Prva lobotomija izvedena je davne 1936. godine u Sjedinjenim Državama. Procedura u kojoj su se mentalno bolesnom pacijentu gurale igle u glavu i prčkalo po mozgu odavno je zabranjena. No 75 godina kasnije nameću se dva pitanja: kako je uopće postala tako popularna i trebaju li se liječnici koji su je primjenjivali ispričati svojim pacijentima?
Povijest bušenja lubanja vrlo je duga – ljudi su još prije više tisuća godina radili rupe u glavama bolesnika da bi iz njih oslobodili zle duhove. No lobotomija se temeljila na drugačijoj ideji koja je imala mnogo jače znanstvene zasade. Naime, portugalski neurolog Antonio Egas Monitz u svojoj je bolnici u Lisabonu 1935. godine na temelju promatranja pacijenata opsesivnog ponašanja zaključio da bi im mogao pomoći kada bi prekinuo određene neuronske krugove, odnosno veze prednjeg čeonog režnja s talamusom i hipotalamusom. Monitz je kod svojih prvih 20 pacijenata zabilježio fascinantan napredak. Tehniku su ubrzo prihvatili brojni liječnici širom svijeta; unatoč nuspojavama mnogi su je smatrali gotovo čudotvornom, a Portugalac je za nju 1949. godine čak dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Mada je naišla na kritike nekih medicinara, osobito psihoanalitičara, gotovo četiri desetljeća bila je mainstream. Izvodila se vrlo jednostavnim instrumentima – dvjema čeličnim iglama dugim 10-ak centimetara s drškama.
Najviše operacija izvedeno je u SAD-u - oko 40.000. Slijede Velika Britanija sa 17.000 te nordijske zemlje s više od 9.000. Točnih podataka o broju zahvata koji su izvedeni u Hrvatskoj ili Jugoslaviji nema. Koristila se za liječenje različitih bolesti, od shizofrenije do depresije i kompulzivnih poremećaja. Mnogi danas smatraju da je glavni razlog popularnosti lobotomije bila činjenica da je alternativa bila još gora. Naime, u to vrijeme eksperimentiralo se s liječenjem dubokim snom izazvanim barbituratima, inzulinskim šok terapijama te elektrošokovima. Sve te tehnike bile su vrlo rizične, invazivne i radikalne.
'Ako ste u to vrijeme posjetili umobolnice, mogli ste vidjeti luđačke košulje i tapecirane ćelije, a bilo je očito da su neki pacijenti bili izloženi i nasilju', objasnio je za BBC umirovljeni britanski neurokirurg Jason Brice, ističući da se mogućnost izlječenja lobotomijom činila puno boljom od doživotnog zatočeništva u bolnici. 'Nadali smo se da možemo ponuditi izlaz i pomoći ljudima', dodao je.
No kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve jasnije da su nuspojave operacije ozbiljne, a rezultati upitni. Britanski psihijatar dr. John Pippard pratio je razvoj situacije kod nekoliko stotina pacijenata i otkrio da je jednoj trećini bilo bolje, jednoj trećini stanje se nije promijenilo, dok se jednoj trećini čak pogoršalo. Negdje od sredine 1950-ih metoda je postupno počela gubiti na popularnosti, dobrim dijelom i zbog toga što su se pojavili prvi učinkoviti psihijatrijski lijekovi.
Nekoliko desetljeća kasnije Henry Marsh, koji je u to vrijeme bio medicinski tehničar, a danas je jedan od prominentnih britanskih neurokirurga, primijetio je da su lobotomizirani pacijenti često bili vrlo apatični, usporeni i izgubljeni. 'Bila je to vrlo loša medicina, loša znanost, jer je bilo očito da se stanje pacijenata nakon zahvata nije pravilno pratilo', rekao je Marsh i dodao: 'Nakon operacije bolesnici su mogli izgledati dobro, hodali su, razgovarali i zahvaljivali se liječnicima. No činjenica da su bili društveno uništene osobe nije se uzimala u obzir.'
Lobotomija je 1950. zabranjena u SSSR-u uz obrazloženje da je protivna principima čovječnosti te da mentalne bolesnike pretvara u idiote. Do 1970-ih zabranjena je u mnogim zemljama širom svijeta, a u Hrvatskoj tek 1997. godine. No neke zemlje poput Belgije, Francuske, Velike Britanije i SAD-a i danas prakticiraju sofisticiranije metode operacija koje se nazivaju psihokirurgijom.
Hrvatski psihijatar dr. sc. Miro Jakovljević ove je godine na jednom skupu izjavio da bi se psihijatri trebali ispričati svim homoseksualcima koje su liječili elektrošokovima, kao svim i žrtvama lobotomije i inzulinskih terapija zbog patnji koje su im uzrokovali svojim zabludama.
'Trebamo biti spremni učiti na svojim greškama', rekao je za tportal dr. Jakovljević i dodao: 'Sve te metode primjenjivale su se u to vrijeme s najboljim namjerama, da bi se pomoglo pacijentima. No današnja psihijatrija jako vodi računa o njihovim pravima, kao i o tome da rizik tretmana bude puno, puno manji od koristi. Zato danas psihijatrija spada u uspješnije grane medicine.'
