Znanost REAKCIJA ZNANSTVENIKA

Moći 'magnetskog dječaka' lako je objasniti

  • Autor: NJD
  • 16.5.2011 11:37:04
  • 13.5.2011 12:57:38

Takozvani čudotvorac, Ivan Stojiljković iz Koprivnice, kojega su brojni mediji u Hrvatskoj, ali i neki strani tabloidi, proglasili 'dječakom magnetom', 'superkidom' i 'iscjeliteljem', nije nikakav nadnaravni fenomen, a njegove moći mogu se lako znanstveno objasniti, poručila je danas u svojem priopćenju skupina uglednih hrvatskih znanstvenika

Podsjetimo, šestogodišnji dječak, koji navodno privlači metalne utege, s lakoćom diže vreće s cementom i svojom nazočnošću liječi boli susjeda, nedavno je poharao hrvatski papir, web i eter. Neki od medija tradicionalno su se, za tumačenje, utekli magistru Dragi Plečku, najpoznatijem hrvatskom stručnjaku za nadnaravno, a svi zajedno konačno su spremno zaključili - 'u Hrvata još jedno čudo'.

No taj zaključak, kao i sam proces kojim je on formiran, a osobito medijski senzacionalizam kojim je popraćen, nije s jednakim oduševljenjem dočekala i znanstvena javnost pa je skupina hrvatskih stručnjaka odlučila reagirati priopćenjem (imena potpisnika pogledajte u okviru dolje desno).

Znanstvenici u njemu posebno upozoravaju na štetnost izvještavanja koje malo ili nikako ne predstavlja osvrt na kredibilitet tih i sličnih tvrdnji te na moguća znanstvena objašnjenja koja u potpunosti tumače navedene fenomene.

Ističu da ih je na reakciju ponukala i činjenica da su se mediji svojim napisima, iako vjerojatno nenamjerno, uključili u iskorištavanje maloljetnika za šarlatanstvo te otkrili mogući problem neadekvatne roditeljske skrbi.  

Potpisnici tvrde da spomenute 'natprirodne' pojave imaju i vrlo prirodna tumačenja koja se mogu provjeriti, ali i iščitati već i iz same fotografije dječakovih 'moći'.

Prenosimo vam njihovo objašnjene spomenutih 'čuda'.

Prilog Dnevnika
1. Fenomen tjelesnog magnetizma


Iako taj fenomen nije nov, a svake se godine pojavi nekoliko senzacionalnih vijesti na istu temu, nijedna jedina kontrolirana znanstvena studija dosad nije potvrdila postojanje ljudskog magnetizma. Kod stručnih testiranja te 'pojave' postavljaju se dva povezana pitanja: je li to doista magnetizam i dolazi li on iz tijela. Ako je pravi magnetizam, djelovat će kroz majicu, a neće na plastične predmete. Ako dolazi iz tijela, a nije posljedica ljepljivosti kože ili nagiba tijela prema natrag, djelovat će kroz majicu i u uspravnom položaju. Način provjere je prilično jednostavan i nameće se sam od sebe. Poznati skeptik, mađioničar James Randi, koji proučava slične fenomene, preporučuje da se po koži posipa dječji puder. Ukratko, ako pojava djeluje samo na koži bez dlaka i odjeće i samo s glatkim predmetima (primjerice, staklom koje nema magnetska svojstva), ako kompas ne reagira kada se približi tijelu te ako ne djeluje na potpuno okomitim površinama i ne privlači predmete koji nisu u doticaju s tijelom - koliko god lagani bili - ne radi se o magnetizmu. Predlažemo svima da pokušaju zalijepiti glatke predmete na sebe na predio kože bez dlačica. Bit ćete iznenađeni koliko je ljepljivost tijela učinkovita i česta (u prilogu se spominje da se dječak dosta znoji)!

2. Fenomen izlječenja i ublažavanja bolova

Potpisnici:

Dejan Vinković, doc.dr. sc., Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu
Igor Mikloušić, mag.psych, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar (igor.miklousic@pilar.hr; 098/904 899 1)
Pavle Močilac, mr. pharm, Dublin City University
Željka Fuchs, doc.dr.sc., Prirodoslovno-matematički fakultet u Splitu
Nives Škunca, mag. ing. bioproc, Institut Ruđer Bošković
Dario Hrupec, dr.sc., Institut Ruđer Bošković
Slobodan Danko Bosanac, dr. sc., znanstveni savjetnik, Institut Ruđer Bošković
Stanislav Prusac, dipl. ing. ele.

Saša Ceci, dr. sc., znanstveni suradnik, Institut Ruđer Bošković

Činjenica je da znanost i medicina danas još uvijek ne poznaju dovoljno sve mehanizme koji sudjeluju u procesu ozdravljenja i vrlo je moguće da će se neki novi mehanizam otkriti na najneočekivanijem mjestu, no svi dokazi i tvrdnje izneseni u članku ne upućuju da se radi o nečem novom ili neobjašnjivom. Uz to, baš kao i prije navedeni fenomen, i te su tvrdnje lako provjerljive.

