Tehnologija 'MEDIJI I KULTURA'

Mogu li mediji demokratizirati Hrvatsku?

Katarina Peović Vuković u svojoj knjizi 'Mediji i kultura', umjesto jednostavnih vrijednosnih sudova, promatra njihov učinak kao složeniji problem društvenih i kulturnih sklopova

Bavljenje medijima istovremeno je i privilegija i usud. Privilegija je zato što oni koji se medijima 'bave' imaju široko polje djelovanja i raznovrsno polje proučavanja.

Danas je postalo opće mjesto komentirati televizijske emisije, promjene na državnim radijskim postajama, analizirati medijske diskurse, proučavati zastupljenost reklama u javnim servisima te kritizirati reality emisije.

Istovremeno, takvo polje djelovanja predstavlja i zlu kob proučavanja medija. U silnoj inflaciji medijskih stručnjaka i tribina o medijima, postavljanje pravih pitanja često izostaje. Što su točno mediji? Kako o njima govoriti? Možemo li ih promatrati odvojeno od nas samih koji o njima progovaramo? Utječu li mediji na društvo ili društvo oblikuje medije? Pitanja ove vrste često izostaju iz više razloga.

Ona, s jedne strane, sadržaj kojemu svjedočimo kroz razne servise informiranja uzima kao važniji faktor od strukture medija uzdižući ga na pijedestal popularnosti. Reality emisije su u tom kontekstu 'blesave' jer, eto, 'zaglupljuju', a pitanje o strukturi same paradigme zabavnih emisija s elementom nadzora i pseudodokumentarizma nitko ne postavlja.

Drugim riječima, reality emisije često su predmet kritika kao banalni proizvodi, iako se tom gestom jedva uspijeva zagrepsti površina šireg konteksta proizvodnje zabavnog sadržaja zadnjih pedesetak godina. Istovremeno, političko sučeljavanje u saborskim klupama često je 'zanimljivo', iako zapravo perpetuira politički diskurs ostavljanja dojma gledateljima bez naznaka supstancijalnih informacija.

219923,219414,219274,219068

Gužva na javnoj površini
S druge strane, postavljanje 'pravih' pitanja o medijima opterećeno je i jednim drugim fenomenom. Naime, svatko tko zausti govoriti o strukturi medija, načinu na koji se proizvode sadržaji (ne zastajući na sadržaju samom), ulazi u opasnost razotkrivanja sebe samoga kao dijela tih istih medijskih praksi koje analizira. Ta je pozicija nezahvalna, jer urušava udaljenost (a time i vjerodostojnost) koju kritičar nastoji postići naspram onoga što kritizira.
Bavljenje medijima tako se kristalizira kao istovremeno bavljenje univerzalnostima koje ne mogu mnogo reći (zaglupljuje li nas televizija, primjerice) i partikularitetima koji odviše lako odaju sudove (analiza ovisnosti o videoigrama, primjerice).

Ta se ambivalencija zrcali i u znanstveno-popularnom diskursu. Knjige, studije, zbornici i konferencije koje se proteklih godina organiziraju na temu medija (dijapazona od filozofije preko vjerodostojnosti novinara do lamentiranja o internetskim portalima) na trenutke odviše lako pristupaju analizi društva i medija, kao da je povezanost tih dvaju fenomena sasvim jasna, kako s političke i ideološke strane, tako i s popularno-kulturne.

Bitka kod interneta

Najnovija studija profesorice na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, Katarine Peović Vuković, odlučno se hvata u koštac s temeljnim pitanjima analize medija koja tako često izostaju iz javnog diskursa. U knjizi nazvanoj 'Mediji i kultura'. Ideologija medija nakon decentralizacije ona pozornost prije svega poklanja 'Mreži', odnosno internetu. Pitanje koje ona postavlja ne ogleda se u prividnoj dihotomiji mreže kao prostora slobode ili manipulacije, već je zanima koje prakse sudjeluju u bitci za kulturu mreže. Ona pritom nema fantazmatski pogled na kulturu kao na proizvod visoke umjetnosti ili elitnih klasa, već na nju gleda kao na poprište borbe između dominantnih i alternativnih oblika življenja, kao i artikulacije tih oblika.

Postavljanjem pitanja 'mogu li mediji demokratizirati naše društvo', autorica pruža dva prividno zadovoljavajuća odgovora nudeći svojevrsnu povijest mediološke misli. S jedne strane, u analizama, mediji historijski oko sebe okupljaju moć porobljavanja čovjeka, čineći ga instrumentom, zarobljenikom tehnologije i težnje za napretkom. Ona će takav pogled demaskirati kao nezadovoljavajući za ozbiljno progovaranje o širim kulturalnim praksama suvremenog društva.

