Teen VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (26. listopada)

  • Autor: tportal.hr
  • 26.10.2009 15:53:53
  • 26.10.2009 12:00:00

Na stranicama Teena svakoga tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Prvi put vam pišem i molim pomoć. Imam 12 godina (uskoro 13). Previsoka sam za svoju dob a i općenito sam previsoka. Visoka sam oko 179-180 cm i to mi užasno smeta.
Svi su moji prijatelji 'normalni'. Gdje god da dođem osjećam da ne pripadam tu i da svi gledaju u mene kao da sam s drugog planeta. Dugo sam bila zaljubljena u jednog simpa dečka, priznala sam mu što osjećam a on mi je rekao da mu se ne sviđam a i da nikad ne bi bio sa mnom jer sam previsoka - on je visok oko 172 cm! Brine me da nikada neću imati dečka upravo zbog toga a ne želim biti s nekim od dva metra i više jer mi to nije privlačno! Stalno razmišljam o tome postoji li način da se ja snizim, da se uklopim u društvo i slično. Prijatelji me stalno zezaju a neki me zovu žirafa. Već sam se naviknula ali nije da mi je to kompliment. Ta visina ne utječe toliko na moje prijatelje, stvarno su dobri, ali dečki su zaista bezobrazni. Također, obožavam odjeću, posebno štikle i platforme, jer su mi predivne ali na samu pomisao zamišljam sebe kako ne mogu proći kroz vrata. Zbilja mi nije lako. Roditelji smatraju da sam normalna, govore da je to predivno, da trebam biti sretna, kao i moj stariji brat i sestra. Nitko zapravo ne zna koliko to mene muči. Ne želim cipelice s peticom ni od jednog centimetra, ne volim ni hodati. Kada stojim, 'izvijem' se nekako čudno i snizim se za desetak centimetara. Sve bih dala kada bih bila 8-9 cm niža.
Molim vas da me shvatite. Smatram da rješenje mog problema nije da 'prihvatim sebe kakva jesam' jer se ne sviđam sama sebi... Molim za bilo kakav savjet!

Žirafa


Redakcija Teena: Vidiš, baš je čudno kako se ponekad u životu čovjek nađe na krivom mjestu u svoje jedino životno vrijeme. Kužimo u potpunosti da se trenutno ne sviđaš sama sebi, dapače, mislimo da je to i logično s obzirom na okruženje koje ti to ni ne dozvoljava. Zato te i nećemo uvjeravati da trenutno moraš prihvatiti samu sebe takvu kakva jesi jer to i neće biti rješenje tvoje muke. Ono za što mislimo da bi ipak bilo pametno da probaš prihvatiti kao činjenicu je da se trenutno nalaziš okružena takvim tipom ljudi koji te jednostavno frustriraju, jer si samo takvima trenutno okružena. Zamisli, npr., da se nalaziš u najvećoj modnoj agenciji u središtu Pariza, New Yorka ili Londona, baš se pitamo koliko bi tim ljudima trebalo da im u očima sijevne iskrica sreće što te vide u njima idealnom rasponu visine. Isto tako se pitamo koliko sekundi bi im trebalo da te, tako 'povišenu', odmah prebace u prvi red modnih pista da ponosno visinom daš pravu dušu kreacijama koje bi na nekome nižem stajale - nikako! Eto, kada ovako postaviš stvari i smjestiš ih u novo i drugačije okruženje, shvatiš da je sve tako relativno i da ti neke stvari u životu na nekom teritoriju mogu biti prednost, a na nekom drugom mana. No, to još uvijek ne znači da bi se trebala dati poraziti, baciti na koljena i pokolebati u smislu da stvarno ozbiljno (po)misliš kako je problem zbilja u tebi i kako je tvoja visina zbilja problem. To što su tvoji centimetri problem tom dečku, neka i ostane samo njegov problem, pusti ga da ode (što dalje) od tebe. Jer niti trebaš nekoga tko će te procjenjivati samo po vanjštini, nego ti i ne treba netko tko je toliko bezobrazan da to otvoreno saspe nekome u lice. Takvi ljudi će ti se još događati u životu, ali, zbilja je bezveze da ti njihove probleme shvatiš kao svoje pa da te još dodatno toliko isfrustriraju da ih primiš sama sebi za ozbiljno. To nema smisla i ne smiješ nikome dozvoljavati da te zarazi tako lošom energijom, niti je smiješ primiti u sebe. Ovo ti je dobra prilika da to počneš vježbati, kako se izdići iznad tuđe loše energije i podići ponosno glavu u vis makar dosegnula punih 180 cm. Vjeruj nam, u životu treba uporno vježbati pozitivu, makar te horda ljudi probala svako malo spuštati na razinu nižu od njihove. Ti si visoka onoliko koliko jesi i nemoj se više nikada dati pognuti na razinu koja nije tvoja. Ako ustrajno i hrabro budeš vježbala ovu pozitivu, vidjet ćeš da ćeš vrlo skoro zaslužiti novo okruženje popunjeno ljudima koji su točno na tvojoj razini, a ti definitivno u životu ne zaslužuješ ništa manje. Samo više! Headz up!

