Nakon što sam navikao truckati se zagorskim cugom, novi električni vlak koji vozi od Zagreba do Zaboka djeluje pomalo nestvarno tiho i uz samo pokoji glas s ekrana koji najavljuje idući kolodvor. Bicikl parkiran i svezan, a i ja sam se uvalio kao da nikada neću iz vlaka, uz jutarnju kavu gledam kako se munjevito nižu prizori. Vlaku je donedavno trebalo više od sat vremena da dođe do Zaboka. I to nije bilo ziher. Sada se nisam uspio ni okrenuti, a kavu sam popio na eks. Eto, i to se može kada ste u Zagorju, ne samo gemišt. Kolodvor u Zaboku izgleda kao onaj u Beču, sa zagrebačkim Glavnim kolodvorom ne može se ni usporediti.

Nastojim se voziti što više po bypass prometnicama, što i uspijevam do Tuheljskih Toplica, dalje je i promet manji pa po glavnoj cesti šibam kao da je i meni proljeće lupilo u glavu. Nekako je i meni čudno da idem tako fletno, u Zagorju je očito sve moguće. Tako da sam stigao u Klanjec skoro sat prije nego što sam očekivao. Jedva mi je pogled dosegnuo koliko je crkveni toranj otišao prema nebu, pa i franjevački samostan koliko je veliki, divim se. Stvarno velebno zdanje u samom centru mjesta.

Toliko sam se zaželio Sutle, Zelenjaka i tog dijela Hrvatske tik uz granicu sa Slovenijom da sam kavu, onu pravu, da ju u miru popijem, opet ostavio za kasnije. Bude pričekala, a još mi i ona ekspresna iz vlaka stoji u grlu. No treba mi zato vode koju pijem kao lud, pa litru sam već popio. Ulazim u lijepu kavanu u Klanjcu, super je terasa, sunčana i prostrana. Baš je fora u ambijentu centra, šteta što idem dalje, drugi put obavezno sjedam i meditiram ovdje. Ljubazni gospodin u kavani toči mi hladnu vodu u bidon i idem prema Mihanović Dolu. Već me impresionirala ova dionica jer ovuda još nisam išao prema Sutli. Fenomenalan pogled prema jugozapadu i lijepa zavojita cesta koja ide prema Sutlanskoj dolini.

Nije ni čudo da je Antun Mihanović ovdje stvorio himnu 'Lijepa naša'. Tu je još jedna sada već stara pruga koja možda jednog dana oživi, a baš ide uz samu Sutlu prema Kumrovcu i Podčetrteku u Sloveniji. Ovo mi je bila prilika da posjetim i novu stazu kroz krošnje Zelenjaka. Bez bicikla naravno, jer je zdanje predviđeno za pješački obilazak. Kratko i neobično, no rijetko gdje se možete tako lako popeti među stabla.

Staza je duga 135 metara, a visoka pet metara. Duž same staze su interpretacijske ploče o biološkoj raznolikosti čitavog područja obližnje Cesarske gore. Ovdje je i spomenik Mihanovićevoj domovini, a i poznato izletište Zelenjak - Ventek, u kojem se možete okrijepiti, odmoriti i dobro najesti. Ako zavirite u šume, šumarice caruju i sve se bijeli od njih, pogotovo sada, dok se vegetacija nije razmahala.

Neka brda izgledaju kao obrijana jer proljetni radovi su u punom zamahu, a tko je mislio izorati i zasaditi nešto, sada mu je zadnji čas. Nakon Kumrovca, u kojem možete također zaviriti u dio naše povijesti, relativno brzo dolazi se do Zagorskih Sela, a tu je i impozantna crkva sv. Katarine na vrlo lijepoj uzvisini i proplanku. Slijedi brdovitiji kraj, zato energiju treba čuvati jer sam već skoro četrdesetak kilometara na biciklu. Zavalio sam se iza mjesnog doma, na livadu, i dobro ispružio. Očito zadnje kiše nisu pokvarile sušni i topli period. Pa se može i tako uživati, tj. izležavati. Onu kavu sam na kraju popio blizu dvorca Miljana jer ću u Sloveniju, u koju upravo ulazim, na kolače.

Simpatični Podčetrtek inače je poznato turističko selo u Deželi. Da se ne vraćam istim putem, idem uz desnu obalu Sutle, a u Hrvatsku se vraćam malo prije Kraljevca na Sutli. Dugi dani omogućavaju da bezbrižno kreiram i dan i izlet. Teško da će me uhvatiti noć kamo god odem. Tako je i bilo, već sam u 18 sati bio u Harmici, sjeo u vlak i eto me za čas natrag u Zagrebu, iz kojeg sam krenuo u 9 ujutro.