tportal.hr

Zagreb
+19
Osijek
+17
Pula
+17
Rijeka
+19
Zadar
+19
Split
+22
Dubrovnik
+18

INTERNET PO NAŠEM KROJU

Je li Google otišao predaleko?

Googleova ideja povećanja brzine putovanja od polazišne točke (našeg zahtjeva) do odredišta (rezultata pretraživanja) nedavnim je promjenama radikalizirana

Datum objave:
30.1.2012 8:00

Zadnja izmjena:
30.1.2012 9:55

Vezane teme

Američki autor i stručnjak za tehnologiju David Weinberger prije nekoliko je tjedana objavio knjigu 'Too Big To Know' u kojoj se suočava s naizgled vrlo aktualnom preokupacijom u informacijskim znanostima. Već je 1960-ih, Weinberger istražuje, briga za rastuću hrpu informacija koju netko treba sortirati (a u znanstveno-fantastičnom scenariju i za nešto iskoristiti) bila od urgentne važnosti.

Od detektiranja i mapiranja raznovrsnosti ljudskog genoma, preko skeniranja milijuna knjiga, do naših osobnih digitaliziranja svega što smo nekad imali u materijalnoj verziji (VHS kasete i analogne fotografije najbolji su primjer), danas smo suočeni s digitalnom šumom bitova (u suštini – informacija), te se borimo ne bismo li se unutar tog nereda snašli. U toj se borbi, Weinberger će dobro primijetiti, djelomice izmjestio i pogled na znanje – s klasične paradigme učenja informacija kucamo na vrata novoj – onoj sortiranja informacija.

Važnost upravljanja informacijama nije tek teorijska izmišljotina – tagovi, likeovi, tweetovi, bookmarkovi, feedovi – ti nam postupci u biti pomažu organizirati način na koji percipiramo (digitalni) svijet. Oni postoje godinama te su se ustalili u praksi koju će američka aktivistica, feministica i profesorica engleskog jezika i filma Julie Lesage nazvati 'društveni bookmarking'. Bookmarkiranje predstavlja svako obilježavanje i 'pamćenje' sadržaja na internetu. Ono je posebno važno, budući da predstavlja jedan od glavnih alata novog internetskog poretka unutar kojeg aktivni participator sukreira sadržaj tako da filtrira i obilježava, odnosno pamti onaj sadržaj koji je njemu od koristi, dok odbacuje višak.

To predstavlja, mogli bismo reći, reakciju na preokupacije nagoviještene još u uvodu koje se mogu sumirati u jednostavnom pitanju – kako izaći na kraj s informacijama? Takve su pozitivne tendencije dijeljenja sadržaja proizvele, kako to i inače biva, i prijekor sustava koji za kritičare stvara takozvanu 'komoru za odjekivanje' (eng. 'echo chamber'). Dijeljenje informacija za njih pretpostavlja zatvaranje u interesne krugove koji se bave sami sobom, a informacije koje međusobno dijele samo potvrđuju ono u što već vjeruju.

To je vrlo legitimna kritika i globalnih servisa poput Twittera i Facebooka – većina nas prati one koji razmišljaju slično nama (uostalom, cijela premisa 'sviđa mi se' geste zasniva se na tome). Ipak, ta se pretpostavka u najnovijim istraživanjima pokazala upitnom. Naime, ona pokazuju da, iako imamo najjače digitalne veze s bliskim prijateljima iz 'analognog života', još uvijek dijelimo informacije i sa 'slabim vezama' – a upravo su te informacije one koje pridonose najraznovrsnijim sadržajem s kojim se prije nismo susretali. Zbog tih 'slabijih' veza, mi primamo informacije koje inače ne bismo imali prilike susresti zbog prenatrpanosti mreže.

Istraživač Eytan Bakshy zaključit će da su 'slabe' veze nezamjenjive u našem mrežnom komuniciranju. Ono što je zbilja važno u ovom istraživanju upravo je činjenica da se na Facebooku i sličnim servisima većina naših 'poznanika' zapravo može svesti pod udaljene ili nepoznate ljude, slabe veze. Prevedeno – upravo gesta većine nas na internetu da prijateljujemo s raznim poznatim i manje poznatim instancama zaslužna je za postojanje multitekstualnih praksi koje zamjenjuju ideju 'komore za odjekivanje'.