Dragi Teen! Muči me problem vezan uz jedno prijateljstvo. Ovako, idem u srednju školu i najčešće sam se družila u grupici gdje smo bili frend, dvije frendice i ja. No za vrijeme ljetnih praznika, prijateljica je otišla na more, a s ovom drugom sam postala super, dapače postale smo najbolje frendice. U tom periodu ta frendica s kojom sam se jako zbližila i ovaj gore spomenuti frend su se posvađali (nije bitno zašto). I mislim da je i to jedan od razloga zašto se zbližila sa mnom. Iskreno, mislim da se to zapravo dogodilo jer nije imala nikog drugog. Naime, ona i taj frend su si bili 'the best' dok smo ova druga frendica i ja to isto bile i još uvijek jesmo. Ta frendica (s kojom sam postala super) je jako izvrijeđala tog frenda, svašta je govorila o njemu, ali i on za nju, čak je u jednom trenutku rekao da joj ne želi više bit prijatelj. I tako polako je došao početak škole, a s njom i novi sukobi. Frendica (koja je bila na moru) i ja ostale smo si super i sa jednim i drugim. No, to je počelo smetati frendici. No, nekako smo i to izgladili. Neko vrijeme je sve bilo super. Dok nisam čula da su se ona i frend pomirili. U jednu ruku mi je bilo iznimno drago, ali s druge strane sam se bojala da se stvari ne vrate na staro, tj.da opet ne bude sve kao prije (dakle, da se sve zaboravi što je bilo između nas) što sam i rekla toj frendici. Da ne želim da opet sve bude samo na zezanciji. I tako smo pričale na šta mi je ona u jednome trenutku rekla...'ja sam shvatila da imam samo njega' (tog frenda)... Na što su se meni doslovce oduzele i ruke i noge, te sam počela plakati. Jer me užasno povrijedila. I na to sam joj rekla...'znači sve ovo što se dogodilo je bilo bezveze, ništa'... Na kraju razgovora sam joj rekla da je možda najbolje da sve bude kao prije, da se samo zezamo i glumimo jer to očito znamo najbolje raditi. Nakon toga se sve promijenilo. Iskreno, jedini razlog zašto se s njom družim je ta naša zajednička prijateljica. Sve se nekako odvija preko nje. Pokušala sam glumiti da je sve OK, zabavljati se sa njima, biti super, vesela, dobre volje … Ali jednostavno ne mogu jer svaki put u glavi čujem riječi...'shvatila sam da nemam nikog osim njega'... Nakon toga se uvijek povučem. Počela sam se povlačiti u sebe. Osjećam da više nemam pravog prijatelja kojem bi se mogla povjeriti, biti s njim i kad smo veseli i kad smo tužni. Sve se svelo na neko glumatanje prijateljstva, a zapravo jedni druge ogovaramo. To više ne mogu podnijeti! Čak su me ona i taj frend počeli živcirati. Stvarno ne znam kako dalje. Da jednostavno pređem preko toga ili da nađem nove frendove (na svu sreću imam nekoliko super ljudi u razredu osim njih)? Stvarno ne znam kako dalje. Molim vas da mi pomognete. Unaprijed hvala.

Redakcija Teena:
Kužimo! Ma kako ovakve situacije znale biti komplicirane, mi sami uvijek povučemo jedan prilično jednostavan potez kojim prerežemo ovakve muke na minimum. Uvijek krenemo za onim putem na kojem se osjećamo ugodno/ije. Tebi nitko ne brani da se nastaviš družiti s ovom ekipom, onoliko koliko osjećaš da ti je ugodno, no, isto tako ti nitko ne brani da se malo više posvetiš nekoj drugoj ekipi s kojom se ipak osjećaš ugodnije. Uvijek treba ići za tim osjećajem, gdje se ti stvarno osjećaš ugodnije i tu se trebaš zadržavati. To nije sebično, ni proračunato, mislimo da je iskrenije od ovog glumatanja koje opisuješ. Pa evo, ovo je naš prijedlog, izbor je na tebi. Cheers!

