Teen VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (21. lipnja)

  • Autor: tportal.hr
  • 21.6.2010 10:07:46
  • 21.6.2010 9:51:50

Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja

UPOMOĆ, UŽASNO SE ZNOJIM!

Pišem vam prvi put. Imam 14 godina i jedan problem zbog kojeg se osjećam jadno i nesretno. Ovako, ja se stalno znojim. I to bez prestanka!!!! Ne usudim se obući ništa usko jer se pojave oni ružni mokri kolutovi od znoja ispod ruke. Neugodno mi je i mislim da zbog toga izbjegavam društvo. Trebam li spomenuti da zbog svega toga nemam dečka?! Naravno, probala sam sve kreme protiv znojenja, sprejeve, deziće, ali nijedan nije pomogao, pa čak i one za dečke koji su najjači… Ali ništa. Pomozite jer ne znam što ću. Hvala na savjetu.

Redakcija Teena:
Ok, ovaj problem je čisto ljudske prirode i mnogo ljudi ga dijeli sa tobom. Znojenje je inače vrlo važna stvar u ljudskom tijelu zbog mase razloga i potrebno ga je probati regulirati tako da ne predstavlja neugodnost kakvu ti imaš. Gle, kada ne ide od pomoći s kozmetičkih polica, onda treba krenuti dalje, a to je – ordinacija doktora opće prakse. Treba vidjeti što se događa s tvojim hormonima, ti si sada na pragu puberteta, a znaš i sama da je to početak ludog divljanja hormona u tvom organizmu. Kod nekih sve to prođe prilično ok, bez obzira na ludilo od divljanja, ali kod nekih krene u party kao da si uletjela na najluđi ringišpil na svijetu. Zato treba krenuti u akciju uspostavljanja kontrole nad podivljalim ringišpilom i učiniti da ne izleti s tračnica. Kužiš? Jednostavnije rečeno, otiđi do svoje doktorice i iznesi sve što te muči, ona će ti ispisati uputnice za daljnje preglede i pretrage koje bi ti mogle pomoći. Evo, nemaš što izgubiti, možeš samo dobiti, zato – u akciju! Go!

IZGUBILA SAM BRATA

Imam 20 godina i znam da ova rublika možda čak nije za mene, ali jednostavno moram čuti nečije objektivno mišljenje.

Naime, moj problem nije nimalo ljubavne prirode. Sa 16 godina sam izgubila brata. On mi je bio jako bitan u životu. Iako smo se često svađali, uvijek mi je najviše bilo stalo do njegovog mišljenja, i znala sam da samo na njega mogu računati.

Vjerojatno se pitate zašto Vam sad pišem. Iako sam potpuno svjesna da će to uvijek biti dio mene, mislila sam da ću moći to nekako potisnuti, da će stvari s vremenom postati malo jasnije ili bar da mi to neće biti prva stvar na koju pomislim ujutro.

Naviknuta sam na život bez njega, zaista jesam. Bila sam dobar učenik u srednjoj, omiljena u društvu, na faxu mi ide odlično. Stvarno mislim da sam sretna osoba jer imam najbolje prijatelje, a čak se i s roditeljima super slažem. Reklo bi se da imam sve, ali dan mi nikada ne prođe da bar stotinu puta ne pomislim na njega. I nisu to ona bolna sjećanja, nasmijem se svaki put kad ga se sjetim jer je jedino u takvom sjećanju ostao.
Najveći problem ostaje kad idem navečer spavati. U zadnje vrijeme, koliko god se trudila ne misliti na to, vraćaju mi se slike te nesreće, toga dana, svega, čak i onih najružnijih i najbolnijih detalja. I osjećaji se vrate. Koliko god bila umorna, ne mogu zaspati. Počnem razmišljati kako uopće mogu nastaviti svoj život bez najvažnije osobe u njemu. Zbilja ne znam zašto si to radim. Ne želim zaboraviti svog brata, ali ne želim se ni osjećati ovako. Znalo se dogoditi da sam ga sanjala noću i to su mi bili bez premca najljepši trenutci u posljednih par godina.

Nikada nisam pravila previše scena oko svog gubitka, jer uvijek su tu, kraj mene bili roditelji i sestra. Mislila sam da je moja bol rezervirana samo za mene. No, polako se počinjem pitati da li je vrijeme da poduzmem nešto. Sve češće noćima ne spavam, umorna sam, ali se bojim da će ljudima biti čudno što se ta tema otvara sad. Bojim se da ću povrijediti roditelje ako shvate kako se osjećam. Ne znam koliko je ozbiljan moj slučaj, ali znam da moram s nekim razgovarati. Koje je vaše mišljenje?

