VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (9. 2.)

09.02.2009 u 10:00

Bionic
Reading

Na stranicama Teena svakog tjedna odgovaramo na vaša pitanja

KAKO POSTATI KOMUNIKATIVNIJA

Izgledom sam prosječna osoba, moglo bi se reći 'zlatna sredina'. Imala sam jednog dečka, ali to je trajalo oko tri dana, a onda me je počeo ignorirati. No to nije moj najveći problem, nego to što sam osoba koja zapravo ne voli biti u društvu. Na primjer kada me netko pita želim li ići s curama iz razreda na kavu ili u kino, kažem da bih radije ostala doma. Nije da one mene ne vole ili da se neugodno osjećam u njihovom društvu, već jednostavno mi se ne da komunicirati. Imam dosta frendica, ali nemam najbolju prijateljicu. Nikad ne pričam na mobitel, osim kad me netko zove (što je rijetkost). Ne znam je li problem u meni ili sam jednostavno tip osobe koja voli biti sama. Imam 16 godina, u kinu sam bila možda nekih desetak puta, a u kafiće ili diskoklubove ne idem. Ne znam što napraviti, nekad mi se čini da propuštam najbolje godine svoje mladosti, a ne činim ništa po tom pitanju. Molim vas za vaš stručni savjet i prijedlog kako da se socijaliziram. Pozdrav!

Redakcija Teena: Pa, kao prvo, obveza nam je naglasiti da mi nismo stručnjaci i ne dijelimo stručne savjete, nego samo pokušavamo, onako ljudski, pružiti podršku nekome kada i ako mu to treba. Evo, odmah za početak, to ti želimo reći. A što se tiče tebe i tvoje trenutne životne smetnje, opet s ljudske strane, nekako nam se čini da je zapravo kod tebe sve OK, osim što ti se životna volja ne iskazuje u punoj snazi gdje i kada bi trebala. Moraš znati odmah u startu da se u životu za sve moraš (po)truditi i ništa, baš ništa ti neće samo od sebe pasti s neba. Ovo je vrlo važno i trebaš to zapamtiti jer ćeš tako lakše krenuti u vrlo važan posao koji te čeka, a zove se: aktivacija i trud! Naime, to je potrebno jer se moraš početi truditi osigurati si i postići stvari koje će učiniti da se osjećaš zadovoljnom, a jednako je potrebno poraditi na izbacivanju svih stvari koje te čine nezadovoljnom i frustriranom. A za sve to ti treba – volja! Budući da si ipak sjela i napisala nam opširan e-mail u kojem si zaključila, citiramo: 'Čini mi se da propuštam svoje najbolje godine', onda bi bilo vrlo mudro energiju tog nezadovoljstva pretvoriti u energiju volje da se to promijeni. Kužiš? To ti je vrlo čist i kristalno jasan primjer kako negativnost u životu postane pozitivnost dok ni ne trepneš. Nama se čini da si ti samo lijena reagirati, pokrenuti se, a na tome se vrlo lijepo može poraditi i to se može promijeniti. Naš savjet bi ti bio da se jednostavno natjeraš nazvati nekoga, popričati s nekim, izaći van. No ako ti to nije potrebno, onda se moraš malo potruditi oko same sebe, natjerati se na akciju, iako ti se ne da. Ovako ćeš samo ležati i misliti kako je sve pod kontrolom, a zapravo ćeš samo tonuti sve dublje i dublje u nezadovoljstvo i frustraciju. A ta dva osjećaja se lako naslažu na vrlo debele slojeve koji te onda zbilja mogu ozbiljno deprimirati. Zato se protiv toga moraš obavezno početi boriti. Dakako, nećemo još dodatno propustiti priliku savjetovati ti i da svakako potražiš mišljenje pravog stručnjaka o ovoj temi jer mi smo možda ponudili ljudsko mišljenje, a on bi znao dati mnogo brže i praktičnije savjete kojima bi skratila svoje lutanje na putu do uspjeha. Go!

