TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Dnevnik HTV-a - konačni pad?

05.05.2016 u 09:42

Bionic
Reading

Drastičan pad gledanosti središnjeg Dnevnika HTV-a u zadnjih par mjeseci bez ikakve je sumnje povezan s padom kvalitete te emisije, ali zapravo je samo još jedan dublji ponor u već dugogodišnjoj silaznoj putanji, putanji koja pokazuje da su građani uglavnom izgubili povjerenje u informativni program HTV-a

Nekoliko je medija ovih dana objavilo članke o zamjetnom padu gledanosti programa Hrvatske televizije, posebice njezina središnjeg Dnevnika, koji, ovisno o danu i dobnoj skupini za koju se mjeri gledanost, jedva uspijeva skupiti polovicu od broja gledatelja koje uspijeva skupiti konkurencija - prije svega Dnevnik Nove TV, a u pojedinim slučajevima, iako se emitiraju u drugom terminu, nadmašuju ga i RTL Danas i RTL Direkt. Iako HTV-ova služba za odnose s javnošću pokušava to opravdati raznim smiješnim razlozima, kao što je to da gledatelji s dolaskom toplijeg vremena manje gledaju televiziju, nema nikakve sumnje da je taj pad u gledanosti povezan s padom kvalitete te informativne emisije.

Dnevnik HTV-a u ožujku je 'preštrikan' - dodijeljeni su mu novi voditelji i urednici, više ga ne vode dva, nego jedan voditelj, kadar u kojem se taj voditelj prikazuje vidljivo je približen, na što su gledatelji odmah reagirali, rugajući se po društvenim mrežama i forumima da im se sada 'točno po očima vidi da čitaju s blesimetra', a odmah je primijećen i gubitak dinamike, zbog kojega su gledatelji nove voditelje/urednike prozvali mrtvim puhalima, poluuspavanim dosadnjakovićima i sličnim nazivljem. Naravno, svi su primijetili i određenu ideološku pristranost, zbog koje se neke vijesti, primjerice, one o izborima u oporbenim strankama ili o prosvjedima vlastima nesklonih građanskih udruga obrađuju sa znatno manjom minutažom i podrobnošću negoli u informativnim emisijama drugih TV kuća. Novi Dnevnik, rogobore mnogi, po svojim pristranim metodama najviše nalikuje onome iz doba komunizma - nije, doduše, toliko cenzuriran, tj. u njemu nije u potpunosti zabranjeno spominjanje 'nepoćudnih' tema, ali se u naglašenu poziciju stavljaju teme o Vladi i vladajućima - posebice o njihovim uspjesima, susretima i potpisanim sporazumima - dok se teme povezane s problemima, skupinama i pojedincima nesklonim vladajućoj garnituri guraju prema 'začelju' Dnevnika i svode na suhoparne vijesti s minimalnom minutažom.

Od pripadnika nove garniture urednika i voditelja središnjeg Dnevnika najviše je negodovanja izazvao Branimir Farkaš, čiji je Dnevnik doista rubno gledljiv, zbog somnabulnog voditeljeva sricanja riječi, mnogobrojnih lapsusa i dojma da jedva uspijeva privesti emisiju kraju, dok su druge dvije voditeljice - Mirjana Posavac i Marta Šimić Mrzlečki u čisto tehničkom smislu korektne, ali zapravo ne mnogo zanimljivije ni dinamičnije.

Novo vodstvo HTV-a prije početka je svojih reformi, u kojima je smijenjen gro važnijih urednika, otpušten popriličan broj vanjskih suradnika, ali i nešto stalno zaposlenih novinara te u kojima su na panj zbog ideološke 'nečistoće' došle ili gotovo došle čak i neke zabavne emisije, obećavalo podizanje razine profesionalnosti i novinarske objektivnosti te oštro rezanje suvišnih troškova, kojim se ovih dana i pravda u svojim reagiranjima na medijske napise o 'sječi' više od 70 zaposlenika s novinarskih i uredničkih mjesta. Osim što ni u ostatku programa nije baš posve jasno kojim je putem naumilo poći to novo, 'profesionalnije' vodstvo - jedino je možda jasno da se fakat orijentiralo ka štedljivosti jer u programu nije ostalo gotovo ništa - na primjeru središnjeg Dnevnika posebno je jasno da Siniša Kovačić i njegovi apostoli ne znaju ništa o stvaranju kvalitetnog informativnog programa.

