HERKULOVSKI ZADATAK

Kreću radikalne promjene IT-a u javnoj upravi

17.02.2012 u 14:31

Bionic
Reading

Ostvari li samo dio planiranog, novi šef e-Hrvatske dramatično će izmijeniti i državnu upravu i domaću ICT industriju. No, može li?

Prije nekoliko dana pomoćnik ministra uprave za e-Hrvatsku Darko Parić iskoristio je susret s tviterašima kako bi javno obznanio prilično loše stanje IT-a u državnoj upravi koje je zatekao pri preuzimanju dužnosti te što sve namjerava poduzeti po tom pitanju.

Za pohvalu je što je u razmjerno kratkom roku definirao što sve smatra glavnim problemima i ponudio moguće načine njihovog rješavanja. Nadamo se da nije tek puštao balone, kao što njegovi kolege iz koalicijske vlade pod palicom Zorana Milanovića (pre)često rade.

Možda je Parić doista tek otkrio toplu vodu, kako je to za tportal primijetio - ne bez doze zajedljivosti - donedavni prvi čovjek ugaslog Središnjeg ureda za e-Hrvatsku Igor Lučić.

Doduše, Lučić nije baš u poziciji previše pametovati. Ta 'topla voda' bila je neugodno mlačna i dok je on držao konce u rukama. Izvlačiti se sad na manjak političke volje, otpor birokracije i rascjepkanost proračuna za ICT deplasirano je. Krajnje.

Na sve to mogao je, trebao i morao, glasno i jasno, uporno i tvrdoglavo ukazivati dok je bio na poziciji s koje je nešto mogao napraviti. A ako to ne bi polučilo rezultate, ostavkom javno staviti do znanja da se s takvom politikom ne slaže i da ne može stajati iza izostanka rezultata.

No, pustimo Lučića na miru. Pred nama je novi čovjek, s ambicioznim planovima koji bi - provede li ih uspješno - mogli dovesti do tektonskih promjena u načinu na koji funkcionira državna uprava, ali i domaća ICT industrija.

Važan test Kukuriku vlade


O Parićevim ciljevima dosta se pisalo ovih dana, pa ćemo ih samo ukratko sumirati. To su:

• nadzor trošenja milijarde proračunskih kuna za ICT projekte
•izrada jedinstvene baze podataka svih građana, obrtnika, tvrtki, udruga...
•uštede putem bolje iskorištenosti ICT infrastrukture
•uvođenje jedinstvenog načina rada u svim državnim tijelima
• online i jedinstvena komunikacija s građanima putem standardiziranih procesa.

Nijednom od njih nema se što prigovoriti. Naprotiv. Vjerojatno nema poreznog obveznika u ovoj zemlji koji ne bi htio vidjeti jeftiniju, bržu i učinkovitiju javnu upravu, od koje točno zna što i kad može očekivati.

Zadatak herkulovskih razmjera


Hoće li u tome uspjeti? Prve rezultate (ne) ćemo vidjeti za koju godinu-dvije, ne prije. No izvjesno je kako će ishod Parićevih nastojanja biti jedan od važnih testova koliko je Kukuriku vlada voljna i sposobna raditi drukčije od HDZ-ovih.

Da mu neće biti lako, jasno je kao dan. Morat će se probijati kroz kaljužu partikularnih interesa onih kojima sadašnje kaotično stanje odgovara kako bi prikrili vlastitu nesposobnost ili mutne poslove, tjerajući usput učmalu birokraciju na nešto na što uglavnom nije navikla - marljiv rad u službi građana.

To je zadatak herkulovskih razmjera. Nije neizvediv, ali tražit će puno volje i upornosti te stalnu i nedvosmislenu političku potporu. Lučić je utoliko u pravu.

Pariću bi bilo mudro da ne smetne s uma koliko je njegov prethodnik Miroslav Kovačić svojedobno bio iznimno blizak s bivšim premijerom Ivom Sanaderom, a da projekt e-Hrvatska svejedno nije napravio pomak ni približno velik koliko je trebao. Pa i morao.

