Govoriti o budućnosti uvijek pretpostavlja ispuštanje velikog dijela važnih čimbenika koji na tu budućnost utječu. Koliko god njezino predviđanje predstavljalo konstantu u našem društvu, ono je uvijek donekle krivo. Na toj se nemogućnosti određivanja budućih oblika djelovanja ustanovio cijeli dijapazon zamišljenih i ostvarenih, zabavnih i političkih praksi suvremenog društva. Ipak, suočeni s, primjerice, apokaliptičnim znanstveno-fantastičnim filmovima, spremno ćemo viđenu tehnologiju projicirati na sadašnjost, zamišljajući posljedice virusnih zaraza, zombi-apokalipse, vanzemaljske prijetnje ili gubitka zbiljnosti uslijed virtualnih tehnologija. S druge strane, razvoj modernih tehnologija življenog društva prečesto zna proći bez suštinskih analiza ili promišljanja reperkusija koje će možda taj razvoj izazvati.

Jedna od recentnijih tehnoloških zgoda koju je Silicijska dolina s ostatkom tehno-kapitalističkog sistema dočekala s oduševljenjem svakako jest nedavna Googleova godišnja konferencija na kojoj tradicionalno taj tehnološki div predstavlja ideje i inovacije razvojnih timova. Većina je faktografskih informacija već diseminirana; od inovacija u operativnom sustavu Android, preko Googleovog prototipa futurističkih naočala do male sfere koja bi u svačijem domu trebala predstavljati središnje mjesto za novu religiju post-industrijskog društva – zabavu. Ipak, u raznim je medijskim praksama ponešto ostalo neizrečeno ili barem nedovoljno raspravljeno.

Googleove naočale tu nam mogu biti dobar pokazatelj potrebe za spajanjem popularnih gadgeta s tehnološkim prefiksom koji stoji u njihovoj pozadini i inherentno je političan i ideologijski. U taj je projekt osobno uključen suosnivač Googlea Sergey Brin. Naočale će, kao što je već napisano nebrojeno puta, biti bežično povezane s internetom, imat će mogućnost glasovnih naredbi i fotografiranja, snimanja videa i dijeljenja sadržaja u realnom vremenu. A upravo je ideja 'realnog vremena' postala središnji dio nove medijske politike. Dok se tek donedavno o prijenosu informacija putem interneta govorilo u terminima kašnjenja, odnosno latencije, pitanje kada je neka informacija odaslana danas postaje deplasirano. Informacija polako, ali sigurno gubi sve temporalne dimenzije osim jedne – one realnog vremena.

Baš kao što se Twitterovi unosi i Facebookovi statusi osvježavaju u realnom vremenu, čineći gotovo nepreglednim ono što se dogodilo pred samo nekoliko sati, tako i Googleove naočale tu paradigmu dovode do novih visina. Naime, više nije dovoljno fotografirati ili snimati da bismo potom to objavili na nekoj društvenoj mreži. Google smatra da sve to moramo raditi uživo, čineći taj materijal dostupnim za gledanje svim zainteresiranima. Kao i u formi reality šoua, razlika između stvarnog i imaginarnog tu ne samo da nestaje, već se gubi i njezina svrha. Svako iskustvo prije svega je posredovano. Naše je tijelo u toj novomedijskoj konstelaciji uvijek nedovršeno i nedostatno. To će eksplicitno naglasiti i Googleov direktor kada će na predstavljanju reći da smo s tim naočalama 'slobodni iskusiti svijet', kao da nam do tada oči nisu bile dostatne za takvu vrstu iskustva.

'Iskustvo' koje nam donose nove naočale budućnosti ipak nije vezano samo uz mogućnost 'live' fotografiranja. Ono je vezano uz pokušaj spajanja hardverske i softverske paradigme. Nekada su elektroničke sprave bile važne na razini hardvera, da bi potom softver postao dominantno sučelje za doživljavanje iskustva. Googleove naočale pokušavaju objediniti te dvije paradigme i uključiti treću, temeljnu – onu 'oblaka'. Ta će meta-razina funkcioniranja biti najodgovornija za ono što će Google prozvati 'novim iskustvom'. Podaci kojima raspolažemo ne nalaze se više u nekoj kutiji u kutu naše sobe, već se pohranjuju na poslužiteljima diljem svijeta.

