Ćud vremena se promijenila i sada se u Lijepoj našoj događa ono što se do sada događalo negdje drugdje. No pustimo sada kišu i poplave. Ispada da nikada nismo zadovoljni. Na mojoj turi bilo je mraza, pa magle, pa sunca i topline. Onda su se nadvili tmurni oblaci pa hladni sjeverni vjetar i kiša, a predvečer je nad Samoborom zalepršao i snijeg. Naravno, da mi uljepša predbožićni ugođaj, koji je u Samoboru poseban. No moj povratak bio je baš ugodan, jer sam se već ionako smrznuo, ako ništa drugo onda zbog vremenskih promjena. Već se bila spustila noć. Tako je to, svi koji su aktivni dobro znaju kada sunce izlazi i kada zalazi jer to nije nevažno. I bez svjetala nikamo. Dani su kratki, svaku turu treba dobro isplanirati.

Nostalgija za Samoborčekom

Vratimo se na zagrebački početak današnjeg Pedaliranja. U dvojbi sam kojim putem uopće krenuti prema Samoboru, počeo sam se petljati oko Jaruna, privuklo me lijepo prijepodne. I tako sam uz Savu krenuo prema Jankomirskom mostu. Šteta što nakon što je ukinut popularni Samoborček, trasa nije sačuvana i po njoj napravljena biciklistička i pješačka staza. Ovako je to sada gotovo nemoguće. Pogotovo u samom Zagrebu gdje su na bivšoj pruzi izgrađeni i objekti, a negdje je put doslovce pregrađen. Kada se obnavljala cesta Sveta Nedelja – Samobor, prije koju godinu, nije napravljena biciklistička staza iako je bila planirana. To je bilo važno jer je taj dio jako prometan i uz cestu se nema gdje skloniti kada nailaze vozila. Za put od Zagreba do Samobora ipak bih preporučio Ljubljansku aveniju, sve do Škorpikove, pa  dalje do stare Zagorske; tako ćete se prišuljati Podsusedskom mostu po manje više označenoj bike stazi i što je još važno za ovo doba godine, dionica je bez travnate površine, blata i makadama. No neki će, poput mene, od Jaruna uz Savu za Samobor. Uz početnu maglu i sunce, već se u podne mračilo, a prijetila je i kiša uz hladni vjetar. Iako se dionica od Jankomira do Podsuseda može proći onako kako sam ranije sugerirao, ja sam ipak prešao na suprotnu stranu Save i išao koritom Save po solidnoj radnoj cesti koju koriste Hrvatske vode. A potom, kako bih prikratio put, presjekao sam propustom ispod zagrebačke obilaznice i tako brže stigao u područje Svete Nedelje, zaobišavši Podsused i dio Stare samoborske. Staza uz jezero Rakitje solidno je označena; prošavši ispod propusta koji je ovoga puta bio suh, pojavio sam se pred velikim jezerom. I impozantnim prizorom, nisam jezero Rakitje takao zamišljao. Iako sam ga često viđao krajičkom oka iz auta, čak i iz aviona, nisam mislio da je toliko veliko.

No evo mene na zimskoj rivijeri, a još sam relativno daleko od Samobora; mogao bih i požuriti, ovoga puta nekako mi je sve teško, pa i pedaliranje. Pokušavam s bananom, biskvit keksima, vodom, energetskim napitkom, no nisam, čini se, raspoložen. Više nisam ni siguran veselim li se samoborskoj kremšniti. Ali si nekako mislim - možda bude bolje. Već me i kiša prati tako da žurim po nekadašnjoj betonskoj cesti. Mislim da ću negdje stati, no nedjelja je pa baš ne pronalazim neko zgodno mjesto. Kafići ne rade poslije 13 sati, čak ni oni na benzinskim pumpama. Hoću li uopće naći koga u Samoboru, već si postavljam pitanje. Na ulazu u Samobor odmah shvaćam da ipak dolazim u grad, prekrasan gradić.

