VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (7. rujna)

07.09.2009 u 09:00

Bionic
Reading

Na stranicama Teena svakog tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Ovo što vam pišem ne bih nazvala nekim velikim problemom, ali vas molim za savjet. Imam 16 godina i još nisam imala dečka niti sam se poljubila. Kad se okrenem oko sebe, vidim da i djeca od 13 godina imaju curu, dečka. Godine brzo prolaze i strah me da neću naći dečka. Normalno, to ne znači da bih bila s nekim tko me nije vrijedan samo zato da imam nekoga. Što se pak mog izgleda tiče, nisam savršena (ali tko jest). Možda je ružno ovo što ću reći, ali neke moje poznanice nisu baš lijepe, međutim imaju dečke.
Ipak, mislim da je problem u mojoj sramežljivosti i samopouzdanju. Ne prilazim prva dečku koji mi se sviđa jer se bojim odbijanja i izrugivanja sa strane drugih ljudi. A ne znam ni kako bih prišla, previše sam sramežljiva za izravan način. Svaki savjet je dobrodošao.

Redakcija Teena:
OK, kužimo. Super nam je što među tvojim riječima iščitavamo zdravlje, vjeru u sportski duh i pozitivu, pa možemo biti kratki i jasni. Tvoja situacija nije problem, ali vjerujemo ti da je trenutna smetnjica. No, dobra vijest je da imaš i vremena i prostora početi raditi na istom. Gle, bez rizika ti u životu fakat nema ništa. Mogli bismo ti mi sada ispisivati kilometre rečenica koje bi objašnjavale podlogu sramežljivosti i niske razine samopouzdanja, no, sve bi ti to bilo čisto tješenje. I gubitak vremena. Činjenica ti se krije u tome da čovjek jednostavno mora uzeti svoj život u svoje ruke i pokušati od njega napraviti željeni oblik. Da, bit ćeš odbijena milijardu puta, osjećat ćeš se neprihvaćenom i ostavljenom još isto toliko, no sve ovo ti prati nešto jako čudno - bol ti signalizira da si živa! Kužiš, samo mrtve ne boli. E sad, mislimo da tebi ne smeta toliko samo ta činjenica da u tim godinama nešto jesi ili nisi koliko taj osjećaj umrtvljenosti koji izlazi iz životnog pristupa koji se zove 'ne usuđujem se da ne bih pao'. Ako hodaš, vjerojatno ćeš puno češće puta pasti, nego da nigdje ne mrdaš. Znači, tvoji prvi potezi na putu do 'usuđujem se' su: pomiriti se sportski unaprijed s porazom (uvijek ti nakratko zastane dah, ali brzo se oporaviš i prodišeš punim plućima ponovno), shvatiti da si takva kakva jesi, samo čovjek i uvijek će se naći netko tko će voljeti u tebi i mane i prednosti, no za to se treba usuditi. Nakon ovoga trebaš duboko udahnuti i pokušati dozvoliti - bliskost! Ljudi se boje bliskosti jer ih ista razotkriva u svim nedostacima, nakon što prednostima raskrčiš put prema cilju. No, pravi osjećaji se rode kada zavoliš nečije nedostatke, naravno da se za prednosti odmah zakačiš. A tko kaže da se baš nitko ne bi znao bespovratno zakačiti na tvoje nedostatke pa da mu budu baš opako neodoljivi? To ne postoji... Ako uložiš trud, muku i znoj da ovo sve pretvoriš u akciju, postoji velika šansa da jednog dana izgovoriš: 'OK, imala sam i trofeje i poraze, ali barem sam živjela!' A za to se isplati riskirati! Go!

Bok, već sam vam jednom davno pisala i zahvaljujem na odgovoru. Već me dugo vremena muči jedan problem o kojem nemam s kim pričati, pa mi je ovako najjednostavnije. Imam 17 godina, pohađam 3. razred gimnazije, odlična sam učenica, svestrana, nikakvi
me izlasci, opijanja i slično ne zanimaju. Prilično sam zrela i ozbiljna osoba, umjesto diska ili kafića, mene zanimaju neke druge stvari poput kazališta, galerija, muzeja i sl. Radim na radiju, vodim dvije emisije, uživam u svom životu, ali jedna stvar me jako muči - to su moji roditelji. Nemam nikakvu slobodu! Kad idem vani s prijateljicom prošetati i vratim se u razumni sat (najkasnije u ponoć!), uvijek postavljaju milijun pitanja: s kime ideš, kamo ideš, koja je to prijateljica i tako - doslovno me izgnjave! Razumijem totalno da se brinu za mene, to je normalno, ali takvo ponašanje meni jako smeta. Svjesna sam što se sve događa i što se sve može dogoditi, ali uvijek izbjegavam situacije i mjesta za koja znam da nisu za mene. Kod kuće imam laptop, pa sam ga tijekom ljetnih praznika često koristila jer jednostavno nemam što drugo raditi pa slušam glazbu, gledam filmove itd. Ali mama često zna doći u sobu i jednostavno mi ga uzme! Kaže da mi ne dozvoljava da ga puno koristim jer to nije zdravo. Toga sam svjesna i ne visim po 24 sata dnevno na njemu, ali bili su ljetni praznici, pa je logično da sam bila više online nego kad mi je škola. Čim nastava počne, ja više neću vidjeti laptop jer znam da imam svoje obaveze koje moram izvršavati, a s gimnazijskim programom i poslom na radiju ionako neću imati vremena za to. Pokušala sam puno puta razgovarati s roditeljima, ali nijednom nije bilo uspješno. Više ne znam što da im kažem. Ne pušim, ne pijem, ne drogiram se, uzornog sam ponašanja, ozbiljna i odgovorna i unatoč svemu tome oni mi ne dopuštaju da izađem par sati vani bez da im podnesem izvještaj s kim sam, gdje sam i što radim. Ovakav život više ne mogu smisliti. Nadam se da ćete mi pomoći koliko god možete. Unaprijed zahvaljujem.

