Teen VI PITATE, MI ODGOVARAMO

Vaši problemi (24. kolovoza)

  • Autor: tportal.hr
  • 24.8.2009 10:06:55
  • 24.8.2009 9:00:00

Na stranicama Teena svakog tjedna odgovaramo na vaša pitanja

Imam jedan veliki problem i molila bih Vas da mi odgovorite jer sam očajna. Dakle, riječ je o mojim roditeljima, zapravo, više o mami, nego o tati, ali... Uglavnom, moja mama i ja nismo baš u najboljim odnosima. Točnije, svađamo se svaki dan. Znam da sam i ja snosim dio krivice, ali jednostavno ne mogu podnijeti neke stvari kod nje. Navest ću neke primjere:
1. Prošle godine smo se preselili u novi kvart i nikoga nisam poznavala. Paralelno sam krenula u prvi razred gimnazije koja je udaljena od našeg novog stana 20-ak minuta. Neću sad pričati o školi i svim šokovima, tipa novi profesori, lošije ocijene, mnogo učenja, ali treba se uzeti u obzir da idem i u srednju glazbenu školu. Brzo sam se sprijateljila s mnogo ljudi i upoznala neke osobe za koje sam sigurna da ih nikada neću zaboraviti... Ti su mi ljudi promijenili život. Između ostaloga, upoznala sam i mnogo 'trećaša', jer smo u istoj smjeni i zajedno idemo doma. Neke od njih mogu nazvati najboljim prijateljima. Naravno da sam to s oduševljenjem rekla svojoj mami, ali ona to baš i nije najbolje prihvatila. Bunila se jer su stariji i slično. Nikada ti moji prijatelji nisu pokazali namjeru da me iskoriste ili tako nešto. Mene je povrijedilo to što moja mama meni ne vjeruje. Ti dečki su fenomenalni, stvarno jesu! Ali zato što mogu razgovarati s njima, povjeriti im se. Oni su me prihvatili takvu kakva jesam. Nikada mi se nisu rugali jer sam mlađa, jer ne pušim i ne pijem, ili tako nešto, što 'starije' cure rade. Ali moja mama nije bila zadovoljna time.
2. Neuredna sam. To priznajem, stvarno jesam. Ali stvaram nered samo u svojoj sobi, i dva puta tjedno je usisavam i čistim. No moja mama i dalje šizi. Jako se često oko toga svađamo.
3. U gimnaziji, razred u koji idem je najgori u generaciji. To definitivno nema nikakve veze sa mnom, ja ne mogu svoje frendove i frendice natjerati da uče, ali moja mama to meni non-stop nabija na nos!
4.  Moja mama meni jako često prigovara zbog odjeće koju nosim i zbog mog stila. Stil vuče na hipijevski, ali nije. Imam svoj stil, otkačen je, nosim što mi se sviđa.
5. Moja mama ne voli glazbu koju slušam i naziva je smećem i mene to vrijeđa. Ona voli klasiku, volim je i ja (pa sviram je!), ali naravno da to neću stalno slušati. Slušam rock, techno, nu metal, metal, punk, uglavnom sve osim cajki.
6. Moja mama me vrijeđa. Naziva me glupačom, balavicom i sl. Kasnije kaže da joj je žao i da sam ja vrlo pametna i da sam 'već velika cura'. Nemam kompleksa oko svoje inteligencije, ali nije lijepo čuti kad ti to vlastita majka kaže. Pogotovo zato što ona to prilično često govori. I ja je na to upozoravam, ali ona ne prestaje. (Da se razumije, ja svoju mamu stvarno nikada ne vrijeđam, jako pazim na to. Puno mojih prijatelja vrijeđa svoje majke i pred njima, i dok pričaju o njima, ali ja ne. Mislim da to nije u redu.)
7. Moja mama se NIKADA ne može suzdržati da nešto ne prokomentira ili kaže. Mene to ubija. Na primjer, gledam TV i ona počne zanovijetati kakve to gluposti gledam. Ili idem van pa mi prigovara kako sam se obukla (ne oblačim se jeftino, da ne bi bilo, nego ona kaže da je 'kičasto', ili da će mi biti vruće/hladno, ili da je neprikladno).
8. Moja mama ne prestaje govoriti. Govori, i govori, i govori, i govori... Ja namjerno ne govorim ništa nakon njezinih monologa jer očekujem da će stati kad ne dobije odgovor, ali njoj to ne predstavlja problem i nastavlja sa svojim prigovaranjima.
9. Moja mama je 'control freak'. Uvijek mora imati sve pod kontrolom i uvijek mi zapovijeda. Pretpostavljam da ona to čini podsvjesno jer ja iz inata ne radim.
Molim Vas, pod hitno trebam neki savjet, ne mogu više ovako. Jednom je jedan moj prijatelj ovako rekao: 'Pa ti ćeš do 4. razreda vene rezat'!' Vjerujte da nisam daleko od toga i iako se nikada do sada nisam pokušala ubiti, bojim se da bi se to moglo promijeniti. Ne mogu to trpjeti!