ŽELIM DA ME LJUDI PRIHVATE ONAKVU KAKVA JESAM

Pozdrav! Pišem vam jer se nadam da ćete mi moći pomoći u problemu koji već dugo ne uspijevam sama riješiti. Zapravo, ne znam ni kako bih ga definirala. Srednjoškolka sam i u zadnje vrijeme se gubim u odnosima s drugim ljudima, tj. prijateljima. Imam osjećaj da se uvijek ja više trudim i da mi je više stalo do tog prijateljstva nego njima. Ne znam vidim li ja stvari ozbiljnije i zrelije od njih, iako smo već dovoljno odrasli da shvatimo neke stvari, ili je možda baš suprotno, možda griješim u svojim shvaćanjima? Problemi koji mi se događaju u zadnje vrijeme sve me više uvjeravaju da je u meni problem, no koliko god razmišljala, ne mogu dokučiti koji. Znam da imam mane i da nisam ni približno savršena, no zbilja ne znam što da promijenim. Kad mi nešto zasmeta, to i kažem, nadajući se da je razgovor najbolje rješenje, no onda ta druga osoba to shvati kao napad i sve ode k vragu. Pokušala sam i više šutjeti i prelaziti preko nekih stvari, no ne mogu ni uvijek šutjeti i pustiti da se ponašaju prema meni kako im dođe, samo da izbjegnem svađu, želim da me i poštuju, da znaju da i ja imam zube. Jednostavno, s jedne strane uvijek slušamo 'budi ono što jesi' pa neka te vole zbog tebe, a ne zbog tvoje maske, a kome to ne odgovara, taj ti ni ne treba. No opet, s druge strane, obeshrabri te činjenica da je možda 0.2 posto ljudi koji to tvoje pravo 'ja' mogu prihvatiti i zavoljeti. Jednostavno, želiš da te vole i prihvate. I tu onda nastaje problem. Trebam li se promijeniti u onu osobu kakvu bi okolina više voljela ili trebam ostati svoja po cijenu da možda ni neću naći ljude koji će to moći prihvatiti? Zbilja ne znam što da radim, vidite i sami iz dosad napisanog koliko sam izgubljena u svemu tome. Kako da i dalje vjerujem u to 'budi ono što jesi' i da je razgovor najbolje rješenje, kad mi je to dosad donijelo uglavnom samo patnju?

Želim ostati vjerna sebi i da me drugi poštuju, no isto tako ne želim time otjerati ljude oko sebe, što mi sve češće događa. A zbilja ne znam čime ih to tjeram, kao da imam neki ogromni nedostatak koji samo ja ne vidim. Teško je pronaći granicu između bivanja onim što zaista jesi i poboljšanja te svoje osobnosti i prilagođavanja iste drugima u svoju korist, kako bi lakše i ugodnije živio s drugima. I kako onda prepoznati kad je to prilagođavanje prešlo u licemjerje i ulizivanje? Inače sam navikla biti iskrena i, kad bi mi kod prijatelja nešto zasmetalo, uvijek bih mu to mirno, u prijateljskoj namjeri rekla, nikad u svrhu uvrede ili svađe, no ta druga osoba bi u tome uvijek vidjela nešto negativno. Ponekad se osjećam poput izvanzemaljca jer mi se čini da, kako se god ponašala, ne uspijevam se pronaći i uklopiti među druge. Hitno trebam neki odgovor, savjet, makar smjernicu, jer ovako više ne ide. Unaprijed hvala!


Redakcija Teena:
Odmah u startu ćemo prokomentirati da nam je tvoj e-mail bio iznimno zanimljiv jer si dotaknula jednu vrlo diskutabilnu temu o kojoj bi se dalo raspravljati. Mi sada definitivno nećemo propustiti priliku pročavrljati malo o ovoj zanimljivoj temi. Naš je prvi savjet da nastojiš smanjiti malo preveliku iskrenost jer, zbilja je istina, nikad ne znaš kako će druga strana to doživjeti. Znamo da bi logično bilo da prijateljstvo podnosi pravu otvorenost i iskrenost, no ljudi ipak nisu crno-bijeli da bi to bilo tako lako. Odnosi s drugim ljudima su komplicirani jer se svakodnevno suočavaš s nečijim emocijama, egom, potrebama, željama, navikama i još mnoštvom stvari koje taj odnos mogu učiniti prijateljstvom ili (ne)prijateljstvom. Znači, s drugim ljudima treba postupati pažljivo, ali ne baš kao sa staklom, jer pokažeš li da se bojiš da se sve to između vas ne slomi, to se može protumačiti kao nesigurnost, a to je osjećaj koji odbija. Zato mi uvijek kažemo da je u svemu potrebno pronaći neku svoju ravnotežu i ovdje naglašavamo - svoju! Naime, iznimno je važno da ti imaš svoj stav i svoju priču, a još je važnije da od istog ne odstupaš kako bi nekoga zadržala. Možeš odstupiti od svojeg stava, ako zbilja nisi u pravu, ali ne zato da te netko ne bi napustio. Možda te je baš ta mala nijansa držala u stanju zbunjenosti kako se postaviti u ovoj priči. Definitivno moraš i biti i ostati svoja, ne dati se 'mijesiti' i oblikovati po tuđim željama, ali isto tako uvijek trebaš priznati da možda nisi bila u pravu. Što se tiče iskrenih razgovora o onome što ti smeta u nekom prijateljstvu, tu također savjetujemo veliki oprez.

