Tehnologija GADGET ILI RAČUNALO?

Trebaju li nam, doista, tableti?

Iako tablet-računala predstavljaju revoluciju u prenosivosti, istovremeno olakšavajući procese čitanja (knjiga, novina, e-mailova) i gledanja (filmova, prezentacija, YouTubea), ona nas, nažalost, u taktilnoj domeni vraćaju korak unatrag

Sredinom kolovoza vijest da multinacionalna korporacija Hewlett-Packard napušta posao s tabletima pogodila je tržište tehnologije. Njihov tada gotovo najrecentniji proizvod, tablet-računalo HP TouchPad slabo se prodavalo, iako je trebao biti konkurencija, u to vrijeme već čvrsto okrunjenom prvaku tableta – Appleovom iPadu. Iako nisu rijetke kvalifikacije u kojima se tvrdi kako je Apple de facto izmislio novu kategoriju računala s iPadom, konkurentske tvrtke već više od godinu dana pokušavaju nametnuti vlastito 'tehnološko čudo' kao uspješan pandan sveprisutnim Appleovim proizvodima.

Na potpuni neuspjeh HP-ova uređaja nije se dugo čekalo. Ali u velikoj rasprodaji početkom rujna, tvrtka je snizila cijenu uređaja gotovo pet puta prodavši tako preko 200 tisuća jedinica u nekoliko dana. Paradoks je bio sasvim jasan – uređaj koji nikome ne treba odjednom biva rasprodan uslijed sniženja cijena. Paradigma računala kao potrebe nikada nije bila klimavija prepuštajući mjesto ideji 'gadgeta', odnosno elektroničke sprave koja nam nije potrebna, ali može se pokazati korisnom. Kako drukčije opravdati takvu pomamu ne samo za sniženim HP-ovim tabletima, već i za višestruko skupljim iPadom?

Odgovor na to pitanje možda nam može rasvijetliti kanadski povjesničar i teoretičar medija Marshall McLuhan koji je mnogim uvidima utabao stazu modernog proučavanja medija. Predstavljao je svojevrsnu zvijezdu sedamdesetih godina u SAD-u (možda ga se sjećate iz kratkog pojavljivanja u filmu 'Annie Hall' Woodyja Allena) njegova razmišljanja o medijima i tehnologiji instruktivna su i danas.

Za njega, tehnologija ne može biti ništa do produžetak postojećih sposobnosti čovjeka, a medije dijeli na vruće i hladne. Vrući mediji poput filma, fotografije ili radija traže manje sudjelovanja, dovršeniji su (veće 'kvalitete') i imaju slabi interpretativni potencijal. Hladni mediji poput telefona ili stripa otvoreni su za sudjelovanje pojedinca, potiču publiku ili korisnike na dopunjavanje sadržaja budući da su sami nesavršeni. Još veće vraćanje u povijest pokazalo bi nam sličan razvoj i televizije, kao ideje koja se trudila što više zaokupiti pažnju gledatelja, istovremeno minimizirajući potrebu za njegovim aktivnim sudjelovanjem. Kada se stvarala povijest računala, obećavalo se čovjeka staviti u središte zbivanja. Prva računala bila su ogromna i koristila su se u 'znanstvene svrhe', a ta je računalna teleologija ostala aktualna do danas (tek su videoigre zadnjih dvadesetak godina donekle izmijenile ulogu računala od stroja kojim 'obavljamo posao' prema stroju pomoću kojeg se zabavljamo).

Komercijalizacija tableta, odnosno doslovno ekrana koji služi gledanju i upravljanju istovremeno dovodi do promjene u ideji tehnoloških produžetaka koje je zagovarao McLuhan, ali koje smo i mi, korisnici, intuitivno osvijestili kroz desetke godina korištenja tradicionalnog računala. Ono nije bilo predstavljeno samo ekranom, dapače: tipkovnica i miš praktički su najvažnije komponente na koje gotovo nikada ne obraćamo pažnju, što je istovremeno i apologija njima kao tjelesnim produžecima. Ipak, treba priznati kako je i računalno sučelje u samim počecima bilo u određenoj mjeri percipirano kao nezgrapno i neprirodno. Dijalozi koji su sačuvani, a datiraju s početaka mrežne komunikacije koja se odvijala na znamenitom ARPANET-u, dobro prikazuju spomenutu aporiju između 'tjelesnog odbijanja' produžetaka i njihove tehnološke i društvene imanentnosti. Nekoliko će sudionika razgovora tom prigodom izraziti nezadovoljstvo premalim tipkama, lošim ekranom i općenito, osjećajem 'otuđenja'.

