U trenutku kada stupaju među članove liječničke profesije, studenti medicine polažu Hipokratovu zakletvu i kažu da će je ispunjavati najbolje što mogu u skladu sa svojim najboljim procjenama. U svojem svakodnevnom radu oni će se kasnije susretati s nizom etičkih problema, pa će ova prosudba biti važan dio njihova moralnog promišljanja. Stoga bi bilo logično očekivati da studenti medicine, koji na fakultetu, među ostalim, imaju predmet Medicinska etika, s obrazovanjem razvijaju etičke standarde. Međutim, istraživanja su pokazala da kod njih ne postoje jasni dokazi o povezanosti višeg obrazovanja i moralnog prosuđivanja te da moralno promišljanje sa studijem često čak biva sve slabije.

Moralni razvoj se zaustavlja, čak i nazaduje, a sve to počinje prilikom prelaska studenata s pretkliničkih godina u kliniku, tj. onda kad se studenti po prvi put susretnu sa stvarnim okruženjem u kojemu liječnici rade.

Dr. Darko Hren, dr. Matko Marušić i dr. Ana Marušić s Medicinskog fakulteta u Splitu proveli su istraživanje na tu temu.

Prema izviješću objavljenom u uglednom časopisu PloSOne, problem je u spletu specifičnosti medicinskog obrazovanja, a tri osnovne skupine mogućih razloga su: hijerarhijski sustav u medicini, specifičnost moralnih dvojbi o kojima obrazovanje u pravilu ne vodi računa, te skriveni kurikulum, odnosno sadržaj koji se uči neformalno kroz druženje i interakcije studenata i profesora. Iako se ovaj posljednji može činiti najbitnijim s obzirom na atmosferu koja vlada u Hrvatskoj, ali i zbog činjenice da je učenje iz primjera ključno, autori ističu da su i drugi navedeni razlozi važni iako su neminovno povezani s njim.

I. Hijerarhijski sustav

Zahvaljujući strogom hijerarhijskom sustavu koji vlada u klinici, studenti koji dolaze s pretkliničkih godina studija odjednom se nađu na samom dnu. Poznato je da studenti započinju studij kao idealisti, ali i da taj idealizam jenjava tijekom obrazovanja. Prvi korak u rasplinjavanju ideala je golema količina gradiva koju moraju savladati tijekom prve tri pretkliničke godine. Zbog toga studenti relativno brzo počinju učiti zato da polože ispite, a ne radi ideala koji su ih doveli na studij.

Nakon toga, studente koji su se probili kroz prve tri godine i uspjeli preživjeti pretkliniku, ne dočekuje dostojanstvo bijele kute, nego dno hijerarhije na kojemu se često osjećaju kao smetnja. Kao zdravstveni radnici s vrlo niskim statusom imaju vrlo malo ili uopće nemaju prilika razrješavati složene etičke dvojbe na koje svakodnevno nailaze. Njihova prvenstvena briga je davanje ispravnog odgovora u pravom trenutku i dobivanje odobravanja liječnika čije se odluke i postupci mogu razlikovati od njihovih. Tako su studenti bačeni u situaciju u kojoj je osobni interes, tj. dolazak do diplome, specijalizacije i višeg mjesta u hijerarhiji temeljni pokretač. Poštivanje hijerarhije zahtijeva poštivanje normi i pravila, što je u skladu s rezultatima istraživanja koji govore da studenti ulaskom u kliniku napuštaju rasuđivanje vođeno moralnim načelima i počinju se u većoj mjeri voditi pridržavanjem normi.

II. Specifičnost moralnih dvojbi studenata medicine

Studenti medicine u svojem se radu susreću sa specifičnim moralnim dvojbama o kojima njihovo obrazovanje u pravilu ne vodi nikakvog računa. Istina je da postoji predmet Medicinska etika i da se tamo studenti susreću sa specifičnim pojmovima i načelima tog područja, kao što se susreću i s temama iz područja znanstvenoistraživačkog poštenja tijekom nastave iz predmeta Uvod u znanstveni rad u medicini. No problem je što je sav sadržaj koji se tijekom te nastave obrađuje studentima zapravo dalek i praktično nerazumljiv jer su još jako daleko od stvarnih životnih situacija i dvojbi.

Primjerice, studenti se mogu pitati do koje mjere podvrgnuti pacijenta neugodi da bi se uvježbao određen postupak; treba li biti timski igrač ili se držati osobnih načela; kako se postaviti prema činjenici da se na klinici postupci i prakse uče bespogovorno zbog čega s vremenom usvajaju stav pasivnog preuzimanja znanja; što učiniti kada se suoče sa sukobom znanja o pacijentu kao osobi i medicinskog znanja.