Ruku na srce, javnoj televiziji to ne ide već dobrih dvadeset pet godina. Mnogo podložnija političkim negoli profesionalnim pritiscima, kaska u svemu, počevši od tehnologije i iskorištavanja novih platformi, preko stila i načina prezentacije pa sve do temeljnih novinarskih uzusa. No najgore je to što kao da su zaboravili neka osnovna pravila povezana sa stjecanjem povjerenja gledatelja, a koja nisu nikakva novotarija niti tehnološka inovacija, nego nešto što struka zna otkad je televizije i televizijskih vijesti.

Ne možeš steći povjerenje gledatelja neprekidnim mijenjanjem, rotiranjem, 'sječom' i drugačijim nestancima te postancima voditelja te urednika središnjih informativnih emisija. Pogledamo li, samo usporedbe radi, bilo koju svjetsku javnu ili komercijalnu televiziju, vidjet ćemo da jedna od glavnih zajedničkih točki u svim informativnim emisijama - osoba takozvanog news anchora, odnosno voditelja vijesti, voditelja informativnog programa. Ti ljudi u svijetu koji poznaje zakonitosti televizijskog programa svoj posao obavljaju GODINAMA, imaju svoje specifične osobnosti, čak i male fraze po kojima su poznati, to su ljudi koje gledatelji moraju doživljavati kao dobrodošle goste u svojim dnevnim boravcima, kao osobe od dugogodišnjeg povjerenja. Ti su ljudi, modernim rječnikom rečeno, brandovi i nikome ne pada na pamet smjenjivati ih zato što su na Twitteru napisali nešto o nekom političkom kandidatu što se nije svidjelo upravi. Čak su i ostale domaće televizije to shvatile - voditelji Dnevnika Nove TV nisu nešto posebno živopisni ni uzbudljivi, ali su stalni, gledatelji ih već poznaju, na RTL-u se Zoran Šprajc doista pretvorio u brand i gledatelji također znaju što mogu od njega očekivati, dok na HTV-u... kao i u mnogim drugim područjima koja ovu javnu televiziju odvode ravno u propast, tako je i u domeni odabira voditelja središnje informativne emisije važnije interno klanje po političkoj osnovi negoli povjerenje gledatelja. Siniša Kovačić & co. u tome su samo izveli oštriji i strmoglaviji manevar, ali ako želimo biti potpuno iskreni, takve svinjarije na HTV-u se izvode već godinama. Nakon svakih izbora, nakon svake smjene ravnatelja, svaki put kad se nekome u vladajućoj garnituri naježe dlake na leđima i tome slično.

Pridoda li se tome vrlo očito i nimalo suptilno ideološko naginjanje na jednu stranu, pokušaji da se aktivnosti vladajućih prikažu kao neprekidni Disneyland rukovanja sa stranim državnicima i domaćim poduzetnicima, kada se stvarnost života u ovoj zemlji pokuša prikazati kao jedan veliki niz optimističnih govorancija novoizabranih šefova i kada svako odstupanje od takvog prikaza stvarnosti završi u usputnom, prekratkom prilogu u stilu: 'A tu se sad ovi nešto bez veze bune, evo slike, baš nas briga, aj bok', gledatelji će brzo shvatiti da Dnevnik ne govori o stvarnosti u kojoj oni žive. Usprkos nadanjima jednog dijela elite, ovo nisu devedesete i medijska je scena, što zahvaljujući tehnologiji, a što zahvaljujući ipak donekle razvijenoj demokratskoj svijesti u građana - mnogo šira, postoje i druge televizije, drugi mediji, drugi izvori informacija. Gledatelji ne opraštaju kada im se u mozak pokušava ugurati stvarnost kakvu ne vide oko sebe, a još će teže to podnijeti ako im je serviraju dosadni, rubno suvisli likovi koje vrlo slabo ili uopće ne poznaju.

No novu garnituru HTV-a to očito baš previše ne zabrinjava. Obuzeta 'reformama', koje u ovoj zemlji mnogo češće nego što je to zdravo ne znače doista korisne i stručne reforme, nego osvetu onima 'prije' koji su ovima 'sada' nanijeli kakvu nepravdu - ta se garnitura uhvatila loše, stare prisavske tradicije po kojoj je važnija njihova unutarnja borba za moć negoli program koji će isporučiti gledateljima. I tako to onda biva i sa središnjim Dnevnikom. Tako bude mjesec, tako bude dva, pa odjednom prođe dvadeset pet godina i jedino što je još potrebno jedan je oštar, završni udarac pa da sve završi onako kako to nitko ne bi htio, ali se čini sve izglednijim - umiranjem i zadnje generacije gledatelja koji se vjerno drže uz HTV samo zato što ga gledaju već zadnjih 50 godina. Ako se do tog trenutka nešto ne promijeni - a već je sada, po mojem osobnom mišljenju kasno - bojim se da ćemo ostati bez javne televizije.