Hvala vam unaprijed na odgovoru.

Redakcija Teena:
Kako ne bi bila ova rubrika za tebe, dapače, ova rubrika baš i je za ljudsko pružanje ruke onima koji se osjećaju kao sada ti. Mi nismo stručnjaci psiholozi, ali jesmo ljudi koji imaju ovakva iskustva i možemo podijeliti nešto iz vlastitih proživljavanja ovakvih ili sličnih stvari. A to znači u životu puno jer smo svjedoci stavljanja maski kojima se skriva životna težina, svijet je pun glumaca koji igraju uloge happy face-a, a to ipak nije pravi život. Zato mi sada nećemo stavljati nikakve maske jer nas života nije strah, a ni samih sebe. A i želimo ti dati pravu podršku. Gledaj, mi smo zaključili, nakon nekih osobnih iskustava, da se smrt ne događa toliko onome tko ode, koliko onome tko je iza njega ostao. Treba biti iznimno jak i čvrsto posložen u glavi da se to samome sebi ne dozvoli. A to je jako teško. To ponekad ne uspijeva ni puno starijima od tebe, a kamoli tebi koja si doživjela tako strašan šok u šesnaestoj godini. Činjenica je da je smrt sastavni dio života, ali isto je tako činjenica da je svi upitnici i sve što ne znamo o njoj čini najstrašnijim iskustvom bilo čijeg života i čini je najvećom životnom promjenom koja se događa. Ništa nakon toga više nije isto, ali svijet se nastavlja (o)kretati kao da je. Isto tako, kada se nekome dogodi nečija smrt, automatski te ta činjenica mijenja i pretvara u sasvim drugu osobu, kojoj sada trebaju ljudi koji znaju o čemu se tu radi i koja treba pomoć. Svaka osoba, bez iznimke, treba pomoć kada joj se dogodi smrt kao životno iskustvo jer je to prevelika stvar i promjena da bi čovjek sam mogao kroz sve to proći. A i zašto bi? To nije način da bi se dokazao jer prvo što ti smrt drage osobe napravi je da te raznese na komadiće i ti se nađeš na koljenima kako pokušavaš skupiti komade samog sebe kako bi se nekako ponovno sastavio. A za to svatko, baš svatko treba pomoć! Jer, ovo iskustvo oslabljuje čovjeka, više nikada se ne usuđuješ zaurlati i samouvjereno reći 'e, ja ću baš to i to!' jer sad si već upoznat s činjenicom da si pred životom manji od makova zrna i da te može poklopiti bilo kada, bilo gdje, bez ikakva upozorenja. Tebi se dogodilo upravo to. Našla si se oslabljena, u komadićima same sebe, s obvezom da nastaviš živjeti kao da ničega nije bilo, noseći u sebi ranu koja nije ni mogla zacijeliti jer je upravo najstrašnija stvar nakon ovakvog iskustva da moraš nastaviti dalje. Čitali smo da u Kini postoje takozvani 'dvorci kiše i magle', kućice izgrađene na jezeru, gdje odlaze ljudi koji nose ovakvu bol kako bi odbolovali svoju tugu i patnju. Vjeruju da kiša ispire bol, a magla zamagljuje pogled na vanjski svijet i potiče čovjeka da se okrene pogledom u samog sebe. I tako riješi stvari koje ga bole. To je proces i za njega je potrebna pomoć i vrijeme, a mi živimo u svijetu u kojem za to nemamo ni mogućnosti, ni pravo mjesto, a ni taj luksuz da se baviš samim sobom dok ne zacijeliš na pravi način. No, to se mora i mora se naći načina da pomogneš sam sebi jer oslabljen i u komadićima samog sebe ne možeš nigdje. Moraš naći načina nekako se sastaviti. Mi inače podržavamo lijepa sjećanja i ne podržavamo zaborav kao način rješavanja ove situacije. Ne možeš nekoga voljeti pa ga izgubiti i još ga onda dodatno morati zaboraviti, to je strašno. Mi nekako osjećamo da se treba zadržati taj osjećaj te osobe, ali nekako naći mir u životu u kojem je fizički više nema. A to je jako teško i bez podrške i pomoći ne ide. Zato ti savjetujemo da prvo okreneš brojeve Plavog ili Hrabrog telefona, ovaj put uopće ne moramo objašnjavati zašto. Oni bi te mogli uputiti na nekog psihologa kojeg bi imala pri ruci kad god osjetiš da ti treba, a to ti je sada iznimno važno. To ti je jednako važno kao i kada imaš gripu pa trebaš nekoga da ti donese aspirin i skuha čaj jer sama ne možeš. Znači, nije sramota trebati pomoć, nije sramota biti tužan, ni slab, ni patiti. I nisi kriva jer se tako osjećaš jer, po našem mišljenju, reagiraš normalno na strašno iskustvo i nema ti vremenskog limita za prestanak patnje. Jedina sramota koja bi tu mogla postojati je sve ovo – poricati! I glumiti da si dobro. Osnovna stvar zrelosti je da čovjek potraži pomoć kada vidi da mu treba i to rade samo oni ljudi kojima onda stisneš ruku i kažeš – svaka čast! Zato tebi svaka čast na ovom potezu, što tražiš pomoć i imaš dobre namjere prema sebi. Mi smo bili opširni, toga smo svjesni, no kao što rekosmo, ljudski pružiti ruku nikada nije teško, pogotovo kada je čovjek upoznat s ovakvom situacijom i zna o čemu se tu radi. Želimo da i ti i svi oni koji imaju ovakvo iskustvo rade na tome da nađu svoj mir i dostojanstveno, s lijepim sjećanjima u srcu, nastave živjeti dalje. Za njih! Zato, okreni broj i potraži podršku, mi smo uvijek također tu! Go!

