Tehnologija DIVLJI ZAPAD

Treba li i kod nas zabraniti morbidne video igre?

Zakoni ne postoje, kao ni tijelo koje bi ih provodilo. Može se uvesti bilo što, pa i drugdje zbog nasilja i okrutnosti zabranjene igre. Glavni kriterij je - potražnja

Gostujući nedavno u emisiji HTV-a 'Misija: Zajedno', Ana Bilić rekla je kako je tijekom istrage naišla i na morbidnu online igru u kojoj je glavni lik njena nestala sestra Antonija.

Prijavila ju je policiji, no ujedno je uspjela i doći do autora, neimenovanog devetnaestogodišnjaka kojem je, zbog samo njemu razumljivih razloga, bilo zanimljivo napraviti igru u kojoj je moguće masakrirati nestalu tinejdžericu.

Ana Bilić nije navela kakvu je točno prijavu podnijela. MUP-ov Odjel za odnose s javnošću tvrdi kako policija dosad nije zaprimila prijavu zbog neovlaštenog korištenja nečijeg lika i djela u video igrama, niti bilo što slično.

Pitanje je ostalo visjeti u zraku. Kako je to područje uopće regulirano kod nas?

Ukratko? Gotovo nikako.

Zakoni koji bi se bavili tim područjem ne postoje. Nema ni odgovarajuće institucije ili drugog tijela koje bi ocjenjivalo što je pogodno za prodaju, a što nije.

Distributeri i trgovci, kojima je prepuštena konačna odluka, oslanjaju se na potražnju i iskustvo.

Kako to rade vani?


Ocjenjivanjem primjerenosti igara za osobna računala i konzole u Europi bavi se sustav PEGI (skraćeno od Pan European Game Information), koji djeluje od travnja 2003. godine, a pokrenula ga je asocijacija International Software Federation of Europe (ISFE).

Podijeljen je pet kategorija, rangiranih po vrsti i stupnju nasilja, a ima i niz oznaka sadržaja (primjerice: psovanje, diskriminacija, droge i slično).

Trenutno ga koristi tridesetak zemalja. Od naših susjeda, tu su Mađarska, Italija i Slovenija. Neke od njih, poput Velike Britanije, odlučile su postupno njime u potpunosti zamijeniti svoj nacionalni sustav.

Podržavaju ga veliki proizvođači konzola, uključujući Sony, Microsoft i Nintendo, kao i brojni izdavači i proizvođači igara.

Izdavač koji uđe u sustav ugovorno se obvezuje na prihvaćanje dodijeljenog rejtinga. Dosad je obrađeno više od 15 tisuća naslova.

U Sjedinjenim Državama taj posao obavlja ESRB (Entertainment Software Rating Board), također samoregulatorno tijelo koje djeluje još od 1994. godine.

Vlada bezakonje


'Izdavači i proizvođači im dobrovoljno šalju svoje proizvode na ocjenjivanje', objašnjava Goran Račić, novinar časopisa Bug i stručnjak za video igre, 'PEGI i ESRB pregledaju sadržaj i daju preporuke, a izdavač ih stavi na kutiju.

Tako to funkcionira već desetljećima, no u praksi se prodavači baš i ne obaziru previše kome što prodaju, osim u državama poput Njemačke, gdje se na to strože pazi.'

Online igre, naročito one u kućnoj izradi u Flashu, trenutno su Divlji zapad, kaže Račić. 'Korištenje nečijeg lika nikad nije bio problem. Bilo tko može napraviti bilo što i izdati. Postoji tona flash igara u kojima se ljude ismijava ili im se događaju stvari koje nisu ugodne.'

Zakona koji bi se bavio specifično tim problemom nemamo, kao ni nadzorno tijelo koje bi ga provodilo.

'Ne postoji posebna zakonska regulacija prihvatljivosti sadržaja računalnih igara, kao što primjerice postoji Pravilnik o zaštiti maloljetnika, donesen na temelju Zakona o elektroničkim medijima, a koji regulira obvezu postupanja nakladnika televizije, nakladnika radija, pružatelja medijskih usluga', kaže stručnjak za informacijsko pravo Tihomir Katulić.
 
Bez zakonske osnove, pitanje regulacije sadržaja kod nas je prepušteno samoregulaciji te smjernicama PEGI, iako ih, naglašava Katulić, Hrvatska formalno nije usvojila.

Kako to rade distributeri i izdavači?


Pa tako, recimo, Profil u ponudi ima nekoliko nastavaka serijala Grand Theft Auto, zbog nasilja, droge i seksualno eksplicitnog sadržaja vjerojatno najčešće zabranjivane igrice današnjice.

rockstargames.com

Pri odabiru naslova distributeri i izdavači uglavnom se oslanjaju na potražnju i procjenu temeljem vlastitih iskustava.

'Nema posebnih mjerila. Bitno je da je igra tražena', kaže Damir Županić, voditelj Odjela multimedije u zagrebačkom Profil Megastoreu.

Ipak, to ne znači da se prodaje bilo što bilo kome. Recimo, pornografiju niti ne naručuju, a Županić naglašava kako nastoje kupce informirati o sadržaju te ih uputiti na naslove primjerene uzrastu.

Svejedno, pritisak potražnje čini svoje, pa je maloprije spomenuti Grand Theft Auto jedan od najprodavanijih naslova.