Primjerice, analizom intervjua koji je u veljači 2008. Davor Butković, novinar Jutarnjeg lista vodio s bivšim premijerom Sanaderom (a za koji se ispostavio da je lažan), autorica će obrnuti dominantni pogled na mrežnu komunikaciju kao virtualnu i zavodljivu. Tek nakon što je Butković objavio intervju (vođen putem neuvjerljive e-mail adrese), ispostavilo se da je – iako sadržajno uvjerljiv – njihov razgovor plod zaigranosti jednog sudionika mrežne komunikacije.

Salva komentara koja je u javnom prostoru uslijedila nakon tog fijaska okupila se oko kritike interneta kao medija putem kojeg se ne može voditi vjerodostojan razgovor i oko pretpostavke da je fizički kontakt važniji od e-mail prepiski. Toj interpretaciji Peović Vuković nudi smjelu alternativu. Umjesto lamentiranja o zavodljivosti virtualnog, autorica razotkriva političku funkciju premijera kao pravu virtualnost. Naime, čak ni sam Sanader isprva nije znao je li objavljeni intervju njegov, već je morao provjeriti. Virtualnost koja se ovdje otkriva nije ona internetske komunikacije, već činjenice da bilo tko na mreži može emulirati politički diskurs premijera i pritom biti uvjerljiv, istovremeno prokazujući sam politički folklor kao ono virtualno, praznu gestu. Virtualni se prostor ovdje za Peović Vuković ocrtao kao simptom realnog, odnosno, pomogao je naglasiti fantaziju koju živimo. E-mail komunikacija tako je sasvim jasno ukazala na virtualni karakter dominantnog političkog diskursa.

Mreža između revolucije i cenzure

Ako jedna razina medijskih kritika upućuje na pretpostavku da tehnologija drži čovjeka zarobljenim, druga je sušta suprotnost – ona koja govori o medijima (napose internetu) kao prostoru demokratizacije i opće participacije. Analiza Facebooka i Twittera igra važnu ulogu u njezinoj eksplikaciji, pri kojoj autorica odbija tehnoutopističko čitanje mreže kao oslobađajuće. Naprotiv, Peović Vuković te društvene servise stavlja u kontekst kapitalističkog modusa proizvodnje karakteriziravši njihovu strukturu kao 'privatizirana javna dobra' (često se ignorira činjenica da su servisi poput Facebooka prija svega komercijalne mreže, a tek potom alati za 'oslobođenje').

Drugim riječima, iako u kontekstu Arapskoga proljeća možemo reći kako su društvene mreže odigrale ulogu alata, organiziranja prosvjednika, one u svakom slučaju nisu tu revoluciju stvorile. Revolucija je dio širih društveno-političkih zbivanja zbog kojih ne možemo jednoobrazno pridavati zasluge raznovrsnim mrežnim oblicima sudjelovanja. Jednako tako, mogli bismo reći, cenzura koja se odigrava u totalitarnim državama poput Sjeverne Koreje ne proizlazi iz zlokobnosti medija, već iz sasvim specifičnih političkih uvjeta koji vladaju tom zemljom te ideologijom koja medijima samo širi efekte koji svoje ishodište imaju u stvarnome svijetu.

Navedeno nepristajanje na medijski determinizam (koji onemogućava razumijevanje polja ideologije medija) svježa je i potrebna gesta kritike medija u Hrvatskoj. Jedini način na koji se može promatrati paradoks mreže – one koja je istovremeno decentralizirana i premrežena korporacijama i postindustrijskim kapitalizmom – upravo je onaj koji ne gleda samo na sadržaj koji mediji proizvode, već i na strukturu same mreže. Kada se struktura proizvodnje i diseminacije sadržaja razotkrije, progovaranje o medijima postaje lakše, jer uvijek i sami sebe kontekstualiziramo u tu mrežu značenja. Tako preokupacija s početka o tome je li proučavanje medija danas blagoslov ili prokletstvo postaje nevažno pitanje. Proučavanje medijskih učinaka uvijek je prije svega kompleksno pitanje širih društvenih i kulturalnih specifičnosti, a ne tek izražavanje vrijednosnih sudova o oslobađajućim ili totalitarnim aspektima njegova funkcioniranja. Prostor analize utoliko može biti samo prostor borbe s konceptima koji sudjeluju u oblikovanju naše medijski posredovane stvarnosti. Promocija knjige 'Mediji i kultura - Ideologija medija nakon decentralizacije' autorice Katarine Peović Vuković održat će se 25. listopada 2012. u 18 sati u Zagrebu u knjižnici Bogdan Ogrizović (Preradovićeva 5).
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još