Kada sam usred Like iz Korenice krenuo prema Bijelom Polju, nisam baš bio svjestan toga u kakvu se avanturu upuštam. No kod bike putovanja uvijek je sve teže na početku, bar meni, dok se ne ufuram u pedaliranje i uskladim s biciklom i jednostavno priviknem na novo i nepoznato putovanje. Ni ravnica kojom sam se kretao ni prelijepi pašnjaci podno Ličke Plješevice, koji su osvajali na prvu, nisu me činili sretnim. Očito mi je trebalo nešto više od običnog izleta.

Znao sam da treba savladati uspon kako bih uopće stigao u Donji Lapac, a i nisam znao što me čeka dalje. Vozim se, pomalo strepim, ne volim taj grč u avanturizmu. Ali eto, događa se, lete mi misli, a istovremeno znam da takva putovanja u nepoznato uvijek odlično završe. Još sam i u migrantskoj zoni, ne želim se tog ni sjetiti. Ipak, česte policijske ophodnje i kontrole stalno me podsjećaju na to. Znao sam da će biti brda, ali toliko šume, zavoja, prijevoja nije mi se činilo u planu puta. No kako nema prometa, cesta je stvarno odlična, široka i pregledna. Ako netko i naiđe, u pravilu to može biti samo policija ili poštanski auto.

Nakon dvadesetak kilometara evo me tek na prijevoju, no bar vidim naznake onakve Like kakvu ipak više volim - ravnu i pomalo krševitu. Donji Lapac je konačno na dlanu, grad je velik, a ljudi malo. Jedva sam našao kafić s terasom. Što ovdje i nije bitno, kada nema nigdje nikoga. Htio sam bar uzgred popričati s nekim. Ali nikog osim konobarice, koju pitam za Štrbački buk - kaže da nije bila tamo, ali je zato bila na jednom od brojnih vidikovaca na Uni. Onom Unske vile, baš blizu Užljebića, kamo me upućuje.

Izlaskom na magistralnu cestu Bihać - Knin, idem lijevo prema graničnom prijelazu i u smjeru BiH. No ne predugo, jer ću ubrzo skrenuti desno prema selima Kestenovac i Donji Štrbci u potrazi za Unom. Bio sam nestrpljiv, pa sam skrenuo prije i lutao beskrajem. Cestica je asfaltirana, krajolici se izmjenjuju kao u valovima. Od mirisa vegetacije koja bukti nije mi baš bilo ugodno ostati bez okusa i njuha. Previše netaknute prirode i ljepote odjednom može te i smotati. Mobilni podaci isključeni, signal iz BiH je prejak, ali bar znam da sam tu negdje. Na ostalim platformama ništa ne kužim, da, tu je hrpa kuća i sela, samo je sve prazno. Treba čekati da netko izađe, radije ipak vozim. Već sam prošao gotovo trideset i pet kilometara, a Une nema.

Nisam se tako umorio, dani su sve dulji, vremena imam, više me brine to što me omamilo sve pomalo. Imam osjećaj da se vrtim ukrug, ali hajde, naći ću ja taj Štrbački buk. Odnekud su izašli ljudi iz Splita, u posjetu su prijateljima i baš kao ja krenuli su na Štrbački buk. Od njih sam i saznao da sam iz pet pokušaja stigao u Donje Štrbce. Prerano sam skrenuo, kažu, s magistralne ceste koja ide prema Bihaću. Poslije sam vidio uredno postavljene oznake za slapove i Unu.

Zastao sam malo u selu u kojem ipak ima više ljudi, tj. bar sam ih vidio, te saznao da se proširuje cesta prema Uni. Uređuje se obala, a jedan od vidikovaca također je obnovljen. U selu se nadaju turističkom razvoju, od čega bi svi mogli imati koristi, i gosti i domaćini.

Silazak do Une bio je lagan, tri kilometra šumske vožnje makadamom. Prvo sam ugledao zaboravljenu Unsku prugu, kojom se nekada putovalo vlakom na more od Zagreba prema Splitu. Mali prolaz omogućuje prolazak ispod pruge i dolazak do Une, koja se ovdje umirila. Kao i ja, baš mi treba odmor. Da, sve dok se nisam malo pomaknuo i vidio sto metara dalje rapsodiju koju radi Una u duljini od gotovo osamsto metara. Ovo je mjesto na kojem govore slike, a ne riječi.

Ovaj bike izlet preporučio bih s polaskom iz Donjeg Lapca. Istraživanje Une i njenih ljepota tako će biti lakše, ali će i biti više vremena za istraživanje, obilazak drugih vidikovaca i atrakcija Une. Sve dok Una ne pobjegne u Bosnu i Hercegovinu. U kružnih trideset kilometara moglo bi se obići puno toga, no za one odvažnije polazište može biti Korenica ili Bijelo Polje, no tada treba računati na sedamdeset i više kilometara biciklističke vožnje.