Što ste slušali kao tinejdžerica? Tko vam je tada bio idol?
Budući sam bila tinejdžerica 80-ih godina prošlog stoljeća stvar je jasna – novi val i sve aktualno što je bilo dostupno sa svjetske scene u to doba. Iako sam i tada bila sklonija bitno mračnijem zvuku, obožavala sam Eurythmics – Annie Lennox mi je bila zakon s onom kratkom mrkvičastom kosom.

Kako ste izgledali kao tinejdžerica?
Niš' posebno - na smjenu duga i potpuno kratka kosa prirodne pepeljastosive boje, jednostavna praktična odjeća, kile kao i danas malo gore malo dolje...

Omiljeni film ili serija iz tog doba?
Uh, non-stop sam bila u kinu (iako su se tada pojavili prvi video playeri, ali kvaliteta reprodukcije bila je neusporediva s u to vrijeme revolucionarnim dolby surroundom u kinodvoranama...). Znali smo stajati u redu za ulaznice sat-dva na snijegu ili kiši što je danas nezamislivo, jednako kao i to da su se filmovi gledali s mjesecima pa i godinama zakašnjenja za svjetskim premijerama. Obožavala sam sve s Melom Gibsonom i činjenicu da je u to vrijeme bila prava poplava odličnih glazbenih filmova. Omiljeni mi je upravo jedan takav – Flashdance, koji je do danas je ostao film koji sam gledala najviše puta.

Kako ste se slagali s roditeljima?
Onako kako je i za očekivati u tinejdžersko vrijeme – s usponima i padovima (smijeh). Nije bilo nekih senzacionalnih drama zbog čega danas malo žalim – voljela bih da su moji barem malo osjetili kako je to imati problematičnog potomka! Ono što me mučilo bio je osjećaj da nikad nisu na mojoj strani, ali pretpostavljam da je svima tako.

Omiljeni predmet?
Matematika, oduvijek!

Najgori predmet?
Iako sam voljela čitati, a i nekako sam prirodno 'baždarena' da nikad nisam fulala 'č' i 'ć' ili 'ij'e i 'je' pa me ni gramatika nije mučila, hrvatski mi je bio najmanje drag. Vjerujem da je to isključivo zato što sam se namijenjala profesorica, a sve su bile jedna gora od druge (s jednim jadnim izuzetkom).

Kakva ste bili učenica?
Odlična. Ja sam rođena štreberica koja je uvijek voljela školu. I uopće ne mislim da to nije kul.

Gdje ste izlazili?
Kao ni danas, nisam izlazila baš često – budući sam paralelno išla u dvije srednje škole (gimnaziju i glazbenu) i uz hrpu predmeta u svakoj od njih imala još cijeli niz izvanškolskih obveza nisam ni imala previše vremena. No kad bih izašla, bile su u igri sve one lokacije za kojima danas nostalgičari uzdišu – Kulušić, Lapidarij, Jabuka...

Najveći modni promašaj iz tog vremena kojeg se danas sramite?
Mislim da je glupo sramiti se svoje prošlosti, osobito u tom odjevnom smislu. Osim toga, uopće ne razumijem što bi to trebao biti 'modni promašaj'. Pitanje je trenutka kad će nešto što danas izaziva zgražanje tradicionalista postati trend. Šteta je samo odjenuti nešto što ne laska vašem izgledu. A sad, jesam li imala takvih ispada – ne sjećam se, vjerojatno. U svakom slučaju – trauma nemam, haha.

Prvo pijanstvo?
Kao klinka sam na večeri kod obiteljskih prijatelja popila crno vino od kojeg mi se neko vrijeme žešće vrtjelo u glavi. Pa onda dugo dugo nisam uopće pila alkohol, a ni danas mu nisam pretjerano sklona. Ako sam dobre volje, takva sam sama od sebe, a ako nisam, alkohol neće pomoći – uglavnom me uspava. Kao doprinos općoj slici 'dosadne mene' ide i podatak da nikad nisam zapalila cigaretu ni probala bilo kakve droge.