Kao primjer ovog posljednjeg autori navode slučaj studenta kojemu je pacijentica nagovijestila da nema kamo otići iz bolnice. Student je to oprezno priopćio liječniku voditelju, na što mu je ovaj odgovorio da je njima jedino važno izliječiti pacijenticu te da je ona odrasla osoba koja može sama pronaći prenoćište za beskućnike. U takvim slučajevima studenti se nalaze u sukobu između osobnog i strogo medicinskog pristupa pacijentima.

Često se također čuje da liječnik nema vremena pristupati svakom pacijentu zasebno te da treba zadržati profesionalnu odvojenost. Iako smanjena empatija štiti liječnika od izgaranja na poslu, isto tako mu otežava uživljavanje u tuđe uloge, što je važan preduvjet za moralno rasuđivanje.

Iz navedenog je jasno da velika većina moralnih dvojbi s kojima se studenti susreću tijekom iskustva na klinici ne samo da ostaje nerazriješena, nego se rješava na štetu studentovih moralnih načela, a u korist pridržavanja pravila, poštivanja hijerarhije i naučene bespomoćnosti, ističu autori.

III. Skriveni kurikulum, odnosno učenje iz primjera

Treća skupina vjerojatnih razloga za zaustavljanje i nazadovanje moralnog razvoja studenata medicine odnosi se na neformalni sadržaj koji studenti uče tijekom studija, tzv. skriveni kurikulum. Pod tim se nazivom podrazumijeva niz utjecaja koji djeluju s razine strukture i kulture sustava, uključujući, primjerice, poželjne vrijednosti ili implicitna pravila ponašanja.

Naime, ključan dio medicinskog obrazovanja je usvajanje medicinske kulture i formiranje liječničkog identiteta, a to se zbiva putem neformalnog dijela studija koji se odvija kroz interakcije s nastavnicima, drugim studentima i liječnicima na klinici. Dok formalni dio studentima pruža znanja i vještine, putem neformalnog, tj. skrivenog dijela usvajaju se vrijednosti, stavovi, uvjerenja i ponašanja koja su osnova medicinarske kulture i liječničkog identiteta.

Problem je u tome što su skriveni sadržaji često u suprotnosti s ciljevima koje postavlja formalno ponuđeni sadržaj. To pak vodi do nazadovanja moralnog rasuđivanja tako što studenti doživljavaju da se njihovo obrazovanje temelji na nekonzistentnostima, kontradikcijama i dvostrukim porukama. Time se otvara put za razvoj moralnog relativizma i cinizma.

Istraživanja svojstava nastave koja čine skriveni kurikulum pokazala su da studenti nastavu na klinici doživljavaju nesustavnom i sporadičnom te da smatraju da se nastavnici ne drže satnice i ne raspolažu potrebnim pedagoškim vještinama.

Potkrjepljenje tom nalazu je pismeni prosvjed zbog neodržavanja nastave iz interne medicine koji su, 2006. godine, studenti četvrte godine medicine u Zagrebu uputili Dekanici Medicinskog fakulteta, Rektoru Sveučilišta u Zagrebu i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Tada su se, naime, studenti pobunili budući da prosječno vrijeme profesorskog rada s njima nije premašivalo petnaest minuta dnevno, a zadaci koje su dobivali uglavnom su se svodili na uzimanje anamneza koje nitko nije pregledavao.

Autori su u svojem istraživanju pokušali odgovoriti i na pitanje postoji li neko rješenje za uočene probleme, a dr. Darko Hren je za tportal rekao kako smatra da je ono tek u povojima.

'Istraživanja koja su nastojala provjeriti kako ga spriječiti pokazala su da je to moguće ukoliko su studenti na početku studija aktivno uključeni u rasprave o moralnim dvojbama, i to najmanje 20 sati tijekom semestra', rekao je dr. Hren.

'Objektivna prepreka jest što su studenti medicine ionako preopterećeni i bojim se da ni oni ni njihovi nastavnici takav kolegij ne bi doživljavali važnim ili potrebnim. Studij medicine neki su nazvali tečajem preživljavanja i on to u velikoj mjeri i jest. Zato su intervencije u ovom smislu jako teške – nema vremena za 'filozofiranje' kad treba položiti anatomiju, fiziologiju ili patologiju.

Ipak, čini mi se da bi Medicinski fakultet u Splitu mogao biti na tragu nečeg vrijednog i korisnog. Naime, tamo odnedavno djeluje Katedra za medicinsku humanistiku. Radi se o vertikaliziranom predmetu, što znači da se moduli provode kroz svih šest godina studija. Takav predmet, koji zahtjevnošću ne preopterećuje studente, ali je uvijek prisutan, mogao bi biti važna intervencija koja će liječnike podsjetiti na temelje njihova poziva – bavljenje ljudima', objasnio je dr. Hren.