nesretna 

Redakcija Teena:
Ah, mogli bismo sada filozofirati do beskraja o kompleksnosti u odnosu majka-kći jer je taj problem star kao i svijet. Ali nećemo, jer od filozofije vas dvije tako i tako nećete imati ništa jer nekako nam se čini da vam trebaju malo konkretniji potezi. Nama se nekako čini da je u životu zbilja jako teško otkriti lijek protiv raka, ali još je teže naučiti kako biti u ravnoteži neke veze i nekog odnosa kada viša sila sama od sebe ne posloži neke osnovne elemente u harmoničan slijed. Naravno da bi bilo logično da u takvom neharmoničnom odnosu ona zrelija strana ulovi pozitivan pravac, ali ponekad se ni to ne događa. No ako ima sreće, dogodi se da je ona druga strana dovoljno zrela i pametna, te ima potrebu za pozitivnim rješenjima u životu pa potraži prvu pomoć, odnosno uputi poziv u pomoć. Mi uvijek jako cijenimo i do beskraja poštujemo osobe koje su dovoljno jake da priznaju sebi da imaju problem i onda su još jače da lijepo zamole da im se pomogne u tom problemu. To u nama izaziva odmah u startu veliki respekt i odmah za time nesebičnu potrebu da se učini sve što se može da se pomogne. Budući smo mi ovdje prilično ograničeni u konkretnom pružanju pomoći, osim što možemo dati bezrezervnu podršku svakome tko to želi i treba, a još smo dodatno i svjesni činjenice da nismo stručnjaci koji bi mogli povući stručne poteze pomoći, uvijek vas onda uputimo na isti pravac.

Nama se čini da bi i tebi i tvojoj majci dobro došla jedna stručna osoba koja je u cijeloj priči potpuno objektivna i koja bi mogla hladne glave i precizno posložiti ovaj nered između vas dvije. Čini nam se da bi vam bilo dobro obratiti se nekom psihologu ili psihologinji koja bi mogla stručno (us)postaviti nove putove između vas dvije koji vas spajaju. Jer, čini nam se da vas ovi postojeći malo previše razdvajaju pa neka nepristrana i objektivna osoba tu može učiniti čuda.
Isto tako, čini nam se da bi ti mogla pokrenuti jedan ozbiljan i dugačak razgovor sa svojom majkom u kojem bi joj mogla detaljno objasniti koliko daleko je otišao ovaj problem između vas dvije. Jer, možda ona sve to doživljava kao prolaznu situaciju između majke i kćeri koja se dešava kroz dan. A tebe sve to iznimno i duboko pogađa. Bez razgovora u životu nema ništa, pa zamoli svim načinima svoju majku da probate porazgovarati u kombinaciji treće osobe koja je dovoljno stručna da bi vas naučila kako da harmoničnije razgovarate vas dvije solo. Mislimo da ne vrijedi više patiti te se svakako treba aktivirati i krenuti u moguće rješavanje ovog problema. Mi vam, naravno i svakako držimo prekrižene palčeve! Sretno!

