Kada je Washington Post objavio da američke agencije NSA i FBI prikupljaju podatke direktno iz poslužitelja Microsofta, Yahooa, Googlea, Facebooka, PalTalka, AOL-a, Skypea, YouTubea i Applea, pomoću kojih njihovi analitičari prate i špijuniraju strane državljane, u javnosti se ponovno postavilo pitanje koliko je zaštićena privatnost korisnika na internetu i u konačnici, koliko svi ti podaci koje oni prikupljaju vrijede.

Svijet se u zadnjih deset godina promijenio. Danas se proizvodi i prikuplja toliko podataka u jednom danu, koliko se prije proizvodilo godinama. Dovoljno je samo pogledati pametne telefone i vidjeti koliko podataka oni proizvode o kretanju i navikama korisnika, njegovoj lokaciji, bilježe koje društvene mreže koristi, kome najčešće šalje e-mail poruke i koga zove. A to su podaci samo s jednog uređaja.

Svjetski ekonomski forum u svom je izvješću o vrijednosti osobnih podataka istaknuo kako više od šest milijardi ljudi koristi mobilne uređaje. Ne samo što u svijet šalju usputne podatke, već i namjerno proizvode nove koristeći osobne uređaje poput Nike+ Fuelbanda.

Nije toliko problem što ih se toliko generira, već kako ih se i za što koristi.

Bezopasni oglasi ili tajno praćenje?

Različite tvrtke već godinama koriste naše osobne informacije kako bi nam prodale svoje proizvode i usluge. Financial Times je nedavno objavio zgodan kalkulator kojim možete izračunati koliko vaši osobni podaci zaista vrijede oglašivačkoj industriji.

Opće informacije o nekoj osobi, kao što su to njena starost, spol i mjesto boravka, vrijede otprilike 0,0005 dolara odnosno 0,003 kune. Ako vam je život na nekakvoj prekretnici - primjerice, planirate vjenčanje, kupovinu kuće ili automobila, postali ste roditelji ili bolujete od neke kronične bolesti - vaša vrijednost u očima oglašivača postaje sve veća.

Samo u 2012. godini Google je zaradio 32,73 milijarde dolara (183 milijardi kuna) od oglasa koji se vrte na njihovim servisima poput Gmaila, tražilice ili YouTubea. A sve zahvaljujući iscrpnim podacima koje su mu korisnici nehotice ostavili.

No podaci do kojih dolaze oglašivači samo su dio ledene sante koje svaki dan o sebi otkrivate na internetu, a koje je moguće lako prikupiti.

Podaci dokle oko seže

Da biste pristupili internetu, potrebna vam je internetska veza. Taj će vam pristup u pravilu omogućiti neka tvrtka, kojoj ćete za to plaćati, ali i dati niz osobnih podataka: ime i prezime, datum rođenja, adresu... Plaćate li račun e-bankarstvom, i broj vašeg bankovnog računa.

Za korištenje interneta treba vam računalo, tablet ili pametni telefon – uređaj koji će prilikom pristupanja internetu dobiti svoju IP adresu. Kad god pristupite nekoj web stranici, ona lako može saznati vašu IP adresu, vrstu uređaja s kojeg pristupate, ali i vašu zemljopisnu lokaciju.

Koristite li računalo na poslu, web stranica može otkriti tko je vlasnik tog računala i tako zaključiti tko vam je poslodavac.

Sve što smo dosad spomenuli od podataka zapravo se može prikupiti automatski i web stranice ih redovito koriste kako bi dobile podatke o tome tko su njihovi posjetitelji, kako su došli do njih i što ih točno zanima na njihovim stranicama.

Napredniji način prikupljanja podataka odnosi se na 'cookies' ili 'kolačiće' - male tekstualne datoteke koje stranice ostavljaju na uređaju kojim posjećujete tu stranicu, a koji im koristi kako bi vas sljedeći put lakše identificirale i ponudile ono što vas točno zanima. Tako Amazon primjerice pamti sve vaše kupovine, sve što ste pregledavali, a niste kupili, ali vam nudi i preporuke temeljene na onome što ste prethodni put pregledavali, pretraživali ili za čime ste pokazali nekakav interes.

Gomile podataka koje ostavljamo na svom putu na internetu mogu biti i najčešće jesu iskorištene za oglašavanje. Ali isto tako mogu se iskoristiti i u ne tako bezazlene svrhe.

Gdje je tu privatnost?

Slučaj PRISM otvorio je oči mnogima i pokazao im da i oni podaci za koje su mislili da su privatni, poput e-mail poruka ili chatova, mogu biti iskorišteni protiv njih.

Poznato je da Google i Yahoo skeniraju mailove svojih korisnika kako bi pronašli ključne riječi i prikazali im relevantne oglase. No PRISM je pokazao kako i američka vlada skenira iste te mailove i prikuplja informacije o korisnicima.

Znači li to da je e-mail prepiska između troje kolega s posla o piću u petak poslijepodne bitna za američke nacionalne interese? Vjerojatno nije, ali ako je neka od osoba uključena u prepisku zbog nečeg zanimljivog vladi SAD-a (a možda i nekim drugim vladama u svijetu), podatak da će biti na piću u određenom kafiću u petak poslijepodne i s kim će biti može imati težinu.

Isto tako, upisujete li u omiljenu tražilicu pojmove poput 'bomba kućne izrade', 'terorizam' i tome još pridodate 'viza za SAD', vjerojatno ćete pobuditi pozornost 'ljudi u crnom'. Pogotovo jer većina tražilica pamti vaše pretrage kako bi vam mogle prikazati relevantne rezultate, ali i oglase.

Svemu tome treba pridodati i društvene mreže na kojima korisnici svojevoljno otkrivaju najviše informacija. Svaki 'lajk', svaki prijatelj, prepiska, objavljena fotografija ili prijava na određeno mjesto govore o vama više no što mislite.

Istraživači sa Sveučilišta Cambridge dokazali su kako naizgled nepovezani podaci mogu otkriti mnogo o pojedincu. Tako su sa gotovo 95-postotnom točnošću mogli odrediti da li su korisnici bijele ili crne boje kože, a s 85-postotnom točnošću da li su republikanci ili demokrati. Sve samo zbog 'lajkova'.

Pošto privatnost?

Pa koliko onda u konačnici vrijede svi ti podaci? Najjednostavniji je odgovor – onoliko koliko je netko spreman platiti za njih, odnosno u slučaju vlada i država, onoliko koliko im je osoba zanimljiva.

Veoma je teško odrediti vrijednost nečije privatnosti i anonimnosti. Općenito se smatra da su privatnost i osobni podaci onoliko vrijedni koliko ih možete štititi. Onaj po čijem se životu 'kopa' vjerojatno će svoju privatnost smatrati neprocjenjivom. Drugi, koji nije pod povećalom različitih javnih i tajnih agencija, vjerojatno će ju cijeniti manje.

Nedavno je istraživanje pokazalo kako Amerikanci nemaju ništa protiv da se prisluškuju oni pojedinci koje se sumnjiči za terorizam. Međutim, kad se radi o 'običnim' ljudima, nisu toliko spremni tolerirati prisluškivanje.

No koliko privatnost zaista vrijedi u kunama? Prema britanskom Uredu povjerenika za informacije, 'dividenda privatnosti' iznosi između 450 i 1050 funti (3950 i 9226 kuna). I to samo u slučaju da je osoba otkrila da joj je privatnost povrijeđena.

Mnogo više no što su oglašivači spremni platiti za naše privatne podatke, zar ne?

200191,268166,132398,227617