Najbolja uspomena iz teen perioda?
Super prijatelji i druženja s njima! Osim toga, nekako smo uspjeli izmajmunirati da odemo na nekoliko maturalaca – s prethodnom, svojom i sljedećom generacijom i ta su mi putovanja ostala u divnom sjećanju.

Kako je izgledao prvi prekid i jeste li se dugo oporavljali?
Ma ne – došao je kraj školske godine i svatko je otišao na ljetovanje na svoju stranu, a ta 'snažna veza' se nekako spontano raspala. Mislim da je glavni simptom tuge bio da nisam bacila oko na prvog nego na drugog ili trećeg zgodnog Dalmoša, haha.

Kad ste se prvi put poljubili?
U vrtiću! A onda je uslijedila dugogodišnja pauza (smijeh).

Kakvi su vam se dečki tada sviđali?
Ah, kao i svim dobrim curicama – zgodni propaliteti, dečki s gitarama...

Jeste li još u kontaktu s prijateljima iz srednje škole?
Da, naravno! S onima s kojima sam bila dobra u to vrijeme i dalje se redovito čujem, a najbolji mi je prijatelj to još iz srednjoškolskih dana.

Jeste li bježali sa satova?
Ne. Ja sam uvijek našla nekakvu legalnu izliku za povremeno izbivanje s nastave (smijeh).

Najveći problem koji vas je tada mučio?
Uh, trebalo bi prolistati stare dnevnike i prisjetiti se točno. Ali zacijelo se radilo o tipičnoj kombinaciji mladenačke neshvaćenosti, opterećenosti estetskim nesavršenostima i neuzvraćenim osjećajima nekog muškog primjerka.

Što biste, da se vratite vremeplovom u teen dane, savjetovali mladoj Barbari?
Da se manje živcira i smanji inzistiranje na perfekcionizmu - bila sam sklona uskratiti si željeno zadovoljstvo kad nešto ne bi ispalo onako kako sam zamislila (sjećam se kako sam se veselila jednom koncertu koji sam na kraju, jer se nisam dovoljno dobro spremila za neko natjecanje, za kaznu odlučila propustiti...). Općenito, mogla sam biti manje ozbiljna i odgovorna, ali to je valjda stvar karaktera.

Što se, po vašem mišljenju, najviše promijenilo u odrastanju tinejdžera u usporedbi s vašim tinejdžerskim danima? Je li danas teže biti tinejdžer?
Mislim da su naši roditelji imali manje razloga za strah kad bismo se kasno navečer vraćali kući - ja sam primjerice znala iz Kulušića pješačiti usred noći i nikome nije bilo ni na kraj pameti da bi mi se nešto loše moglo dogoditi. Osim toga, čini mi se da su danas djeca općenito pod puno većim pritiskom da se uklope u društvo vršnjaka onim što posjeduju, a to je stvarno jadno.

Jeste li imali problema s bullyingom vršnjaka? Što biste savjetovali mladima koji su izloženi vršnjačkom zlostavljanju?
Mislim da u mojem okruženju nije bilo klasičnog bullyinga ili mu barem ja nisam svjedočila. Ali ovo što se danas događa među mladima je strašno. Na radiju Antena Zagreb na kojem radim pokrenuli smo akciju Stop maltretiranju s ciljem da još malo povećamo svijest o postojanju tog problema. Svaki oblik zlostavljanja je strašan i za osudu, a bojim se da u sjeni tučnjava često zaboravljamo na posljedice koje ostaju onima koje su sustavno vrijeđali i omalovažavali. I duboko sam uvjerena da nasilniku ideje o takvom ponašanju nisu pale s neba, nego je prethodno i sam bio žrtvom ili svjedokom istovjetnog ponašanja u obitelji.

Vaša poruka tinejdžerima?
Budite vjerni sebi. Svatko od vas je unikat i ta je posebnost vrijedna poštovanja. Uživajte u svojoj mladosti punim plućima, poštujući sebe i ljude koji vas okružuju. Ne budite isključivi - različitost je lijepa, a nesavršenost zanimljiva. Budite radoznali! Smijte se, volite, zabavljajte. Znam da je starijima teško vjerovati, ali jamčim vam da će neke od stvari koje vam danas izgledaju kao ultimativna drama jednoga dana biti samo zgodna uspomena.