Znanost ZNANOST I ETIKA

Treba li kriminalcima operirati mozak?

  • Autor: NJD
  • 8.3.2011 7:22:42
  • 7.3.2011 16:24:00

Brojna novija istraživanja pokazala su da se mozgovi većine kriminalaca značajno razlikuju od mozgova ostalih ljudi

Njihovi rezultati omogućit će bolje razumijevanje kriminalnog ponašanja, no također će otvoriti i nova etička pitanja, primjerice - treba li društvo upotrijebiti ovo znanje u borbi protiv kriminala i je li zbog ovih razlika smanjena odgovornost kriminalaca za njihova zlodjela.

U nedavno provedenoj američkoj studiji znanstvenici su analizirali 21 kriminalca s antisocijalnim poremećajem ličnosti koji je vrlo čest među osuđenicima. Prema klinici Mayo, osobe s ovim poremećajem uglavnom ne mare za to što je dobro, a što loše, te često krše zakone i prava drugih.

Znanstvenici su skenirali njihove mozgove, a usporedbe tih snimaka sa snimkama ljudi iz kontrolne skupine pokazale su da je zapremina središnjih frontalnih vijuga (gyrusa) kriminalaca manja za 18 posto, a orbitalnih frontalnih vijuga za devet posto.

Svijest o zlu, ali ne i osjećaj

Jedna druga studija, objavljena u rujnu 2009. u časopisu Archives of General Psychiatry, usporedila je 27 psihopata – ljudi s teškim antisocijalnim poremećajem – sa 32 normalna čovjeka i otkrila da kod psihopata postoje deformacije u dijelu mozga koji se zove amigdala. Naime, ukupna zapremina amigdale kod njih je bila za 18 posto manja, a i njezin vanjski sloj bio je tanji.

'Amigdala je sjedište osjećaja. Psihopatima nedostaju osjećaji, empatija, kajanje i krivica', rekao je na zasjedanju American Association for the Advancement of Science u Washingtonu Adrian Raine, čelnik Odjela za kriminologiju na University of Pennsylvania.

No kriminalci se od ostatka populacije ne razlikuju samo strukturom mozga već i ponašanjem koje se ponekad može očitovati već u ranom djetinjstvu. Jedna dugotrajna studija, u kojoj je sudjelovao i dr. Raine, pratila je razvoj 1.795 djece od treće do 23. godine mjereći brojne aspekte njihova rasta i razvoja. 137 ispitanika iz ove skupine kasnije je došlo u sukob sa zakonom. U jednom od testova trogodišnjoj je djeci mjerena reakcija na strah u kojoj su povezivani poticaji poput zvukova s kaznama poput elektrošokova, a potom im je mjerena tjelesna reakcija. Rezultati su otkrili da su djeca koja su manifestirala snažan nedostatak straha kasnije često postala kriminalci.

Ova, ali i brojna druga istraživanja pokazuju da postoje velike biološke razlike između zločinaca i ostalih ljudi. Iako neće svi ljudi s antisocijalnim poremećajem postati kriminalci, kao što neće ni svi kriminalci imati karakteristična biološka svojstva, očito je da među njima postoji jaka korelacija. Neki znanstvenici smatraju da bi na temelju ovih rezultata trebalo oblikovati terapije i tehnike koje bi ljudima iz rizične skupine pomogle da promijene svoje sklonosti i ponašanje.


Istraživanja kriminologinje Nathalie Fontaine sa Sveučilišta Indiana pokazala su da je djeci kod koje se poremećaji otkriju dovoljno rano moguće pomoći. 'Možemo i trebamo organizirati intervencije podrške i pomoći rizičnoj djeci i njihovim obiteljima', rekla je Fontaine.

Neuroznanstvenici su također otkrili da mozak ima određenu plastičnost i fleksibilnost koja se naziva neurogeneza, što znači da razlike u mozgu nisu nepromjenjive i konačne.

'Istraživanja mozga otkrila su nam da se neurogeneza može nastaviti i kod odraslih ljudi', rekla je Patricia Brennan sa Sveučilišta Emory u Atlanti. 'Biologija nije zacrtana sudbina. Postoje mnoga područja u kojima se može intervenirati tijekom razvoja kako bi se ono što se događa s ugroženom djecom promijenilo', objasnila je.

Osim toga, na temelju plicijskih dokumenata utvrđeno je da čak četvero od petoro ljudi koji su u djetinjstvu bili delinkventi kasnije u životu ne pokazuje obrasce kriminalnog ponašanja.

Treba li kriminalce operirati?

No već i sama ideja da postoje razlike u mozgu te da bi se na temelju njih moglo intervenirati u životu djece otvara etička pitanja.

'Hoćemo li djecu kod koje smo otkrili rizik podvrgnuti određenim tretmanima?', pita se Raine. 'Tko bi o tome trebao odlučivati – država?'

Konačno, što ćemo poduzeti ako se jednoga dana pokaže da bi se problem mogao rješavati kirurškim putem? Većina stručnjaka ne podržava takve invazivne i riskantne intervencije, osobito ne kod djece i osoba koje još nisu počinile nikakav zločin. No što ako pomoć zatraže njihovi roditelji ili pak odrasli kriminalci sami?

Smanjena odgovornost


Drugo filozofsko pitanje koje ove spoznaje otvaraju je - smanjuju li urođeni biološki nedostaci odgovornost ljudi za njihova djela.

'Psihopati razumski prepoznaju razliku između dobra i zla, međutim nemaju osjećaj za dobro i zlo', rekao je Raine. 'Jesu li oni tražili da se rode s amigdalom koja ne funkcionira tako dobro kao kod drugih? Trebamo li onda kažnjavati tako strogo psihopate kao što to činimo?'

Raine podsjeća da je američkom osuđeniku Herbertu Weinsteinu koji je zadavio svoju ženu kazna smanjena na 11 godina zatvora nakon što su snimke mozga otkrile da ima veliku cistu koja mu je značajno ugrozila kognitivne sposobnosti.

Na ova pitanja koja neodoljivo asociraju na dvojbe što ih je 1962. godine u svojem znanstveno fantastičnom romanu 'Paklena naranča' u nešto drugačijem kontekstu predstavio Anthony Burgess, nema ni jednostavnih ni jednoznačnih odgovora pa možemo očekivati da će se o njima još dugo voditi rasprave.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još