A da je Samobor baš 'pravi' grad, dokazuju i brojni trgovački centri, nema kojeg nema. No sve je uređeno pa i nekadašnji relativno ružan ulazak u grad. Zaboravih spomenuti brojne rotore koji skraćuju put i zaista je lakše svima kretati se po cesti bez brojnih semafora. Pogotovo u nedjelju popodne kada je promet zamro, tako da sam samo 'prolazio' raskršća. Ulazim u grad, ali viđam samo ljude u autima, izgleda da su se svi uvukli u kuće. Odmjeravam svakog tko prolazi u autu i s obzirom na to da sam danas jedini biciklist na cesti, nadam se da ne misle: 'Koji je ovaj?' Doduše, tako sam i ja nekoć znao pomisliti kada bih vidio nekog na biciklu po ružnom vremenu. I tako sam si kratio vrijeme; stavljao sam kabanicu pa skidao, pa ovakva kapa, pa druge rukavice. Još uvijek se 'borim' s dodatnom opremom. No u Samobor sam ipak stigao, 20 km ne bi trebalo biti strašno, no ovoga puta izgledalo je jako puno i dugo. U centru grada odmah sam 'ozdravio' i sve što me mučilo, bilo je zaboravljeno. Taman predvečer uletavam na gradski trg. Pali se rasvjeta, svijetle sićušne lampice, mostovi osvijetljeni, prekrasan bor i uvijek zadivljujuća atmosfera. Južnokorejski turisti šeću i fotkaju, tako da nisam sam. A i Samoborci su ipak izašli u večernju šetnju.

Božićni sajam

Na samoborskom Trgu kralja Tomislava i ove godine je besprijekorni božićni ugođaj s blještavim ukrasima i mirisom kuhanog vina, kolača i medenjaka. Do Badnjaka gosti i Samoborci uživaju u sajmu tradicijskih proizvoda uz božićnu glazbu, okićenu jelku i drvene kućice. Božićni ugođaj u dane vikenda uljepšava nastup dječjih zborova Smiješak i Samoborček te tamburaški sastav. Za zadovoljstvo mlađih posjetitelja pobrinut će se udruga Razbibriga koja će kroz žongliranje, vožnju monocikla, komediju, klaunove, igru s posjetiteljima, smijeh i veselje zbližiti različite kulturne afinitete i različite generacije građana. Radionice izrade anđela za djecu održavat će se kroz cijelo vrijeme trajanja sajma, u organizaciju udruge Novi milenij. Saznajem da će na Badnjak, u organizaciji Turističke zajednice grada Samobora, biti upriličen dolazak Djeda Božićnjaka i podjela slatkih božićnih darova djeci. Tog dana vozit će Božićna kočija, a za nju su zaduženi Udruga uzgajivača konja Hrvatskog posavca Vranac iz Samobora i obiteljsko gospodarstvo Juraj Čiček. Bicikl sam samo naslonio ispred ureda gradonačelnika, no još je tu.

Nakon fotkanja samoborskog trga (a nisam bio jedini fotograf) koji je vječna inspiracija, čeka me noćna vožnja do Zagreba. To mi se nije do sada događalo, uvijek bih se prije noći vratio kući. Kava je zato bila kratka, već su mi se pričinjavale i pahulje snijega. Delicije i kuhano vino ostat će za idući put. Moj cilj je što prije stići do Podsuseda, kako ne bih puno bio na glavnoj cesti; iako je bolja varijanta preko Stare samoborske i Srmca i Orešja, sada nemam živaca za tu možda i malo dulju vožnju, no manje prometnu i time sigurniju. Ovako vozim prema Svetoj Nedelji i Bestovju. Veći je problem do Svete Nedelje, cesta je ravna, auti brzo voze, a malo je mjesta uz kolnik. Od Svete Nedelje prema Bestovju i dalje uz kolnik ima puno prostora, koji je i ravan i može se prema potrebi i voziti uz cestu. Naravno, i stati i slično. No dio puta do Hoto centra forsirao sam i uspio proći bez frke. Sada je lakše jer sam prošao pola puta do Podsuseda, a kao što sam spomenuo, nekako se tu osjećam ugodnije i zbog prostora za vožnju, a i vozi se kroz naseljen kraj. Iako sam mislio da ću možda na vlak, ipak zaokrećem u Podsusedu prema Škorpikovoj i po Ljubljanskoj pravac doma. Je, to je još 10 km, no nekako sam ispedalirao. Definitivno ovo nije bio moj dan, ali znam da će uz radijator, fotelju i TV biti puno dobrih osjećaja i sumiranja današnjih doživljaja.