Znanost JAJA, ZEČEVI I USKRSNUĆE

Koji su poganski korijeni Uskrsa

Prvi kršćani nisu slavili Uskrs, on se prvi put spominje u drugom stoljeću poslije Krista, a njegov nadnevak i brojni danas popularni običaji preuzeti su iz drugih religija i poganskih kultova, tvrde stručnjaci

Mnogi povjesničari danas se slažu da je rano kršćanstvo posudilo neke datume proslava, ceremonija i simbola iz drugih religija. Uglavnom se smatra da su rani kršćani time vlastiti kult htjeli utvrditi kao društveni fenomen. Naime, ostali misteriji iz toga vremena na određene su dane javno slavili neke događaje, pa ih je rimska zajednica usvojila. Kršćani su najvjerojatnije odlučili iskoristiti već uvriježene i općeprihvaćene festivale kako bi slavili i promicali svoga Boga, što je na kraju dovelo do toga da su preuzeti datumi opstali kao kršćanski.

Prije kršćanstva mnoge su religije i kultovi imali svetkovine kojima se krajem ožujka obilježavala proljetna ravnodnevnica i ponovno buđenje vegetacije, a česta je bila i ideja o bogu koji, poput prirode, umire da bi se ponovno rodio.

Judaizam

Prije svega, Uskrs se kako datumom (što je logično jer je posljednja večera održana u vrijeme Pashe, a nakon nje uslijedilo je raspeće), tako i simbolikom (oslobađanje od ropstva – uzdizanje iz ovozemaljskog u duhovni svijet) može povezati sa židovskim blagdanom Pashe. Na nekim jezicima čak mu je i ime slično ili istovjetno – primjerice na grčkom (Paskha), arapskom (Pesah) ili latinskom (Pascha).

Kult Atisa i Kibele

Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke bogova. Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi. Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Tijekom nje svećenik je nudio krv svoje ruke i time simbolično žrtvovao sam sebe. Neki povijesničari tvrde da su svećenici na kraju festivala na treći dan odlazili u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao. Tijekom proslave jela se neka vrsta posvećenog objeda, a sljedbenicima su bili izbrisani svi grijesi jer su bili posvećeni krvlju, odnosno žrtvom svećenika.

Mitraizam

Wikipedia
Mitra ubija bika
U stručnoj literaturi često se spominje da je rimski mitraizam bio glavni suparnik kršćanstvu te da je kršćanstvo preuzelo neke od njegovih odlika i rituala. Obožavanje Mitre kao dijela trojstva zaštitnika ahura započelo je oko 3000. godine prije Krista u Perziji u sklopu mazdaizma. Međutim, u Rimu je on uzdignut do vrhovnog božanstva. Dječak Mitra, kojeg je rodila stijena, borio se sa Suncem, pobijedio ga i prozvao ga svojim vječnim prijateljem. Time Sunce postaje Mitra sâm i kasnije ubija bika, prvo stvoreno živo biće. Tek nakon smrti bika rađa se svijet i vrijeme, a od njegova tijela nastaje bilje koje prekriva zemlju. Ritualno žrtvovanje bika simboliziralo je pobjedu duhovne moći nad animalnom, a Mitra se smatrao spasiteljem koji budno pazi na 'zlo' što u zasjedi vreba čovjeka. Ako 'zlo' nadvlada, besmrtna duša grešnika biva odvučena u pakao. Za pravedne život se, nakon ovozemaljskog, nastavlja. Mitraisti su slijedili niz obreda, a cilj im je bio dokazati se pripadnikom svoje vjere kroz sedam inicijacijskih stupnjeva (kao što to rade kršćani u sakramentima) i tako osigurati dobar položaj u zagrobnom svijetu. Vjernici su pili vino i jeli kruh, a nedjelje su smatrane svetima. Rođenje Mitre slavilo se u vrijeme ljetnog solsticija.

Kršćanstvo i mitraizam podudaraju se i u sakramentu krštenja, svetoj večeri, pojmu žrtve te konceptu bezgrešnog rođenja (rođenje iz stijene). Također, žrtvovanje bika neki povjesničari religije povezuju sa žrtvovanjem janjaca, pa i žrtvom Krista.

Slična ideja umiranja i ponovnog oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa. U Eleuzinskim misterijima, jednim od najutjecajnijih misterija onoga vremena, povratak u život, koji dolazi s povratkom Perzefone iz podzemlja na zemlju, uzrokuje rast biljaka u proljeće i simbolizira ponovno rađanje. Smatra se da su Eleuzijanci također prakticirali ritual sličan krštenju prije kršćana.

Običaj ukrašavanja uskrsnih jaja

SIPA press
Simbol obnove života
Jaje je od drevnih vremena bilo poganski simbol ponovnog rođenja na Zemlji, a u mnogim se kultovima koristilo u obilježavanju proljetnih svetkovina. Kršćani su ga kasnije prihvatili kao simbol uskrsnuća Isusa Krista. Poznato je da su jaja prigodom novogodišnjih svetkovina, koje su se slavile za proljetni solsticij, bojali još zoroastrijanci. Tvrdo kuhana jaja u judaizmu su simbolizirala Hashlamim – festival prinošenja žrtava za mir, a jela su se za Pashu. U tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajno crvenu boju. Jaje u toj tradiciji predstavlja kamen na Kristovom grobu, a najčešća boja kojom se ukrašavaju je crvena.

