Tehnologija ALTERNATIVA FACEBOOKU?

Gdje je internet?

Diaspora nam daje naznaku nove-stare umreženosti u kojoj sami kontroliramo protok podataka ukoliko za to imamo znanje, a ovisnost o centraliziranom servisu koji nam možda narušava privatnosti i ima moć ukidanja pristupa internetu svodi na minimum

Drugi dio 2011. godine zasigurno će ostati zapamćen kao razdoblje u kojem su nas napustili važni ljudi svijeta tehnologije. Appleov Steve Jobs primio je najviše medijske pozornosti, što donekle korespondira i s popularnošću tehnologije koju je proizvodio. John McCarthy, rodonačelnik umjetne inteligencije i programskog jezika Lisp pridružio se popisu u društvu Dennisa Ritchieja, autora de facto najpopularnijeg programskog jezika proteklih nekoliko desetljeća, nazvanog jednostavno 'C'. Iako je većina računalne baze koju koristimo temeljena na spomenutom programskom jeziku, mediji nisu bili zainteresirani za pisanje nekrologa čovjeku koji je možda ostavio i najviše traga unutar računalnog svijeta današnjice.

Svojevrsna ironija doba u kojem živimo i tehnologije koju koristimo ogleda se u činjenici da naše približavanje tehnologiji putem sve pristupačnijih uređaja i sve masovnijih (jednostavnijih) softverskih alata istovremeno pretpostavlja i udaljavanje od formalnih principa na kojima je ta tehnologija utemeljena. Danas će jamačno vrlo skromna skupina pojedinaca znati nešto o intrinzičnim svojstvima funkcioniranja strojeva pomoću kojih čita, gleda filmove, piše elektroničku poštu ili čak obavlja kompleksne izračune, dok će tek nešto širi krug znati što prijenosnici, ekrani ili 'kutije' na stolu otprilike sadržavaju.

Naše slabo poznavanje tehnoloških procesa koji se kriju iza gotovih proizvoda nema samo materijalne reperkusije u vidu (neočekivanih) kvarova ili nesporazuma, već i društveno-kulturalne učinke. Za pojašnjenje potrebno je vratiti se nekoliko desetljeća u prošlost, u vrijeme kada preteča današnjeg interneta – ARPANET – biva zamišljen kao decentralizirana informacijska mreža koja će u slučaju nuklearnog napada nastaviti funkcionirati iako dijelovi mreže možda budu uništeni (ARPANET je bio projekt američke vojske).

Paradigma decentralizacije u kojoj ne postoji glavni i jedini poslužitelj koji kontrolira i uređuje protok informacija nastavljena je do danas popularizacijom interneta. Dok su počeci internetskih aktivnosti najčešće od korisnika zahtijevali znanje mrežnog spajanja i upravljanja poslužiteljem, uslijed omasovljenja mrežnih korisnika 90-ih godina 20. stoljeća taj smo posao u velikoj mjeri prepustili internet service providerima, odnosno pružateljima telekomunikacijskih usluga. Iako je internet per se decentraliziran, korisnici su postali ovisni o spomenutim pružateljima usluga. Mnogi su servisi u međuvremenu preuzeli gestu takvog odnosa prema korisnicima koji ne žele više trošiti vrijeme na upravljanje mrežom, već na njezino korištenje.

S porastom vremena koje se provodi na internetu u poslovne svrhe (dot.com bum devedesetih godina dobar je indikator razmjera korporativnih nadanja u tehnološku utopiju), raste i količina dokolice koju smo spremni posvetiti mrežnim aktivnostima. Od BBS-ova i mailova, preko igranja računalnih igara do društvenih mreža, internet se u zadnjih dvadesetak godina profilirao kao mreža svih mreža koja je usput proizvela i očekivanu polarizaciju između onih kojima takav oblik društvenosti predstavlja vrhunac tehnološkog prokletstva i pseudokomunikacije i onih koji tom obliku društvenosti pridaju revolucionarna svojstva.

Ipak, jedna od konstanta umreženog društva već je više godina sveprisutni Facebook koji svojom strukturom i razvojem predstavlja i mikrostrukturu cijelog interneta. Iako je prvotno zamišljen kao servis koji će nam omogućiti dijeljenje fotografija s kolegama na fakultetu, Facebook se razvio u društvenu mrežu par excellence s preko 500 milijuna aktivnih korisnika diljem svijeta. Profili korisnika na Facebooku su premreženi s onima njihovih poznanika ili prijatelja. Iako je to naoko decentraliziran sustav poput interneta, naše se djelovanje na Facebooku bilježi i preusmjerava pomoću jasno centraliziranih poslužitelja u vlasništvu korporacije Marka Zuckerberga.