No da bi internet postao mjesto dijeljenja sadržaja i informacija, a ne samo učvršćivanja već postojećih vjerovanja, najčešće nam je potreban 'metatekstualan' način pretraživanja sadržaja koji smo gotovo svi u zadnjih nekoliko godina povjerili Googleu. Njegova je tražilica postala toliko centralan dio našeg života da je čak idiom 'guglanje' u nekim slučajevima zamijenio inače sasvim legitimnu riječ 'pretraživanje'. Nedavnim je najavljenim promjenama Google prijeteći aktualizirao zloglasne kvalitete 'komore za odjekivanje'. I sâm suočen s potrebom indeksiranja eksponencijalno rastuće hrpe informacija, Google se domislio triku: odlučivši personalizirati pretraživanje, uzimajući naše osobne informacije i algoritmima detektirajući što bi nam moglo biti važno, on je uvelike smanjio broj stranica koje mora pretražiti za svaki naš upit.

Tako će, piše novinar, ako pretražujete pojam koji je netko već spominjao u blog prepisci s vama, taj blog među prvima biti vidljiv u rezultatima pretraživanja. Integracija pretraživača i društvene mreže Google+ jedan je snažan korak k stvaranju istinske 'komore za odjekivanje'. Izgledno je da nam semiotički web, odnosno tehnologija koja 'prepoznaje' naše želje, već snažno kuca na vrata, istovremeno subverzirajući mogućnost nalaženja informacija koje dijelimo sa 'slabim vezama'.

Što to znači u praksi? Kao što sam već pisao, s novim promjenama koje donosi Google pod sloganom 'pretraživanje je jednostavno bolje s vašim svijetom u njemu', glavne internetske prakse izmještaju svoj fokus s pokušaja snalaženja i iskorištavanja velike količine informacija prema onom koji nam 'tepa' – pružajući informacije koje najviše odgovaraju upravo nama. No, novotehnologijski korporativni stratezi previđaju jednu važnu činjenicu.

Internet se nije oblikovao u ono što je danas jer je bio 'krojen za nas', kako će Google reći. On je počeo predstavljati najveću digitalnu agoru ikad viđenu u onom trenutku kada je broj mogućnosti koje je nudio nadišao sposobnost zamišljanja jednog pojedinca (u tom su trenutku i potpuna cenzura i centralizacija postale gotovo nemoguće).

Američki je potpredsjednik Al Gore još 1990-ih internet metaforički prikazao kao informacijsku autocestu. I dvadesetak godina nakon te metafore, nešto nije dopuštalo da se ona shvati potpuno ozbiljno. Danas, s promjenama koje uvodi Google, možda se može iscrtati osnovna argumentacijska linija protiv novih tehnologija u svijetlu informacijskih autocesta. Naime, internet ne može biti autocesta; on čak ni vizualno ne nalikuje autocesti – već velikoj mreži uličica.

Wikipedia

Googleova ideja povećanja brzine putovanja od polazišne točke (našeg zahtjeva) do odredišta (rezultata pretraživanja) nedavnim je promjenama radikalizirana, čineći metaforu informacijske autoceste grotesknom. Googleov 'PageRank' i drugi algoritmi jasno se kreću prema viziji Interneta kao personaliziranog mjesta za pretraživanje naše povijesti i naših interesa. No, njegova dosadašnja popularnost svoje korijene zasigurno se ne može naći samo u brizni informacije, niti u jednosmjernoj komunikaciji. Naprotiv, vjerujem da ideja stranputice, a ne autoceste, predstavlja snažnu točku interneta kao novomedijskog fenomena.

Činjenicu da koristimo servis pomoću kojeg se možemo vrlo kreativno izgubiti sve brže ulazi u (nažalost) možda posljednji stadij – nakon kojeg se opasno približavamo viziji Ala Gorea- Interneta kao mjesta koje nas dovede točno tamo gdje ono misli da mi želimo ići. Što je samo jedan korak od već spominjane distopije – tehnologije kao mjesta koje ne izaziva naše najskrivenije želje i zahtjeve, već tehnologije koja te želje ima(ginira) umjesto nas.

Sviđa ti se članak? Preporuči ga prijateljima!


tportal aplikacija

Važno: Rubrike, Sex files, cura i frajer dana i crna kronika mogu sadržavati sadržaje koji nisu primjereni osobama mlađim od 18 godina. Osobama mlađim od 18 godina se savjetuje posjet ovim rubrikama jedino i samo uz nadzor punoljetne osobe.
Tportal je član Hrvatskog vijeća za medije. HVZM je samoregulatorno tijelo koje prati i sankcionira kršenja novinarske etike.
Saznajte više na http://www.hvzm.hr/
vijece@hvzm.hr