Prvo sve pohvale jer stvarno ste super! Moj problem je sljedeći. Imam 13 godina i sada ću u sedmi razred. Počela sam se razvijati tek u šestom razredu, a grudi su mi još uvijek male. Dečki me uvijek zbog toga zezaju i bojim se da me nitko nikad neće pogledati. Već pretpostavljam da ćete mi reći da se ništa ne brinem, da će sve doći na svoje i da je važno kakva sam iznutra, a ne izvana. Sve ja to znam, ali možete li mi vi možda reći kada će i meni konačno narasti grudi? Jer meni je već stvarno dosta da se svaki put grozim sama sebi kad se pogledam u ogledalo.

Redakcija Teena: Moramo ti svečano objaviti da ćemo biti vrlo kratki i vrlo jasni te nažalost nimalo maštoviti te još manje originalni. Da, sve će to doći na svoje, to si pogodila kao pravi prorok i tu se jednostavno nemamo što prigovoriti. Jer, stvar ti je, očito, krenula, a dobra je vijest da nitko sada ne zna kada i na kojem broju bi se cijela priča mogla zaustaviti... Mislimo da bi te ta činjenica trebala samo veseliti. Isto tako nam ne pada na pamet da se bunimo protiv druge tvoje izjave da je 'važno ono iznutra, a ne izvana..'. Tu si također fakat u pravu, pa nemamo što dodati. Ono što hoćemo dodati je da je za povećanje broja grudnjaka u tvojim godinama potrebno samo – strpljenje! Žao nam je, ali, tako je. Pa ni Djeda Božićnjaka ne možeš samo tako naručiti da ti donese poklon odmah i sad. Moraš lijepo sjesti, potruditi se napisati još ljepše pismo, biti dobra pa strpljivo čekati... Zar ne? Pa tako ti je i s ovom zeljom. Treba samo strpljivo pričekati i ne biti previše neskroman i zahtjevan. Što se dečki tiče, ne samo da ćemo opet potvrditi da je važno 'ono iznutra', nego ćemo još i nadodati – pa nećeš valjda skočiti kad oni kažu hop? To ti znači, nećeš valjda ti 'nabujati' zato što su oni izvoljeli uzeti sebi za pravo da im smeta što im ti ne nudiš pogled kakav oni priželjkuju? A što bi bilo da ti njih kreneš zezati da su oni površni i da ti smeta što njima nedostaje – mozak?  Uvijek ti nekome možeš naći nešto zbog čega bi ga mogao zezati, pa bi ti najbolje bilo da se ohladiš što se te teme tiče i ne dopuštaš im da te previše 'pale' s tom temom. I strpljivo sjedneš i čekaš svoj broj... No mi smo ovo samo predložili, ti ćeš odlučiti kojim ćeš putem krenuti – biti kul ili ne? Pitanje je sad...

Draga redakcijo, imam 19 godina i u vezi sam već nekoliko godina s dečkom 17 godina starijim od mene. U početku je sve krenulo dobro dok nisam počela flertovati s njegovim prijateljem. Saznao je to i oprostio mi. Vratila sam njegovo povjerenje dok mi prije sedam mjeseci nije počeo slati poruke s drugog broja na kojem se predstavio kao jedan moj susjed, a ja, naravno, nasjela na to. Vrijeđao me je par dana i nikako mi nije mogao oprostiti. Svaki dan smo se čuli po pet puta na dan, ali pričali smo samo službeno i tako tri mjeseca. Normalno, povrijeđen je bio jako. Bio je tako hladan prema meni, a ja ne znam kako mu dokazati da se kajem zbog svega tog. Sad je opet sve super, čak me i zaprosio, toliko je nježan i dobar prema meni, ali mi i dalje ne vjeruje. Misli da mi netko šalje SMS-ove stalno, a to nije istina i ne znam kako mu to dokazati. Stvarno ga volim i super se slažemo u svemu, jedino što nedostaje je povjerenje u mene. Što da napravim da vratim njegovo povjerenje? Pomozite mi, molim vas, boli me što mi ne vjeruje...