'Klinci traže ono za što su čuli', kaže Županić, upozoravajući da u tome veliku ulogu igraju mediji, ali i kućni odgoj.

Pomaknute granice prihvatljivog


Slična iskustva ima i Davor Krznarić, voditelj odnosa s javnošću Odjela multimedije u Algoritmu.

'U 22 godine postojanja nismo imali pritužbu na igre koje smo plasirali na tržište', tvrdi Krznarić, koji smatra kako nasilne i okrutne igre - same po sebi - nisu problem.

'Naši klinci ih jasno doživljavaju kao pikselizirano nasilje, nešto što je na razini Toma i Jerryja. Kauboji i Indijanci za novu generaciju. Neće se ubijati oko virtualnih mačeva', uvjeren je. 'Veći je problem što su mediji pomakli granice prihvatljivog, pa je postalo normalno gledati raskomadanog Palestinca u TV dnevniku ili nešto slično na naslovnici novina. Čak se i natječu tko će objaviti nešto groznije.'

Naveo je Manhunt 2 kao primjer igre od čijeg su uvoza odustali jer je bila prenasilna, ali i preslabo poznata. Da nije, našla bi se na polici, zajedno s GTA.

Krznarić priznaje da je to i njemu problem. 'Moralno je osjetljivo, a naslov moraš imati ako je tražen', kaže.

No, upozorava, distributeri i trgovci su samo dio kanala kojima igre stižu do krajnih korisnika. Do njih je vrlo lako doći i putem torrenta, kao i klasičnim krijumčarenjem.

Kontrola da, zabrane ne


Zabrane, dakle, ne bi imale velikog učinka.

'Osobno, protivim se zabrani računalnih igara samo na temelju činjenice da sadrže nasilje', kaže Katulić. 'Kontrola sadržaja, poput one koja postoji za elektroničke medije, može biti dobra stvar, ali zabrana ne.'

Takva zabrana bila bi, uvjeren je, kontraproduktivna i licemjerna, s obzirom na količinu nasilja kojoj su djeca inače izložena dok gledaju filmove i televiziju, čitaju stripove, slušaju glazbu.

Nasilje je dio ljudske prirode i kulture. Ako je ono kriterij zabrane, onda bi trebalo smjesta zabraniti i većinu službene lektire, kao i vjerske tekstove.

'Klasične grčke tragedije i Shakespeareove drame podjednako obiluju prikazima nasilja. Trebamo li zabraniti i njih?', pita se Katulić.
 

Thinkstock


Kad bi postojalo relevantno istraživanje koje bi jasno pokazalo uzročno-posljedičnu vezu između računalnih igara i nasilja, nitko se ne bi protivio njihovoj zabrani.

Nažalost, to nikada nije, brojnim pokušajima unatoč, nedvosmisleno dokazano.

Hoće li nasilje doći do izražaja, ovisi o socijalizaciji i odgoju osobe, uvjeren je Katulić.

'Ne proizvode računalne igre nasilnike, nego neki nasilnici igraju računalne igre. Potpuno je svejedno da li je nasilje počinila osoba nakon igranja FPS igre, gledanja holivudskog akcijskog filma ili čitanja Biblije ili Kurana.

Zašto nasilnici postaju nasilnici, odgovor mogu dati psiholozi i sociolozi ozbiljnim pristupom tom problemu, a ne političari koji zbog jeftinog populizma traže besmislene zabrane', smatra Katulić.

Praktično bez zaštite

 
Što bi, primjerice, mogla poduzeti Ana Bilić protiv autora igrice u kojoj je njena nestala sestra glavni lik?
 
'Ovisno o karakteru, namjeri i motivu takvog ponašanja', kaže Katulić, 'Načelno govoreći - jer nisam upoznat s konkretnim slučajem - ako je riječ o ponašanju koje se može smatrati napadom na čast i ugled, Kazneni zakon sadrži posebnu glavu o kaznenim djelima protiv časti i ugleda.

Kazneni postupak u tim slučajevima pokreće se privatnom tužbom. Odgovornost za sadržaj snosi i pružatelj internet usluga koji nudi takav sadržaj online, od kojeg se može tražiti uklanjanje spornog sadržaja.'

S obzirom da se Antoniju vodi kao nestalu osobu, njena bi obitelj trebala zatražiti da netko od njih postane staratelj ili zastupnik, kako bi mogli pokrenuti prekršajni ili kazneni postupak u njeno ime, preporučuje pravni stručnjak Goran Vojković.

Primjerice, mogu podnijeti građansku tužbu zbog povrede prava osobnosti ili kaznenu prijavu zbog klevete. U potonjem je slučaju država dužna reagirati i preuzeti vođenje postupka.

Ipak, ništa ne jamči da će pravna akcija imati učinka. Građanske tužbe čekaju na razrješenje po nekoliko godina čak i u razvijenim zemljama, tako da se isplate tek ako je u pitanju velika šteta.

Uz to, problematično može biti i pronalaženje počinitelja, ali i kako ga sankcionirati. Sud može izdati zabranu, ali ako sporna igrica nije na poslužitelju nekog od domaćih pružatelja usluga hostinga, proces se može beskonačno otegnuti.

Gostovanje Ane Bilić u emisiji 'Misija: Zajedno' pogledajte ovdje:

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još