Naravno, i ovaj će put biti prigovora zbog toga što, recimo, Lapidarij 1981. nije izgledao onako kako izgleda u seriji. Ili oko toga što su se smeđe-narančaste džezve za kavu kakve smo svi imali kod kuće pa ih imaju i likovi u seriji, recimo, počele proizvoditi tri godine nakon vremena radnje epizode u kojima nam ih se gura pod nos ('Znam ja, ujak prijateljeve jetrvine pastrve je radio u toj tvornici!'). Ili oko toga što omot albuma koji bi 1981. trebao biti ganc novi izgleda pohabano. Ili oko modela Iskrina telefona koji stariji Kipčić ima u OUR-u. Ili oko već neke sedamnaeste trice.

Bit će sigurno i onih ozbiljnijih prigovora - da neki glumci u seriji (posebno oni mlađi) nikako ne uspijevaju izvući metlu koja im koči kičmu, da se u dočaravanju atmosfere osamdesetih u Zagrebu malo previše koristilo prečacima i klišejima, primjerice u karikaturnim likovima nekih šefova u poduzećima ili u možda malo pretjeranom isticanju nekih elemenata popularne kulture osamdesetih, gdje se pri izlasku iz kina baš mora pjevati 'Na morskome plavom žalu...', koristiti svaku priliku da se spomene neki domaći ili strani kultni bend i slično, a bit će i onih kojima će možda zasmetati reference 's ključem', odnosno likovi koji bi trebali predstavljati neke 'legende' ondašnjega doba, a nije baš svima sasvim jasno koje kao što je jasno autorima serije.

No sve te primjedbe - iako jedan dio njih stoji - nisu naročito relevantne jer kad se prvih nekoliko epizoda nove sezone 'Crno-bijelog svijeta' pogledaju kao priča, i to kao priča s atmosferom Zagreba osamdesetih - onda se mora priznati da ta priča funkcionira i da su gore nabrojani prigovori poprilično sitničarenje. Na temelju prve četiri epizode druge sezone - jer toliko sam ih pogledala - mogu čak reći da je serija u drugoj sezoni čak i bolja nego u prvoj jer je u njoj upravo priča ta koja je jača. Više je serijalizirana, više je fokusirana na razvoj događaja u životu likova negoli na epizode s ikonskim prizorima iz osamdesetih, a i likovi se - barem oni glavni - razvijaju malo više i izvan svojih okvira 'tipičnog lika tog vremena u Zagrebu'. Naravno, osamdesetitis je i dalje itekako prisutan u seriji - bez njega se i ne može jer je on ipak premisa serije - ali sada imamo mnogo više priče, a mnogo manje pukog prikaza života u Zagrebu osamdesetih.

Likovi koje smo upoznali u prvoj sezoni sada se susreću s novim problemima, oni mlađi odrastaju ili ulaze u ono nezgodno doba kasne adolescencije kada im se ono što proživljavaju čini jedinstvenim i najvažnijim na svijetu, iako nije, Kipo se iz omladinskih novina pokušava probiti u 'odrasle', njegov šesnaestogodišnji brat Žac vozi slalom između djevojke s prestrogim roditeljima i prijatelja koji se našao u lošem društvu, Žungul se našao u vojsci na politički uzavrelom Kosovu, Jagoda Kipčić zapošljava se u problematičnoj aviokompaniji i počinje sumnjati u bračnu vjernost svojeg supruga Jure i tako redom. Autori serije i sada nas dosta često zasipavaju detaljima koji evociraju život osamdesetih, kao što su nestašica kave, sjednice radničkog savjeta, boce malog piva kakve nismo vidjeli već desetljećima, policijski agenti koji pokušavaju regrutirati doušnike i danas poznate glumice na primjenim ispitima na Akademiji, ponekad ti detalji djeluju malo nametljivo, ali mnogo manje nego u prvoj sezoni.

Veća je zato vjerojatnost da ćete u drugoj sezoni 'Crno-bijelog svijeta' zanemariti sitničarenje i godinu proizvodnje Iskrina telefona na stolu šefa u nekom OUR-u te manja vjerojatnost da ćete se iznervirati zato što uniforme svih vojnika JNA izgledaju kao da ih je prije pet minuta izglačala bedinerica, iako svi vrlo dobro znamo da su vrlo rijetko izgledale tako. Takvi detalji neće vam toliko upasti u oko zato što je u drugoj sezoni zanimljivije pratiti što se događa s našim junacima, zato što je 'Crno-bijeli svijet' i u ovoj sezoni jedna od rijetkih domaćih serija koja izgleda kao 'normalna serija', a ne kao jeftina zamjena za nju, u kojoj su sve scene snimljene na dva seta s jednim prozorom, ali vjerojatno i zato što nam je prigovaranje zbog sitnih anakronizama valjda već dosadilo nakon prve sezone.

'Crno-bijeli svijet' nije serija na razini 'Sopranosa' ili 'Breaking Bada' - na takvo što ćemo se u domaćoj produkciji još načekati, ali riječ je o vrlo simpatičnoj seriji u kojoj se lako uživa, koja ne vrijeđa inteligenciju i u kojoj se čak povremeno nađe i dašak sasvim pristojnog humora. U drugoj je sezoni to još više nego u prvoj i zato je vjerojatnije da ćete se u novim epizodama, kada vam kakav detalj iz osamdesetih zapne za oko u sklopu priče, zadovoljno nasmiješiti i reći: 'E, ovakvu smo džezvu i mi imali doma', ne opterećujući se previše je li to bilo 1981., 1985. ili 1990. Ipak, da sve baš ne bude super-duper, moram se na kraju složiti sa svima onima koji će prigovoriti glumi nekih mlađih članova ekipe. Jest da taj nedostatak dobrano kompenziraju majstorice i majstori poput Anice Dobre, Otokara Levaja pa i Filipa Riđičkog, ali svejedno, svaka scena u kojoj se nalazi samo narodna omladina podsjeti me da metla uz kičmu nikada nije naročito privlačan glumački rekvizit. Možda nestane do treće sezone.