Tehnologija E-ČITAČI KNJIGA

Budućnost je u digitalnom slovu?

Danas nam preostaju dvije moguće budućnosti kada se radi o digitalnom tekstu. Možemo pokušati staviti zaštiti sloj stakla na riječi, čineći ih nedodirljivima, ili prihvatiti ideju da nam je svima bolje kada se riječi mogu međusobno premrežavati

Elektronički čitači knjiga nova su uzdanica napola posrnule izdavačke industrije. Takvi i slični napisi proteklih godina periodično krase naslovnice poznatih portala koji se bave tehnologijom ili književnošću. Dok mi u Hrvatskoj još uvijek s udivljenošću i iz daljine pratimo tehnološke novitete poput e-knjiga, svjetska industrija elektroničkih sprava pobrinula se u nametanju jakog tempa širenju digitalne literature.

Elektroničke čitače mogli bismo svrstati u emergentnu nišu tehnoloških čuda zajedno s tablet računalima o kojima je već bilo riječi, odnosno u ono područje koje de facto nije postojalo u fizičkom obliku (niti je za njima postojala potražnja) dok se nisu pojavile prve verzije uređaja prije nekoliko godina. Ukratko, e-čitači su uređaji (gotovo) isključivo namijenjeni čitanju knjiga u digitalnom, odnosno elektroničkom formatu.

Iako su prije nekoliko godina u razmjernoj tišini velike korporacije poput Amazona i Sonyja iskoračile s prvim verzijama uređaja (a neki od njih su se čak i odlično prodavali, unatoč cijeni, poput prve verzije Amazonovog Kindlea), mediji nisu poklanjali odviše pozornosti čitanju s ekrana. Šira je javnost pozornost usmjerila tek kada 'veliki igrači' kreću sa žestokom promocijom 'nove paradigme čitanja'. U tom se kontekstu naglašavalo kako nam elektronički čitači knjiga omogućavaju čitanje u pokretu, pohranjivanje na stotine knjiga odjednom u mali uređaj i dugotrajnost baterije – nešto što je godinama bila slaba točka svim prijenosnim spravama, od računala do tableta.

Ipak, ono što je značajno i za tablete i za e-čitače upravo je dijalektika njihovih statusa tehnološkog novuma s jedne strane, ali i činjenice da ne redefiniraju u potpunosti (barem ne zasad) postojeće prakse svakodnevnice s druge. Ono što razlikuje uređaje u koje svakodnevno gledamo u obliku računala ili tableta i e-čitače je – u najširem smislu riječi – ekran. Dok standardni ekrani danas koriste LCD matricu za prikazivanje, osvjetljavajući sadržaj umjetnim svjetlom, takozvana 'e-ink' tehnologija koju inkorporira većina elektroničkih čitača ne emitira svjetlost već koristi onu iz okoline (poput Sunčeve) kako bi objekti na ekranu (slova ili grafike) bili vidljivi. Posve jednostavno, čitanje na takvim uređajima iskustvo je crno-bijele boje, lošeg kontrasta i nepostojećeg umjetnog osvjetljenja. Ali s druge strane, takve e-čitače (poput Amazonovog Kindlea ili Sonyjeve PRS serije) krasi izvrsna kvaliteta teksta koja opterećuje oči kao i uobičajena tiskana knjiga – dakle – mnogo manje od računalnih ekrana.
Čitanje s tradicionalnih ekrana ne nosi tek breme teške prohodnosti zbog brzog umaranja.

Neki kritičari već godinama upozoravaju kako formatiranje online sadržaja proizvodi novu vrstu tekstualne organizacije pri kojoj jedan redak teksta ovisi o postotku uvećanja ili smanjenja internetske (HTML) stranice. To ne samo da onemogućava autoru oblikovanje teksta po njegovoj želji, već i opterećuje koncentraciju, budući da se često rečenice na ekranu prostiru duže unutar jednog retka nego one na papiru: naime, bijele 'margine', odnosno prazan prostor na rubovima tiskane knjige ne postoji bez razloga, već upravo ne bi li čitatelju pružile trenutak odmora dok pogledom prelazi iz jednog retka u drugi.