Prvenstveno tu postoji problem tzv. anegdotalnih dokaza koje je predstavila rodbina. Jasno je da u svrhu senzacionalizma osobe mogu i sklone su izmišljati ili iskrivljavati istinu. Stoga svjedočenje dječakovog djeda nije valjan dokaz i ne bi ga se kao takvog trebalo tretirati. Ako pak uistinu postoji mogućnost da dijete ima izvanredne sposobnosti, testiranje tih tvrdnji bilo bi iznimno lako, kao što je nedavno pokazala i djevojčica Emily Rosa čije je istraživanje o terapeutskom dodiru objavio Journal of the Americal Medical Association.

S druge strane, treba biti jasno da je sasvim moguće da roditelji i rodbina nisu svjesno uključeni u obmanu, a postoji niz suptilnih psiholoških mehanizama koji mogu održavati takva vjerovanja.

Prvi je 'pristranost potvrđivanja', koja odražava našu sklonost da se prisjećamo slučajeva iz prošlosti koji podupiru naša vjerovanja. Taj dobro poznat i izrazito jak psihološki efekt mogao se očitovati kroz dosjećanje susjeda i rodbine na situacije u kojima je bol prestajala kada bi dječak bio u blizini te kroz istovremeno potpuno zanemarivanje svih slučajeva kada je bol ostala usprkos prisutnosti dječaka ili pak kada je bol prestala i bez njegove prisutnosti. Taj efekt se vrlo jasno može razlučiti u jednostavnim eksperimentima.   

Drugi je vezan uz našu sugestibilnost, posebice po pitanju doživljaja boli. Tvrdnje o dječakovim užarenim rukama, osjećaju topline i nestanku bola vrlo su slične s raznim oblicima alternativnog liječenja poput reikija, bioenergije, ali i magnetoterapije, koju je još u 19. stoljeću pokrenuo Anton Mesmer.

Mesmer je kasnije postao poznat upravo zbog otkrivanja fantastične moći ljudske sugestibilnosti, a ne zbog dokazivanja učinkovitosti magneta. Naime, sam je otkrio da je učinak bio isti i kada je koristio drvo umjesto metala. Osim toga, pokazalo se da isti učinak koji majstori reikija, bioenergetičari ili naš 'magnetni' dječak pripisuju svojim nadnaravnim moćima mogu izazivati i ljudi koji zasigurno nemaju navedene sposobnosti te da je sasvim dovoljno da osoba koja promatra i prima takvu 'terapiju' vjeruje da joj pomaže.

Nažalost, osim doživljaja trenutačnog olakšanja, takve terapije često nemaju dugoročan učinak, odnosno mogućnost izlječenja nakon terapije se ne mijenja. S druge strane, promoviranje sličnih ideja čitatelje otvara prema propagandi nadriliječnika i prevaranata koji upitnim tretmanima često mogu naškoditi svojim 'pacijentima'.

James Randi
Znanstvenici stoga smatraju da bi u medijskom izvještavanju o takvim fenomenima za društvo bilo korisno kada bi se tražilo i mišljenje istinskih stručnjaka koji bi, po potrebi, omogućili i njihovo testiranje. Također, upozoravaju na činjenicu da je zaklada James Randi Educational Foundation već odavno raspisala nagradu od milijun dolara svakome tko dokaže postojanje nadnaravnih sposobnosti, odnosno pojava, te da nagradu još uvijek nitko nije osvojio. Osvajanje te nagrade zasigurno bi bila velika vijest, pa znanstvenici novinarima predlažu da u sličnim situacijama odmah dogovore i testiranje.

Autori reakcije napominju da tvrdnje magistra Drage Plečka, koji je upitan za mišljenje, a čija je stručnost za komentiranje tog fenomena itekako upitna, nemaju nikakvog uporišta u stvarnosti. Dapače, njegova priča o čudesnim genima potpuno odgovara fikcijskom stripu X-Men koji govori o skupini mutanata koji posjeduju gen X što im daje nadnaravnu snagu pa vjeruju da je moguće da je navedeni 'stručnjak' upravo iz te literature izvukao svoje zaključke.

Vjerujući da je i čitateljima i gledateljima stalo da se očuva kredibilitet dnevnih tiskovina i središnjih informativnih emisija, znanstvenici predlažu da se uz eventualne Plečkove komentare osigura barem jednak prostor za komentare ili replike stručnjaka - fizičara, medicinara ili psihologa - koji mogu pružiti stvarna i vjerodostojna, a ne konfabulirana objašnjenja navedenih fenomena.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još