dječak, odrastajući u Hrvatskoj, htio biti izumitelj koji se neće baviti samo stvaranjem novih proizvoda, već i istraživanjem potpuno novih tehnologija.

U tome je, piše MIT-jev novinar, itekako uspio – sa svojim kolegama na sveučilištu razvio je bežični prijenos električne energije, tehnologiju koja bi uskoro trebala omogućiti punjenje mobitela, računala te čak električnih automobila bez uključivanja u utičnice. Njegov rad na fotoničkim kristalima koji mijenjaju ponašanje svjetla mogao bi također imati brojne primjene, među kojima su efikasnija eksploatacija solarne i termalne energije, brže optičke komunikacije i novi izvori svjetlosti.

'Kao dijete sanjao sam da izmišljam strojeve. No kada sam počeo učiti računalnu znanost, fiziku i inženjerstvo, otkrio sam da me najviše oduševljava mogućnost da nova fizika nađe nove primjene', rekao je Soljačić, koji je 2008. dobio stipendiju MacArthur od pola milijuna dolara koja je popularno poznata kao 'nagrada za genijalce'.

Soljačić je prošle godine postao redovni profesor na MIT-ju u 37. godini života. Autor priče ističe da je Soljačić bio srednjoškolac kada je 1991. Hrvatska objavila neovisnost od ostatka Jugoslavije. Planirao se upisati na Zagrebačko sveučilište, međutim nagovještaj rata naveo ga je da promisli i o drugim mogućnostima. Njegov stariji prijatelj uspio se upisati na MIT pa ga je ohrabrio da se i on prijavi.

'Bio sam čuo za MIT, međutim nisam puno znao o njemu', prisjetio se Soljačić, koji je mislio da će studiranje u SAD-u biti preskupo, ali se na poticaj prijatelja prijavio za stipendiju. 'Stvarno nisam imao velika očekivanja da ću upasti i dobiti novac. S druge strane mislio sam kako bih se ipak mogao prijaviti.'

U veljači 1992. međunarodna je zajednica priznala Hrvatsku i uvedeno je primirje. Soljačić kaže da je to oslabilo njegovu motivaciju da studira negdje vani: 'Ne bih rekao da sam zaboravio takvu mogućnost, već da je postala manje hitna. No dva mjeseca kasnije dobio sam pismo iz MIT-ja kojim su mi javili ne samo da su me primili, već i da će sve sami platiti. Pomislio sam: 'Mogao bih otići vidjeti, što mi se najgore može dogoditi?''

Soljačić je 1996. na MIT-ju diplomirao na inflacijskoj kozmologiji, međutim nakon toga htio se više usredotočiti na eksperimentalna istraživanja. Doktorski rad posvetio je fotonici, odnosno fizici svjetlosti. 'To mi se područje stvarno sviđa jer je još malo, tako da je još uvijek ne samo moguće, nego i poželjno u njemu razvijati kako eksperimente tako i teoriju', rekao je hrvatski fizičar, ističući kako je u razvijenim područjima neizbježna uska specijalizacija.

Nakon doktorata upisao je postdoktorat na MIT-ju i potom dvije godine bio vodeći istraživač u Research Laboratory for Electronics (RLE), da bi se konačno 2005. pridružio odsjeku za fiziku.

Na ideju o bežičnom napajanju došao je kada su mu dosadila noćna upozorenja mobitela da je prazan. S njegovim izumom baterije koje crkavaju trebale bi postati stvar prošlosti. 'Recimo da imate električni automobil, a vaš susjed običan auto na benzin. Jedina razlika koju ćete uočiti jest da vi više nikada nećete morati ići na benzinsku pumpu. Samo ćete parkirati auto u garaži i on će se sam puniti, tako da nećete morati paziti da ga uključite svake noći', rekao je.

Soljačić u posljednje vrijeme intenzivno radi i na efikasnijem korištenju Sunčeve energije pomoću fotoničkih kristala – materijala čija nanostruktura tjera svjetlost da se ponaša na neuobičajen način. Ti kristali sastavljeni su od rešetke jedne vrste materijala koja se izmjenjuje s drugim ili pak s praznim prostorom. Ovisno o strukturi i razmaku blokova koji sačinjavaju rešetku, određene valne dužine svjetlosti uspijevaju proći, dok se druge reflektiraju ili apsorbiraju. Takvi se materijali stoga mogu dizajnirati tako da apsorbiraju znatno više energije od tradicionalnih te da značajno smanje gubitke u toplinskom zračenju.