Računalo je u svojoj ne odviše dugoj povijesti često uspostavljalo ravnotežu na liniji između prilagođenosti čovjeku i njegova neprihvaćanja novih inputa elektroničkih sprava, no otkada je postalo cjenovno prihvatljivo, preraslo je u gotovo nezamjenjiv uređaj ne samo za pisanje, čitanje, računanje, crtanje, skladanje, snimanje, montiranje, već i za zabavu. Ono je, jednostavno, predstavljalo produžetak nama već inherentnih sposobnosti. Pojava tableta narušava taj 'ekvilibrij produktivnosti' budući da korisnici na njima najčešće ne mogu raditi, proizvoditi u najširem smislu (biti kreativni) ostajući najčešće pri čitanju ili gledanju već postojećeg sadržaja.

To je prvi, u strogom smislu gledano računalni uređaj, koji nas vraća televizijskom imaginariju gotovo pasivnog promatranja – tablet je, naime – tek ekran – bez fizičkih tipki ili s tek pokojom (a dugotrajni je unos teksta bolno iskustvo). Iako spomenuti uređaj zasigurno uključuje i neke korisnije aplikacije, osvrt na ovakvu vrstu računala ne bi se trebao pretvoriti u pitanje trebaju li oni postojati, već koliko nam umanjuju, a koliko povećavaju sposobnost interakcije s tehnologijom.



Microsoft je prije nekoliko tjedana objavio video koji pokušava predvidjeti našu bližu (tehnološku) budućnost, a odlikuje ga tipičan tehnoutopistički stav u kojem tehnologija obavlja posao umjesto nas. Tekst kojim upravljamo već je netko napisao (čime?), sučelje praktički predviđa naš sljedeći potez, a mi smo tek konačni izvršitelji jednim pomakom prsta po ekranu. Na takvu će se viziju budućnosti žestoko obrušiti Bret Victor, bivši Appleov zaposlenik, koji odlično opisuje nerazmjer ljudskih potencijala i onoga što tehnologija uspijeva iskoristiti.

Tableti tako ne samo da izbacuju tipkovnicu i miš kao uređaje kojima manipuliramo sadržajem na ekranu, već našu interakciju s ekranom ograničavaju na tek jedan prst (ili njih nekoliko, ako je tehnologija naprednija). Video zapis pokazuje da je posao jednim potezom prsta moguć – kada upravljamo tekstom računalo već zna koji dio želimo kopirati; kada upravljamo financijama, reklame prikazuju tek 'užitak' pritiska na tipku 'potvrđujem', ali ne prikazuje mučnu proceduru upisivanja kompleksne lozinke na nepreglednom sučelju bez fizičke tipkovnice.

iPad je silno popularan - nedavni osvrt uglednog britanskog lista The Economist govori kako je samo korporacija Apple u proteklih 12 mjeseci prodala više od 32 milijuna tableta. U predbožićnom ludilu, iPad je najtraženiji poklon za djecu između šest i 12 godina, a odmah iza te skupine ih slijede osobe preko 65 godina. Googleova studija govori nam kako tableti prije svega služe zabavi i opuštanju, a stolna ili prijenosna računala još u najvećoj mjeri koristimo za posao. Američka Web stranica Ooyala prijavljuje slične podatke tvrdeći da korisnici tableta više vremena provode gledajući slikovne zapise nego što to rade korisnici prijenosnih ili stolnih računala.

Tablet-računala predstavljaju revoluciju u prenosivosti, istovremeno olakšavajući procese čitanja (knjiga, novina, e-mailova) i gledanja (filmova, prezentacija, YouTubea), no ona nas nažalost u taktilnoj domeni vraćaju korak unatrag. Interakcija sa sadržajem je osnovna, a time se anulira najvažnija prednost računala (ona koja je lansirala ljude na Mjesec i svrgnula Mubaraka) – mogućnost naše interakcije sa sadržajem, i stvaranje novog sadržaja.

Kreativno djelovanje najčešće se ne ostvaruje na pokretnoj traci, odnosno, nije ovisno o 'dosadnom' osobnom računalu, imerzija u sadržaj i lakše manipuliranje sadržajem zasigurno bi podiglo tehnološki potencijal uređaja. Kao što je osobno računalo na početku svog razvoja patilo od neprilagođenosti ljudskom tijelu, danas možemo razumjeti boljke ovako mlade tehnologije. Preostaje nada da će tehnološke mikro revolucije nadići vlastitu narcističku preokupaciju izgledom, oblikom i bojom uređaja i u premreženosti s ljudskim tijelom stvoriti novi oblik interakcije sa svijetom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još