Kako je Facebook evoluirao iz servisa za dopisivanje i dijeljenje slika u mjesto diseminacije informacija i organiziranja revolucija, usporedno su rasle i brige korisnika oko privatnosti onoga što smatramo našim, a zapravo dijelimo s centralnim poslužiteljima koji nisu u našoj kontroli. Jedna epizoda South Parka u kojoj 'nestaje interneta' diljem zemlje zbog banalnog problema koji nitko ne zna riješiti podsjeća nas na to da centralizacija interneta, odnosno naša ovisnost o tehnologiji može imati posljedice za društvo. 'Globalno selo' današnjice može nestati gotovo u sekundi. Egipatski slučaj iz siječnja ove godine, kada je predsjednik Mubarak zbog straha od eskalacije revolucionarnih stremljenja doslovno ugasio sve internetske poslužitelje u zemlji, primjer je krhke ontologije mrežne globaliziranosti.

Iako je Mark Zuckerberg učinio sve u svojoj moći da Facebook učini društvenim normativom, alternative Facebooku poput Google+ ili Microsoftovog Socla predmet su brojnih analiza i spekulacija proteklih mjeseci. Godine 2010. četiri studenta sa Sveučilišta u New Yorku pokrenula su Diasporu, društvenu mrežu koja obećava nešto drukčiji pristup dijeljenju informacija - pristup koji se vraća počecima mrežne komunikacije, zasnovan na takozvanom peer-to-peer principu unutar kojeg se svako računalo spaja s onim drugim bez centralnog poslužitelja koji upravlja paketima podataka. Sredinom prošle godine donacijama su prikupili oko 200 tisuća dolara (među donatorima našao se i Mark Zuckerberg) te krenuli u ostvarivanje projekta.

U Diasporu se, u ovako ocrtanom kontekstu, polagala nada kao vjesnika onog načina umrežavanja koje je bilo aktualno u samim počecima interneta, da bi zadnjih dvadesetak godina bilo izgurano u ropotarnicu povijesti s korporacijama poput Googlea i njihovom logikom centraliziranja i posjedovanja mrežnih resursa. Samoubojstvo jednog od osnivača Diaspore, 22-godišnjeg Ilye Zhitomirskog, 12. studenog ove godine Diasporu je ponovno (medijski) aktualiziralo, a zajedno s njom i promišljanje o novoj-staroj tehnološkoj paradigmi decentralizirane komunikacije u kojoj sami skladištimo podatke i upravljamo njima.

Iako zasad nema ni približno dovoljno korisnika da se predstavi kao ozbiljna prijetnja Facebooku, Diaspora predstavlja izazov našem promišljanju mrežne povezanosti i što je ona postala s vremenom. U želji da se što brže koristimo internetom (bez posjedovanja osnovnih znanja o njegovoj tehničkoj dimenziji), odviše spremno prepuštamo naša prava i privatnost centraliziranim poslužiteljima.





Razlika između globalizirane interkonektiranosti (jer biti 'konektiran' nije dovoljno) koju Zuckerberg hipnotički ponavlja (a njegovu je tinejdžersku zanesenost Zadie Smith odlično kritizirala) i transparentnosti koju npr. WikiLeaks zagovara, velika je. Dok Facebook predstavlja globalnu težnju da sve informacije budu stalno povezane (upravo putem Facebooka, naravno), WikiLeaks predstavlja koncept ciljanje transparentnosti, s jasnim idejama što mora biti dostupno javnosti. Ideje decentralizacije i aktivnog upravljanja informacijama utoliko možda mogu spriječiti incidente poput spomenutog egipatskog ukidanja interneta, budući da je, iako nominalno slobodan i decentraliziran, ipak ovisan o tek nekoliko kabela.

Diaspora nam daje naznaku nove-stare umreženosti u kojoj sami kontroliramo protok podataka ukoliko za to imamo znanje, a ovisnost o centraliziranom servisu koji nam možda narušava privatnosti i ima moć ukidanja pristupa internetu svodi na minimum. Utoliko, odgovor na pitanje iz naslova, koji je zapravo parafraza preokupacije iz spomenute epizode 'South Parka' krije se u premisi da, iako imamo profil na Facebooku, zapravo ne posjedujemo sadržaj pohranjen na njemu niti ga možemo kontrolirati u nekim segmentima. Inicijative poput Diaspore dobar su korak u smjeru istovremene privatnosti i dijeljenja sa svijetom.
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još