Američki streaming servis Netflix negdje je oko Nove godine (ili točno za Novu godinu, nemojte me prečvrsto držati za riječ glede rasporeda stranih TV-servisa) u opticaj pustio svih deset sezona 'Prijatelja' i u sljedećih mjesec dana, barem sudeći prema web-stranicama koje se bave popularnom kulturom i televizijom - odjednom su svi nadušak gutali blokove prijateljskih epizoda te se se po internetu oglašavali člancima s vremenski distanciranim interpretacijama ove megapopularne serije.

Je li Chandler, pri prvom prikazivanju svačiji omiljeni lik, zapravo kenjkavi homofobni luzer koji se upravo sramotno odnosi prema svojem transrodnom ocu? Je li cijela serija zapravo pomalo homofobna ili je, za doba kada je počelo njezino prikazivanje, zapravo bila silno prosvijećena, s lezbijskim brakom bivše Rossove žene i svim priključenjima? Je li itko pri prvom gledanju primijetio da na stolu ispred legendarnog kauča u 'Central Perku' stoji pločica REZERVIRANO pa ekipa zbog toga uvijek ima svoje mjesto u birtiji? Zašto svi nose dolčevite? Koliko je koji lik promijenio seksualnih i romantičnih partnera tijekom serije? Je li Joey, unatoč ženskarenju i budalaštinama, zapravo najpozitivniji lik u seriji? Zašto svi ismijavaju intelektualca Rossa, koji zapravo ima skroz cool posao u Prirodoslovnom muzeju? I naravno - pitanje svih pitanja - kako si jedna kuharica i jedna konobarica mogu priuštiti golem stan usred jednog od najprestižnijih manhattanskih kvartova?

Neka su od tih pitanja doista rezultat promjene perspektive u posljednjih dvadesetak godina. Chandlerov odnos prema transrodnom ocu, na  primjer. Danas bi definitivno bio prikazan drugačije, iako oni koji u svojim internetskim esejčićima impliciraju da je Chandlerova nelagoda zbog oca koji živi takvim životom odraz lošega karaktera pomalo precjenjuju i današnju toleranciju sredine u kojoj bi Chandler odrastao s takvim ocem. To što se danas svi čude činjenici da ekipa ismijava Rossa zbog intelektualizma i geekovskog posla također je posljedica drugih vremena - mi danas živimo u 'the geek will inherit the Earth' vremenima, kada su likovi poput Rossa, ako nigdje drugdje, totalno cool u domenama TV-serija, interneta i pop-kulture, no to nije bilo tako 1994., kada je počelo prikazivanje 'Prijatelja'. Predani fanovi serije sigurno će tome dometnuti i zapažanje da se odnos prema Rossu kroz seriju mijenja i da pred kraj već imamo i pristojan broj žena kojima je to što Dr. Geller radi vrlo privlačno, čie je serija dala svoj obol upravo toj promjeni.

No neka od pitanja koja postavljaju autori brojnih članaka o ponovno naširoko dostupnim 'Prijateljima' jednostavno su rezultat pomnijeg gledanja pa samim time i dublje analize, koja ponekad može završiti u plodnim zaključcima, a ponekad u bespotrebnom učitavanju. Vrag bi ga znao. U cijelom tom fenomenu obnovljenog internetskog razgovora o 'Prijateljima' osobno mi je zanimljivo nekoliko stvari:

1. Uz manje 'gledanje kroz prste' zbog vremenskog odmaka, ta serija danas funkcionira jednako kao i prije dvadeset godina - ono što je u njoj bilo smiješno tada, smiješno je i danas, ono što je bilo glupo tada, glupo je i danas. Nitko autorima te serije ne može poreći da su vrlo predano, prilično uvjerljivo i duhovito zaronili u (da, trivijalne, ali to je sitcom, ne 'Breaking Bad') preokupacije 25-35 godišnjaka u velikom gradu i da su te preokupacije bile gotovo univerzalno prevodive diljem svijeta.

2. 'Prijatelji' definitivno i dalje drže jedno od mjesta vrhunskih ostvarenja američkog 'network sitcoma' - nisu tako originalni kao 'Seinfeld' niti tako intelektualni kao 'Frasier', ali su bez sumnje do najvišeg glanca podigli jednu formulu dobroćudne ansambl-komedije sa šest ravnopravnih glavnih likova. Brojne humoristične serije nakon 'Prijatelja' više su ili manje uspješno emulirale ili nadgrađivale tu formulu - najupečatljivije 'Kako sam upoznao vašu majku', premda se tragovi frendovskog poimanja sitcoma pronalaze i u 'Teoriji velikog praska', 'Ludim sedamdesetima' i mnogim drugima, pa će 'Prijatelji' vjerojatno još dugo ostati klasik žanra koji će se uvijek moći s užitkom gledati, a tome pridonosi i sljedeća stavka...

3. 'Prijatelji' kao serija imaju vrlo dosljednu 'antidepresivnu' notu - počevši od toplih boja koje dominiraju svim setovima na kojima su snimljene scene ove serije, preko beskompromisnog (ali ne i glupog) inzistiranja na sitcomovskom aksiomu da se svaki problem mora razriješiti do kraja epizode. 'Prijatelji' u gledatelja stvaraju osjećaj prihvaćenosti, dobroćudnosti, prijateljstva koji je rijetko prisutan u nekom drugom sitcomu. Mnogi ih kritičari baš zbog toga ne vole, ali u gabaritima humorističnih serija, to se teško može nazvati zamjerkom.

4. 'Prijatelji' su još za prvog prikazivanja ostvarili vrlo dubok pop-kulturni 'otisak' - čak i mladi koji su u doba prvog prikazivanja 'Prijatelja' bili premladi da bi ih gledali, čuli su za 'Smelly Cat', Joeyjevo how'ya doin', Janiceino OH, MY GAAAWD i slične ficleke iz ove serije. Jedino je još 'Seks i grad' generirao jednak ili veći broj kvazi-psihotestova iz rubrike 'koji ste lik', a dobar nas dio i dan-danas zna otpjevati uvodnu špicu. Drugim riječima, 'Prijatelji' su u doba dok to još nije bio takav imperativ kao danas ostvarili učinak višeplatformskog fenomena pa nije ni čudo da su 'pitki' i po današnjim kriterijima.

5. Deset sezona - nešto je što su ostvarile samo neke humoristične serije, a deset USPJEŠNIH I GLEDANIH sezona nešto je što se teško zaboravlja. Kao što je Jennifer Aniston rekla u jednom intervjuu: 'Sve da su i Prijatelji bili jedino što sam napravila u životu, deset godina takvog uspjeha zapravo je poprilična rijetkost za bilo koga u Hollywoodu'.

Iako u ovim famoznim prebrzim vremenima svi sve prebrzo konzumiramo i još brže zaboravljamo, 'Prijatelji' su imali svoju vladavinu dugu deset godina i publici se i dalje čini kao da su 'tu negdje'. Da su prvobitno bili izašli na Netflixu i da smo ih svi bingeali u par mjeseci, možda sve ono gore pobrojano ne bi stajalo, ali ovako stoji. I zbog toga je ponovna široka dostupnost 'Prijatelja' izazvala takav interes. Nismo ih još ni napola zaboravili, a sada ih se imamo priliku još detaljnije prisjetiti. Svim manama, padovima u kvaliteti i sapuničarskim momentima unatoč - tko bi tome odolio?