Ta će, intrinzično nesigurna, antiprivatna i hegemonijska gesta postati temeljnom za postojanje najnovijih tehnoloških izuma. Brinova će potreba za 'micanjem tehnologije s puta' zapravo označavati ideju da predamo alate za upravljanje tom tehnologijom korporacijama. Zar nije i znanstveno-fantastični žanr 'cyberpunk' nastao 1983. godine upravo na zamišljanju takvog svijeta, onog u kojem se ljudsko i strojno sučelje uglavnom uzimaju bez rezerve. U tom je žanru, koji je najznamenitije opisao William Gibson u knjizi Neuromacer, budućnost povezana sa strahom od globalnog kapitala i kontrole informacija, a čovjek je smješten u 'tamnicu tijela', dobivši svoj pravi smisao tek u interakciji s višim oblikom postojanja – umjetnom inteligencijom ili tehnologijom u cjelini. Ako je Googleova vizija budućnosti na temeljnoj razini povezana s temama cyberpunka, onda je to kapitalna vizija budućnosti u kojoj će se korporacijski div okoristiti tehnoutopističkom vizijom svijeta (potrebom za spajanjem na stroj bolji od nas samih) i monetizirati je, centralizirati i kontrolirati.

Apple je korporacija koja obasipanje epitetima od, kako velikih zagovornika tako i žestokih kritičara današnjice, duguje upravo pokušaju spajanja hardvera i softvera u 'oblak', odnosno elektroničku spravu kojoj jedina točka reference postaje iskustvo korisnika. Standardna kritika takvih praksi postoji već neko vrijeme i znakovita je. Popularna animirana serija Futurama prije točno dvije godine preduhitrila je Googleove naočale (koje su ionako tek nastavak desetljetnog sna tehnologa) ismijavajući takav koncept kao ne samo nepotreban, već i društveno opasan.

Slično tome, Oskarom nagrađeni film Wall-E iz 2008. žestoko se obrušava na ideju spajanja osjetilnih iskustava i tehnologije, naglašavajući paradoks tehnologije koja potiče na aktivaciju svih osjetila nominalnom imerzijom taktilnih iskustava, istovremeno pasivizirajući tijelo kao gotovo nepotreban medij za življenje.

Spajanje tijela s umjetnom inteligencijom, ili, u današnjoj viziji – hardvera s oblakom – prepoznato je još prije pedesetak godina kada je znameniti mediolog Marshall McLuhan napisao kako će medij budućnosti, poput nekog računalnog vanosjetilnog zapažanja, obrađivati svijest kao kolektivni sadržaj okoline. To će malo računalo veličine slušnog aparata osobno iskustvo obrađivati na način na koji to danas čine snovi.

Vizija mnogih tehno-optimista bila je da će nas računalni imaginarij dovesti do ostvarivanja vlastitih snova. No zasada moderni izumi prokazuju tu viziju kao teško izvedivu. Umjesto naših snova, Googleove naočale i slični gadgeti koji se zasnivaju na neprikladnom taktilnom sučelju kojim operiramo uvijek kao paralizirana tijela, donose nam noćnu moru nezgrapnih interakcija i polu-postojećeg svijeta: dovoljno realnog da nas automobil udari na cesti ako se odviše zagledamo u ikone na sučelju naočala, a dovoljno fantastičnog da nam je 'stvarnost' tek zamućeni prozor u daljini koji ometa gledanje najnovijih poruka na Twitteru. Utoliko se treba vratiti utjecajnom filmu Matrix i poznatoj sceni kada se protagonistu nude dvije pilule.

Jedna bi ga trebala probuditi iz virtualne stvarnosti koju živi, dok će ga druga, ukoliko odustane, ostaviti tom svijetu iluzija. Slovenski filozof Žižek reći će kako je to lažan izbor. Nije stvar u tome da se iluzija odvoji od stvarnosti, već bismo trebali moći vidjeti stvarnost iza svih fantazija, zbilju u iluziji. To je ono čemu bi Google i slični trebali stremiti – ne magljenju granica između stvarnosti i virtualnosti, kapitala i iskustva, tijela i stroja. Alati sutrašnjice trebali bi nam pomoći da vidimo realno u virtualnom. Googleove naočale možda su (pre)mali korak u tome smjeru. Hoćemo li tehnologijom jednom ostvariti svoje snove, ili tek snove korporacija koje ju proizvode? I hoće li onda doći vrijeme da se zapitamo ono što je već prije gotovo dvadeset godina zapisano: sanjaju li androidi (Googleovi ili ne) električne ovce?