MUČI ME FRIZURA I TREPAVICE

Pozdrav redakcijo! Znam da vam inače stižu pitanja povezana s ljubavlju i s obiteljskim problemima i da ovaj moj problem ustvari i nije bitan u usporedbi s tim, ali sam ga htjela podijeliti s vama i čuti vaše mišljenje, a u pitanju je beauty problem. Ustvari dva :))
Naime, ja bih strašno voljela imati šiške, one ravne poput Demi Lovato. Ali svi mi kažu da ni slučajno ne promijenim frizuru jer imam okruglo (baš okruglo) lice i da mi ne bi stajale. Inače imam svijetlosmeđu poludugu kosu i najkraći pramenovi su mi do brade, a mislila sam se ofarbati u svijetloplavu i staviti šiške, ali ne guste nego rijetke. Stvarno ne znam što da radim jer ne želim izgledati kao prase ://

Drugi problem je sljedeći: moje trepavice. One su naprosto užasne! Ne postoji način da se uviju, ni najbolje maskare to ne mogu. Nekako su nagnute prema dolje, prekriju mi pola oka. Svi mi se smiju i kažu da imam čudne oči samo zbog toga. Probam ih uviti uvijačem, ali se one vrlo brzo opet isprave. Trebam li ih mazati nečim?

Unaprijed zahvalna,

Čudna djevojka

Redakcija Teena:
Prvo da kažemo kako je naše mišljenje da u životu nema podjele na bitne i nebitne probleme, sve što nekoga muči, grebe i pritišće, sve dok se ne riješi – bitno je! Znači, 'ajmo vidjeti kako se ova tvoja dva problema daju riješiti. Što se šiškica tiče, jako nam je teško donijeti zaključak bez tvoje slike, koju nam, potpuno nam je jasno zašto, nisi poslala. Zato ćemo ti po ovom pitanju reći dvije stvari. Prva ti je da od drugih ljudi možeš kupiti ideje, ali loše ti je pokušavati biti nečija kopija. Kužiš foru? Moraš naći neki svoj osobni pečat, a toga nema bez pokušaja i pogrešaka. Zato te podržavamo u nastojanju da napraviš osvježenje svog imidža, ali ako skužiš da to nisi ti – mijenjaj opet. Tu nema ništa loše, dapače, pa to je baš zabavna životna igra i ne treba sve to shvaćati (pre)ozbiljno. Znači, zašto ne bi malo riskirala pa se poigrala s novim šiškicama, da vidiš i probaš, a ako ne bude valjalo, uvijek možeš staviti rajf dok opet ne narastu. Evo, ovo ti je prijedlog prvi. Prijedlog drugi je da se, glede trepavica, obratiš kozmetičarkama u kozmetičkim salonima, mi znamo da se kod njih mogu sređivati i farbati obrve, pa bi vjerojatno znale što napraviti i s trepavicama. Evo, na tebi je sada akcija i zabavan put od frizerskog do kozmetičkog salona, što mi žene jednostavno obožavamo. Pa, uživaj u svom make-overu i želimo da bude super uspješan!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr .
  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više