Robert Burton, Anatomy of Melancholy, 1621.

Ponekad se možemo osjećati tužno bez nekog velikog razloga. Naročito nas to može pucati u proljeće, kad se sve krene buditi, kad je južina u zraku. Može nam se činiti kao da smo nesretno zaljubljeni, iako nikakve stvarne simpatije nema na vidiku. Možda čak i izgubimo apetit. Stoga nije čudno da će nas starci i frendovi gnjaviti s pitanjem 'Da se ti nisi zaljubio/la?'. S druge strane, ako se melankolični izraz lica naseli na duže vrijeme, počet ćemo ljudima ići na živce. I oni nama, sa stalnim rečenicama tipa: 'Daj se trgni malo!' Neki će te čak optužiti da glumiš želeći privući pažnju.

Melankolija nije nečiji hir. Osoba koja se osjeća melankolično nije izabrala da se tako osjeća i nije joj lako. Ako ti ili netko iz tvoje okoline osjeća takvu tugu i tjeskobu duže od deset dana, bilo bi dobro da se obrati nekome za pomoć. Ako imaš dobre roditelje, oni su prvi na listi da ti pomognu, ali ako te otkantaju misleći da je to jedna od tvojih tinejdžerska buba, svakako razgovaraj sa svojim liječnikom ili psihologom u školi.

Poput kineskih kolačića sudbine, možda ti baš ovaj savjet pomogne da danas postaneš sretniji tinejdžer.