Uskrsni zec, simbol plodnosti

Zeca koji za Uskrs donosi jaja prvi put spominje njemački liječnik i kemičar Georg Franck von Franckenau u 17. stoljeću u svojem djelu 'De ovis paschalibus' (O uskrsnom jajetu) u kojem govori o alzaškoj tradiciji uskrsnog zeca.

Zečevi su, baš kao i jaja, od drevnih vremena bili simboli plodnosti jer su početkom proljeća rađali mnoštvo mladunaca, a također i zato što zečice mogu začeti nove mladunce dok su još skotne.

Mediteran je bio enciklopedija klasičnog svijeta


Uzroke ovih sličnosti za tportal je pojasnio hrvatski stručnjak za stare religije i kultove dr. sc. Željko Miletić, profesor na Odjelu za arheologiju Zadarskog sveučilišta.

'Vodeći povjesničar religija Richard Gordon sjajno je definirao razloge sličnosti u vjerovanjima i kultu kod kršćana, mitraista i sljedbenika metroačkih i izijačkih vjerovanja. One su rezultat nastajanja ili barem oblikovanja u približno isto vrijeme i na istom prostoru rimske države', rekao je Miletić.

'Istina, metroački kult Velike Majke bogova i egipatski Izidin kult tisućama godina su stariji od kršćanstva i mitraizma, ali svoj konačan oblik dobivaju nešto prije Kristovog rođenja i u prva dva stoljeća Rimskog Carstva. Sva znanja koja su bila dostupna stanovnicima Mediterana tog doba, filozofske ideje koje su kružile i učenja raznih religija Gordon je nazvao enciklopedijom klasičnog svijeta iz koje su se gradila vjerovanja i kultovi. Sve spomenute vjere stoga su slične jer su misterijske, naime u sve je ugrađena temeljna ideja da postoji 'tajna' vjere u koju se potrebno uputiti da bi se postigao konačan cilj - soterija - život nakon smrti, odnosno preživljavanje na 'drugom' svijetu. Da bi vjernici to ostvarili, morali su se pridržavati moralnih načela tih religija i ponašati prema propisanim normama. Njihov važan dio bio je upražnjavanje raznih rituala, često bizarnih. To je još jedan element koji povezuje sve misterijske kultove - sakramentalnost obreda. Stoga kod svih njih na općoj razini postoje razna 'krštenja', kušnje, potvrde, blagovanja svojih bogova itd. U detaljima se ti rituali često jako razlikuju. Postoje i osobine karakteristične samo za kršćanstvo, tako Isusovo uskrsnuće (kao i uskrsnuće tijela vjernika na Posljednjem sudu), koje drugdje ne postoji, premda se čak i u znanstvenoj literaturi provlači pogrešna ideja o Atisovom ili Ozirisovom uskrsnuću.

www.download-zutilo.bloger.hr
Simbol plodnosti
Teško da su kršćani posuđivali izravno od poganskih misterijskih kultova i obrnuto. Osim toga, postoje i bitne razlike. Premda su Velika Majka Bogova (Kibela), Izida ili Mitra dominantni likovi u njihovim teologijama (mogli bi ih stoga nazvati henoteističkim vjerovanjima), oni nisu jedini božanski likovi, za razliku od kršćanstva u kojem postoji samo jedan Bog. Upravo taj monoteizam, kao i u judaizmu i gnosticizmu, bio je razlog netolerancije u odnosu na višebožačko poganstvo. Osim u teologiji, suprotstavljanje je još oštrije bilo na političkom planu jer kršćani nisu htjeli priznati druge bogove, pa ni božanske rimske careve. Zato je dolazilo do progona kršćana i Židova. Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva krajem 4. stoljeću, u doba Teodozija, situacija se obrnula, sad je trebalo potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom. Tako je poganski festival rađanja Sunca (danas djelomice sačuvan kroz Badnjak) zamijenjen rađanjem Krista – kršćanskog sunca pravde (premda se Isus nije rodio na taj datum). Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom, najvažnijom kršćanskom svetkovinom koja slavi tajnu vjere – vječni život. Panteon, poganski hram svih bogova u gradu Rimu, početkom sedmog stoljeća, na 13. svibnja, bio je posvećen Bogorodici i Mučenicima i na taj dan sve do 8. stoljeća bio je blagdan Svih Svetih. Iznad metroačkih svetišta podižu se crkve posvećene Bogorodici koja se s Kristom djetetom u naručju prikazuje se kao Izida s Ozirisom djetetom. U povijesti postoji još velik broj drugih primjera takvih preslojavanja', objasnio je profesor Miletić.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još