Pozdrav redakciji Teena! Posjećujem vašu stranicu redovito jer ima jako zanimljivih stvari za nas tinejdžere. Čitao sam nedavno o školi i problemima vezanim uz to. Shvatio sam da mene muči problem što se pretvara u sve veći.
Stalno se pitam možete li mi pomoći jer zbog toga se osjećam loše iz dana u dan. Uglavnom, problem je u tome što sam ove godine krenuo u prvi srednje, nova sredina, novi ljudi, sve novo… U početku mi je bilo super, ali nakon par tjedana sam shvatio da ta škola jednostavno nije za mene, odnosno to zanimanje… Ekipa je OK ali ima i onih koji se jako loše odnose prema drugima. Jednostavno sam izgubio motivaciju za tu školu kad sam shvatio što me sve čeka i kako je teško. Program je prepun matematike i fizike a ja jednostavno nisam za to, ne znam što uopće radim u toj školi. Svakim danom mi je sve teže, često sam u depresiji koja me uništava iz dana u dan! Ne znam koliko ću još to moći izdržati. Tražio sam i po internetu, informirao sam se što napraviti i to ali nigdje nisam pronašao pravi savjet zato vas molim da mi pomognete.
Mislio sam se premjestiti u neku drugu školu (npr. ekonomsku) jer me ova stvarno ne zanima. Sve vezano uz to zanimanje mi je teško i naporno i kad god dođem u školu, osjećam se užasno, ništa mi ne paše! Moji roditelji ne znaju da se želim prebaciti u drugu školu jer nisam baš s njima o tome pričao. Natuknuo sam im samo da ako će ovo biti teška godina da ću se premjestiti sigurno no njihov odgovor nije bio pozitivan. I onda mi svi govore da su roditelji podrška? Molim? Kakva podrška, vidim, sad mi je još gore, jer ako se ne prebacim ne znam kako ću izdržati. Ova depresija se iz dana u dan pojačava a kad me uhvati jednostavno sam gotov. Dakle, imam pitanje za vas. Trebam li se prebaciti u drugu školu? Da odem na razgovor kod školske pedagoginje i porazgovaram o uvjetima za premještaj i da na kraju kažem roditeljima o svemu tome? Jer ovako više ne mogu. Moja nada je ovo polugodište i čim se ga sjetim jedva čekam da dođe i da se premjestim, no ako oko to ne bude moguće ne znam što ću napraviti. Molim vas da me shvatite i dajte mi savjet što napraviti. Molim vas! Upomoć jer još četiri godine u toj školi mi previše…



Redakcija Teena:
Mi se nikad ne usuđujemo govoriti ljudima što bi trebali napraviti u životu jer niti mi znamo najbolje, niti ćemo posljedice takvih poteza podnositi mi. Naš je stav da čovjeku uvijek treba pružiti ruku pomoći, savjet ili podršku, no, onda ga treba ostaviti samog sa svojim mislima da donese svoju osobnu i samostalnu odluku. Tako je najmudrije jer samo tim načinom se čovjek može osjećati zadovoljnim samim sobom jer uzima i nosi odgovornost za svoj život. Možemo shvatiti frustraciju s kojom se suočavaš jer zbilja nije lako kada te odjednom, usred snimanja važnog životnog filma, tresne spoznaja da si pogriješio i ulogu i scenario i da te uopće ne zanima kraj. Jednostavno shvatiš da si upao u totalno krivi životni film i još u njemu igraš glavnu ulogu. Frustrirajući osjećaj do boli, vjerujemo ti. No, s druge strane, kada gledamo tvoje roditelje, možemo shvatiti da oni možda ne shvaćaju do koje dubine je tebe nagrizla ova frustracija jer ti si njima samo natuknuo što se zbiva. Logično je da, ako nekome nešto u prolazu samo natukneš ili dobaciš, da te neće doživjeti kako bi trebalo. Ovakva dubina tvoje krize i frustracije zahtijeva vrlo ozbiljan i staložen razgovor, za koji se odvaja vrijeme koje nikako ne leti u sekundama. Isto tako, mislimo da nije naodmet obaviti sve razgovore koji ti mogu pasti na pamet, onaj sa samim sobom, onaj s psihologicom, onaj s roditeljima, onaj s višom silom... Svaki razgovor bi ti dao komadić informacije koji bi mogao staviti u slagalicu kojom slažeš svoju krajnju odluku. Ništa to nije bezveze, niti će biti ulupano potrošeno vrijeme. Ovakve odluke se ne donose preko noći i zahtijevaju dovoljnu količinu nezadovoljstva i frustracije, ozbiljnih razgovora i osobnih želja kako bi se donijela ona s kojom ćeš biti zadovoljan. Nju, na kraju priče, možeš donijeti samo ti, nitko drugi, zato i poduzmi sve potrebno kako bi donio onu iza koje ćeš stati s punom odgovornošću. I biti zadovoljan! Mi ti želimo sreću i hrabrost u pravoj kombinaciji, a najviše ti želimo da napokon budeš zadovoljan. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više