Parić u rukama ima dva jaka aduta: planirani projekti trebali bi donijeti red i uštede u vrijeme kada ni jednog ni drugog nema napretek, a ako ih izvede dobro, građani će dobiti dobru uslugu i bar donekle lakši život. Pa će im i vlast djelovati simpatičnijom.

No da bi se dokopao dovoljno štihova za prolaz, morat će odigrati pametno.

Show me the money!


Osim bitke s birokratskim mentalitetom i partikularnim interesima, najveća rupa u najavljenim planovima nisu rokovi, iako ne bi bilo zgorega da ubrzo i o njima počne konkretnije govoriti.

Domaća poslovna zajednica ne očekuje veće i ozbiljnije natječaje tijekom idućih 12 do 18 mjeseci, što i jest realan okvir za temeljitu pripremu projekata tog reda veličine. Naročito ako se želi, kao što je najavio, financirati i uz pomoć europskih fondova.

Kao veći problem pokazat će se - novac. Čak i kad bi uspio ponoviti povrat investicije kakav je navodno ostvario u projektu splitskog digitalnog prstena (pet mjeseci), na raspolaganju neće imati više proračunskih sredstava nego dosad.

U redu, tu su europski fondovi, koji će pokriti dio troškova. Ali privatni kapital teško će dolaziti uz strategiju koja predviđa maksimalno moguće oslanjanje države na vlastite snage i resurse, na kojoj Parić zasad prilično čvrsto inzistira.

Hoće li država koja jedva krpa kraj s krajem - i pritom već porezno cijedi građane, obrtnike i tvrtke do krajnjih granica - smoći milijune kuna za financiranje gradnje, primjerice, središnje državne sistemske sale? Ili njenog back-upa u starom podzemnom aerodromu kod Udbine?

Ili će, po tko zna koji put, novce progutati brodogradnja ili neka druga od rupa bez dna?

Napeto za poduzeća, dobro za građane


Kako bi osigurao učinkovit servis javne uprave online, Parić ne samo što namjerava integrirati i povezati sve dostupne podatke i baze podataka, već predlaže i preseljenje svih aplikacija, programa i usluge državne uprave u računalstvo u oblaku.

To bi trebalo donijeti uštede na više razina, no ujedno bi promijenilo dosadašnji način poslovanja, na koji su domaće ICT tvrtke i ogranci stranih navikli.

Umjesto fragmentirane, bila bi uvedena objedinjena nabava. Veće narudžbe i manje natječaja mogli bi, bar teoretski, biti upotrijebljeni kao alat za snižavanje cijena hardvera, softvera i usluga.

Mnogim domaćim ICT i inim tvrtkama to može donijeti smanjenje - pa i potpuni nestanak - dosad prilično sigurnih prihoda i prisiliti ih na okretanje drugim mogućim izvorima. Primjerice, Hrvatskoj pošti sigurno neće dobro sjesti uspije li Parić srezati poštanske troškove za pola, kao što su to napravili Austrijanci uvođenjem digitalnog ureda.

Slično je i s telekomima, kojima država sad isplaćuje 300 milijuna kuna godišnje za fiksnu i mobilnu telefoniju.

Kratkoročno, to bi značilo dosta ulaganja u opremu. No, jednom kad ima vlastitu optičku mrežu u vlasništvu, nije nemoguće zamisliti situaciju u kojoj država više uopće nema potrebe za vanjskim dobavljačima tih usluga. A čak ni divovi među telekomima na domaćem tržištu ne mogu si tek tako priuštiti pad prihoda tog reda veličine.

Provede li se do krajnosti, ulazak države u telekom vode stoga bi za posljedicu mogao imati značajno zaoštravanje tržišne utakmice u razmjerno kratkom razdoblju. Što bi bilo napeto za poduzeća, ali moguće dobro za građane.