Redakcija Teena:
Iskreno, nećemo se miješati u kombinaciju u koju ste se vas dvoje dobrovoljno umiješali jer oboje ste punoljetni, pa to vuče za sobom da ste i odgovorni za svoje postupke. No budući da nitko ne može zanijekati da baš u toj činjenici možda leži uzrok svih vaših problema, prokomentirat ćemo tu tematiku onda općenito. Naime, ti sa svojih 19 godina imaš još poluprazna životna pluća koja, naravno, strastveno želiš popuniti svježim i novim zrakom. Naravno da svaki dan želiš duboko udahnuti zrak iz vjetra koji svaki dan puše iz novog smjera. Ovo ne može biti nikako drukčije nego logično. S druge strane, tvoj dečko ima 17 godina više nego ti i on je u isto tolikoj prednosti u širini svojih pluća naspram tebe. Drugim riječima, on se već 17 milijuna puta nadisao više nego ti i isto je onda sasvim logično da mu ne nedostaje toliko zraka koliko ga treba tebi. Time ne želimo reći da bi on trebao prestati disati, naravno. No nadamo se da je poanta jasna. Nekako je bespredmetno očekivati da bi ti trebala imati grižnju savjesti jer želiš u svojim godinama disati punim plućima, a onda je isto toliko nelogično da netko tko je 17 godina prije to isto proživio, to ne zna. I pokušava te vezati na način koji je možda za tvoje godine još teško održiv. Znači, možda ste vas dvoje kemijski kompatibilni, pa sa strašću među vama ne bi trebalo biti problema. No možda vam strast za životom nije više toliko kompatibilna i to je i više nego logično. Ipak, postoji u ovoj vašoj priči jedna mala nijansa u koju bismo željeli uprijeti prstom, jer mi uvijek kažemo da je važno kojim stilom i načinom čovjek rješava neka svoja životna pitanja. Pa tako nama nije baš nikako nelogično da ti imaš strastvenu potrebu disati punim plućima, ali, možda ipak nije OK u tu strast uključiti osobu koja se zove prijateljem osobe koja ti je važna. S te strane nije ni nejasno da tvog dečka žari i nepodnošljivo peče nepovjerenje koje ga je probolo kao strijela saznanja te informacije. Pa onda ista stvar drugi put, samo je glavna uloga bila malo drukčija i, ispostavilo se, lažna. No pouka i poanta ove vaše priče vam ostaje ista. Nešto ovdje ne klizi kako bi trebalo i naše je skromno mišljenje da bi svaki od vas dvoje trebao sjesti sam sa sobom i razmisliti pošteno o tome što vas (stvarno) spaja, a što vas (previše) razdvaja. Na koju stranu vage će odluka prevagnuti, možete znati samo vi, mi vam samo možemo zaželjeti da vam ova priča bude pouka za daljnji život. Izbor je uvijek na vama. Sretno!

NAPOMENA REDAKCIJE:

Pitanja na koja odgovaramo biramo nasumce i uglavnom ih ne čitamo detaljno prije nego što krenemo odgovarati na njih. Jednom kad ih označimo za odgovaranje, brišemo originalni e-mail (tako se gubi svaki trag onoga tko nam je pitanje i postavio), pa ne možemo doći do podataka onih koji nas mole da ne objavljujemo njihova pitanja, već da im odgovaramo direktno na e-mail.

Imaš li kakav problem, nedoumicu ili jednostavno želiš čuti naše mišljenje (ili pak mišljenje stručnjaka, što ćemo ti i omogućiti, bude li potrebno), slobodno nam piši na e-mail problemi@t-com.hr.


  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
Horoskop
Horoskop Pročitaj više