S.

Redakcija Teena: Potpuno možemo razumjeti činjenicu da ti je puna kapa pretjeranog zadiranja u detalje koji čine tvoj svakodnevni život. Namjerno kažemo 'detalje' jer nama je ipak normalno da roditelji pokupe neke osnovne info o kretanju svoje djece + pokoji bonus dodatak ako je odnos OK i blizak. No, ponekad se briga otme granicama i prijeđe u nešto vrlo naporno, a to se zove - kontrola. Kontrola ne smeta zato što se netko zapravo drznuo tako ponašati, nego zato što je to prilično uvredljiv osjećaj koji za sobom vuče ogromno nepovjerenje u osobu koju se nadzire. Ovaj scenarij je isprobala, npr., Britney Spears na svojoj koži kada joj je otac preuzeo kontrolu nad svim životnim potezima jer je ona proglašena privremeno nesposobnom da se brine sama o sebi. OK, tvoj slučaj je posut mrvicama ovakve situacije i nije ovako drastičan, no to još uvijek ne znači da te ne žulja i ne smeta jednako snažno. Naravno da se osjećaš očajno jer svaki čovjek vuče svoju snagu u sebe iz osjećaja da uspješno i sam može izvući i najgadnije životne remixeve, prepoznati i najlošije scenarije, pa ih izbjeći te preokrenuti negativu u pozitivu što češće se isto da obaviti... Još ako ti za sve ove poteze zeleno svjetlo daju vlastiti roditelji, snagu još dodatno pojača i osjećaj ponosa u samog sebe. Kontrola tvoje majke je tebi sve ovo zapravo oduzela i još proizvela osjećaj nepovjerenja koji se vrti između tebe i njih, njih i tebe kao opaki bumerang, a u takvom filmu se nijedan lik ne može osjećati ugodno. E sad, naše je skromno mišljenje da imaš dva izbora. Prvi ti je da ipak još jednom sjedneš sa svojim roditeljima i tom razgovoru pristupiš ovaj put na malo ozbiljniji način, pa im izložiš način na koji se osjećaš, a ne popis onoga što ti smeta. Ako tom razgovoru dodaš i zreo i odrastao pristup, mislimo da bi ta kombinacija tvojim roditeljima trebala usaditi početnu mrvicu poštovanja prema tebi kao osobi i tvojem slobodnom vremenu, pa bi se mogli početi povlačiti iz barem 30 posto tvog trenutno okupiranog životnog teritorija. Mi uvijek kažemo da se sve u životu uvijek svodi na stil i način kojim se rješavaju životni problemi i situacije, pa se nadamo da bi ozbiljan stil i zreo način razgovora mogli uroditi plodom za uspješno rješavanje vaše. No, ako osjetiš da ipak postoje male šanse za oslobađanjem željenog postotka tvog životnog teritorija, onda ti je jedini stil i način kojim bi ovo mogla riješiti - strpljenje i vrijeme. Do trenutka kada ćeš postati legalno i zakonski odgovorna za sve svoje postupke ti stoji jako malo vremena, pa u tom slučaju, preokreni svoj pješčani sat i pusti neka iscuri pijesak do trenutka kada ćeš moći obustaviti sve pregovore i početi djelovati. Mi se ipak nadamo da će razgovor upaliti puno prije i za to smo spremni u slobodno vrijeme besplatno držati prekrižene palčeve vikendom. Good luck!