Na ekranu, takvih margina ponekad nema. Jedan od formata kojem je prije više od deset godina američki autor Jeremy Butler predviđao svijetlu budućnost danas nam je svima poznati Portable Document Format ili PDF. Za razliku od HTML stranica, tu korisnik ne može mijenjati izgled teksta. Ako netko poveća ili smanji sliku, format će ostati isti, a ostatak stranice jednostavno će se proporcionalno smanjiti ili povećati. U tiskanoj verziji on je istovjetan digitalnoj – oblik slova, paginacija, format, prored i tako dalje. S obzirom da su PDF dokumenti u međuvremenu postali de facto standard pohranjivanja nevarijabilnog teksta na ekranu, korisno je osvrnuti se na njihovu upotrebljivost u s elektroničkim čitačima. Naime, iako je većina korporacija naklonjena određenom formatu (ili implementira vlastiti poput Amazona koji preferira Mobipocket format), sposobnost čitanja PDF dokumenata ostaje jedna o važnijih karakteristika koja se traži prilikom kupovine uređaja.

Paradoks čije se konture ocrtavaju u gore izloženoj situaciji jasan je. Elektronički čitači e-knjiga u svojem su tehnološkom začeću obećavali ne samo lakše čitanje digitalnih formata i mobilnost, već i interakciju sa sadržajem koja je s fizičkim knjigama bazična (a razmjerno je intuitivno pretpostaviti kako digitalni zapis to omogućava u većoj mjeri). Neki su se uređaji od 2009. godine priklonili tehnologiji ekrana na dodir po uzoru na tablete kako bi simulirali interakciju koju imamo s papirom – u teoriji, po ekranu možemo crtati, pisati, podcrtavati, pa čak i obavljati osnovne poslove na Internetu.

No u praksi, interakcija je otežana, a ponekad i nemoguća. Ukoliko skenirate knjigu u već spomenuti PDF format i otvorite je u nekom od danas popularnih elektroničkih čitača, velika je vjerojatnost da nećete moći mijenjati veličinu slova u tekstu koji će sam po sebi biti odviše sitan (najpopularnija dimenzija ekrana približne je veličine kao i A5 bilježnica), nećete ga moći podcrtavati ili dodavati komentare. Ukoliko uređaj podržava povećanje stranice (ponadali ste se da ćete izaći na kraj s premalim slovima?), ubrzo ćete možda shvatiti kako svaki put kada okrenete stranicu morate ponovno zumirati na vama odgovarajući postotak itd. Pretraživanje knjiga jednak je problem jer ne omogućavaju svi uređaji skakanje na odabranu stranicu, već ponekad morate listati jednu po jednu ili u izborniku ručno upisivati broj stranice na koji želite ići – postupak za koji treba znatna količina vremena. U takvoj konstelaciji, čitanje digitalnih knjiga postaje opterećujući moment korištenja tehnologije koja nas u teoriji oslobađa 'okova fizičkog svijeta', a u praksi nagna na vraćanje 'dobroj staroj knjizi'.

Problemi koji su danas pertinentni, a koji moraju biti riješeni ukoliko digitalni formati knjiga streme standardizaciji, dobro je naznačio američki autor Steven Berlin Johnson, opisavši stanje u kojoj se danas nalazi industrija digitalnih knjiga sintagmom 'staklena kutija'. Masovna digitalizacija ne dovodi samo do pristupačnosti web sadržaja diljem svijeta, već za Johnsona predstavlja povijesno ponavljanje remiks kulture koja već nekoliko stotina godina postoji i bez digitalnih alata. Proučavanje i kombiniranje teksta, odnosno intertekstualnost u najširem smislu nije samo odlika produkcije nelinearnih tekstualnih praksi zadnjih dvadesetak godina, već je de facto temeljni postupak u povijesti književnosti. Čitanje i pisanje uvijek su bili nerazdvojne aktivnosti, pripadale su neprestanom naporu da se pronađe smisao.

Za autora, danas nam preostaju dvije moguće budućnosti kada se radi o digitalnom tekstu. Možemo pokušati staviti zaštiti sloj stakla na riječi, čineći ih nedodirljivima ili prihvatiti ideju da nam je svima bolje kada se riječi mogu međusobno premrežavati, budući da same za sebe višestruko manje konotiraju. Ono što elektroničkim čitačima knjiga zasad ne uspijeva upravo je ta sinergija čitatelja i teksta, odnosno temeljne interakcije koja je oduvijek u srcu čitalačke prakse – ideje pregovaranja s tekstom, pregledavanja, traženja, komentiranja i pisanja. E-čitači svakako predstavljaju izazovnu tehnologiju svakome tko cijeni pisanu riječ, a trenutak kada njihov ekran postane mjesto spajanja, a ne odvajanja korisnika od sadržaja trenutak je kada zaboravljamo tehnologiju, ogolivši interakciju na dva važna elementa – nas i tekst koji gledamo i koji gleda natrag u nas.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još