Mi smo prvi zagovornici otvorenog razgovora kao takvog, no po ovom pitanju je potrebno naći pravi (svoj) stil i način jer je granica između 'otvorenog razgovora' i 'pozivanja na red' vrlo tanka i paučinasta. Mi uvijek kažemo da je u životu najvažniji stil i način, a presuđuju nijanse. No, logično je da ti sve ovo ne možeš znati jer si jako mlada, a dodatno te opterećuje to što si zbilja i vrlo zrela za svoje godine pa o svemu razmišljaš za nekoliko nijansi dublje od tvojih vršnjaka. Oni to ne tumače time da si ti zapravo zrelija, nego im je to naporno jer se oni po ovim pitanjima još zadržavaju na površini događanja i zapravo tvoje postupke tumače kao želju da ih svojim potrebama obvežeš malo čvršće no što oni to žele. Mi ti definitivno savjetujemo da obavezno ostaneš svoja, no uz malo manje napetosti oko toga koga ćeš dobiti, koga izgubiti jer ti je to životni rizik s kojim se svi suočavaju i nauče se nositi. Kada tvoji vršnjaci vide da si opuštena, vesela i svoja, te se ne bojiš da ćeš ih izgubiti, onda će ti stvari zapravo sjesti na pravo mjesto. Zato, opusti se i nabaci osmijeh, ne razmišljaj previše, nego se prepusti životu. Evo, ovo ti je naše skromno mišljenje, izbor i odluka su tvoji. Cheers!

UPOMOĆ, DEČKI IZ RAZREDA ME IZLUĐUJU

Dragi Teen, molim vas da mi pomognete naći rješenje za jedan problem. Naime, živim u malom mjestu i razred nam je mala prostorija, a isto tako nas je 15-ak u razredu. Postoje dva dečka koja me već tri godine, otkad sam došla u razred, stalno sprdaju. Prije je to bilo na račun mog izgleda, ponašanja i inteligencije, a sad su mi počeli uzimati stvari kao da smo klinci, a ja to konstantno trpim. Dok su se držali samo uvreda, bilo je jednostavnije jer bih njihovu primjedbu poklopila svojom.
Nakon što bi me cijeli dan tako gnjavili, nastavili bi i sutradan, međutim s vremenom im je dosadilo pa su konačno prestali. U tom periodu sam se počela isticati nekim svojim kvalitetama i izgradila samopouzdanje, pa su mi sad njihove igrice jednostavno dosadne, ali me opet svaki put uspiju izbaciti iz takta. Svi mi kažu da se ne trebam obazirati na to, ali jednostavno su dosadni. Svi ostali u razredu nikad ništa ne poduzimaju i, kad oni nisu prisutni, kažu mi 'ne obaziri se'. E sad vi meni recite kako da se ne obazirem kad su oni kraj mene, a ja imam i oči i uši. Mislim, moram priznati da su i meni ponekad smiješni i da ponekad stvarno budu dobri prema meni, ali samo kad im je nešto trebam (npr. bilježnica, olovka, gumica i slično)… Pokušala sam se šaliti s njima, pokušala sam se spustiti na njihovu razinu, pokušala sam šutjeti i praviti se kao da ih nema i ne znam više kako da se ponašam da prestanu, a što je najgore, samo mene i još jednu curu sprdaju. Napisala sam na početku da su me zezali na račun izgleda i inteligencije, međutim važno je naglasiti da nisam ni gabor ni toliko glupa da imaju što toliko komentirati! Eto!
Molim vas, pomozite! Unaprijed hvala!

Redakcija Teena: Da, OK, jasno nam je sve, no primijetili smo da ti nešto vrlo važno još uvijek nije palo na pamet. Je li ti tijekom dana razmišljaš o tome što radi i gdje je ravnatelj vaše škole? Naravno da nije kada te baš briga u životu za njega i nemaš ga potrebu vidjeti i čuti, ako baš ne moraš. No, definitivno imaš osobe koje imaš potrebu vidjeti, čuti, znati što je s njima, a to su one koje ti se sviđaju i do kojih ti je stalo. E, nama se čini da je i ovdje nešto vrlo slično tome u pitanju. Što misliš, zašto su ti dečki tako uporno i naporno fiksirani na tebe - pa zato što im se, zapravo, sviđaš! No, što da ti kažemo, oni su trenutno u godinama kada to pokazuju na vrlo, vrlo čudan način, pa priznajemo da ti može već stvarno biti svega dosta. Nažalost, ni kasnije ti s dečkima baš neće biti bolje, što se tiče načina na koje oni pokazuju da im se sviđaš, ali OK, to je sada ipak neka druga tema.
Naš ti je savjet broj jedan da nađeš nekog prijatelja koji bi ti rado bio zaštitnik po ovom pitanju. Ne mislimo u smislu da se, ne daj Bože, potuče ili bilo što takvo, nego bi možda bilo dovoljno da se samo lagano prošetaš s njim po hodniku, da te skuže s njim. Možda bi ih to opametilo da se prestanu ponašati kao cijenjene životinje koje ipak nećemo navesti, nego se potrude da te osvoje kako samo muškarci znaju. No, ako ti ipak osjećaš da cijela ova stvar nije tako šaljiva, onda predlažemo ozbiljan razgovor s razrednicom koja bi znala obaviti još ozbiljniji s njima. Nitko nema pravo uznemiravati druge, a da se ti nemaš pravo zaštititi od toga. Nadamo se da će se sve (raz)riješiti na pravi način! Good luck!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.