Pozdrav! Željela bih vaše mišljenje treba li mi stručna pomoć. Imam 17 godina i već duže vrijeme se ne osjećam dobro, 'nisam sretna' niti se sjećam da sam ikada to bila. Stalno se na neki način tješim da će doći bolja vremena i da je sve to samo pitanje vremena. Prilično sam zatvorena i sramežljiva, nesigurna u sebe, ali u zadnje vrijeme sam primjetila da puno toga radim što se inače ne smatra 'normalnim' . Želim imati puno prijatelja koji će me voljeti, ali mi je jako teško uspostaviti nove kontakte, imam konstantan strah od toga da ne napravim nešto sramotno da me drugi ismijavaju ili kritiziraju pa tako izbjegavam bilo kakve nove mogućnosti i rizike koji bi inače bili normalni drugima. Imam želju nešto novo naučiti i upisati se na neki tečaj, ali zbog toga straha jednostavno ne mogu (od svega što sam i pokušala brzo sam odustala i imam osjećaj da sam ostavila dojam 'čudne' osobe). Radije biram biti sama nego u društvu baš zbog toga straha. Ponekad se čak bojim otići sama u javnost (do trgovine, banke, knjižnice, videoteke), kao da mi treba neka podrška ili tako nešto, čak i ako trebam jedan dan biti u školi bez svoje najbolje prijateljice, hvata me panika. Uvijek trebam nečije mišljenje, kao da sama ne mogu razmišljati i donositi odluke. Često lažem drugima o svom društvenom životu samo da ostavim dojam normalne osobe. Najviše me zabrinjava što mislim da previše fantaziram, tj. da previše vremena tijekom dana provodim u svojoj glavi, ponekad se pravim da gledam TV, a zapravo zamišljam neki svoj film u glavi, kao da vodim neki drugi sretniji život. Ima još puno toga što si zbilja ne mogu objasniti niti znam kako da si pomognem, a svi ti strahovi su zbilja jači od mene (ponekad kada osjećam preveliki strah ili nelagodu, posebno u društvu, imam vrtoglavicu i drhtavicu). Mislim da me inače moji bližnji ne doživljavaju baš kao toliko čudnu jer to jako dobro prikrivam pa mislim da i ne misle da imam nekih problema (čak ni roditelji). Svi ti strahovi i fobije sputavaju me da napredujem u bilo kojem smislu. Samo želim znati pretjerujem li ili mi zbilja treba pomoć (i čija)? Unaprijed hvala!

Redakcija Teena: Vidimo da vodiš vrlo intenzivan i zanimljivo buran život unutar same sebe. To definitivno nije loše jer to samo ukazuje da to znaš i da možeš, lošije bi bilo da si i iznutra prigušena kakvom se činiš izvana. Kod ljudi koji burno žive svoj život unutar samih sebe ponekad samo treba podići branu koja se ispriječila između unutrašnjosti i vanjštine, pa da ta bujica krene slobodno i u treću životnu dimenziju. Da bi se podigla ta brana, tebi treba i pomoć i podrška jer te brane ponekad zna biti iznimno teško pomaknuti. Uostalom, tko kaže da se čovjek rađa sa sposobnošću da sve može i zna. Znaš li, po prirodi stvari, npr. napraviti i skuhati sarmu? Ne znaš, naravno. U prvo vrijeme, da bi sarmu uopće pomislila zarolati, a kamoli još i skuhati, treba ti i pomoć i podrška mame, kuharice, recepata, susjede, TV-a, interneta, frendica te pokojeg djeda i bake. Kužiš? Zašto bi onda bilo nelogično da ti za podizanje brane koja te koči u puštanju tvojeg intenzivnog unutrašnjeg svijeta na javu, treba i podrška i pomoć stručne osobe, ako ti za jednu običnu sarmu treba cijeli logistički vojni odred podrške i pomoći?! Znači odmah u startu prekriži grižnju savjesti što ovo ne znaš sama obaviti jer to život od tebe ni ne očekuje. Prirodna je i sasvim logična stvar da ćeš pokucati na vrata na kojima piše 'stručnjak', pa potražiti recept za podizanje brane sastavljene od strahova koji su zakočili proces objave tvojeg intenzivnog života u javnost. Predlažemo ti najjednostavniji potez za početak – nazvati Plavi ili Hrabri telefon. Mi vas uvijek prvo uputimo na taj vid pomoći jer je jednostavno i anonimno, sve dalje ćete ondje saznati kako i gdje. Znači, ovo zbilja nije teško, a tamo te odmah čekaju oni koji znaju pomoći kada nekome treba. Ti sve možeš, ali, samo moraš naučiti kako. Mi znamo da ćeš znati pokrenuti prvi potez i podići slušalicu. To će ti biti prvi trijumf u kojem si pobijedila samu sebe i nagrizla branu između svoje druge i treće životne dimenzije. Nakon prvog razgovora malim se ugrizima ruši brana, a kad pukne, bujica će biti nezaustavljiva! No, treba početi i nastaviti (uporno) gristi! Ti to možeš! GO!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.