INTERVJU: BEBE NA VOLE

'Nema veze što si na koljenima, bitno je da si Hrvat'

21.01.2015 u 11:21

Bionic
Reading

Indie bluzer Adam Semijalac, poznatiji pod imenom Bebe Na Vole jedna je od najprepoznatljivijih pojava na domaćoj nezavisnoj sceni. Nakon deset godina dosljednosti vlastitom zvuku i diskografske neovisnosti, Bebe Na Vole ovih dana izdaje best of pregled svog glazbenog opusa nazvan 'Time Of Great Depression' i to na LP-ju. O tom izdanju i ostalim temama razgovaramo s glazbenikom čiji rad na regionalnoj glazbenoj sceni mnogi smatraju jedinstvenim – ponajprije po eklektičnom spoju korijenskog mississippi bluesa i različitih indie žanrova. Premda je već 1999. dobio nagradu Status Hrvatske glazbene unije kao najperspektivniji mladi glazbenik, Adam u godinama koje su slijedile nije odabrao biti dijelom domaćeg glazbenog mainstreama, odlučivši ostati do kraja dosljedan načelima 'do it yourself'

Adame, imaš solidan status na domaćoj underground sceni, publika i kolege te poštuju, dolaze na tvoje koncerte, sviraš i izvan Hrvatske. Jesi li zadovoljan onim što je iza tebe u posljednjih deset godina?

S obzirom na to gdje smo i u kakvom vremenu živimo, malo tržište, loša ekonomija i općenito pad entuzijazma, moram biti zadovoljan postignutim. Glazba ljudima više nije toliko bitna. Iako nisam ostvario takozvani medijski i financijski uspjeh, godine iza mene rezultirale su nizom malih pobjeda i napredaka.

Uskoro ćeš u samizdatu objaviti LP 'Time of Great Depression'. Reci mi nešto više o tom projektu? Tko je sve s tobom radio na njegovom stvaranju, gdje se može nabaviti i kako ćeš ga promovirati?

Do sada sam funkcionirao gerilski, vođen DIY principima. Deset godina sviranja 'by word of mouth', internetska izdanja, prženje vlastitih CD-a. Trebalo je zaokružiti priču. Višeslav Laboš u tome je odigrao ključnu ulogu kao producent, remikser i mastering inženjer. Pomogao mi je cjelokupni opus svesti na 13 autorskih pjesama kako bi obuhvatio sve kreativne faze. Napravio je masterpiece. Dao je pjesmama ono što zaslužuju: dubinu, širinu, toplinu i istančanu rezoluciju bez da je nagazio na dokumentarnu estetiku koju toliko volim. Cover artwork napravio je Mislav Lešić, a dizajn omota Dobriša Radovanović. Ploče bi trebale stići u Zagreb krajem siječnja ili početkom veljače. LP će se moći naručiti putem e-maila, Facebooka ili skidati digitalnu verziju na Bandcampu. Što se tiče promocije, svaki u nizu nastupa bit će legitimna promocija.

Nikada do sada nisi izdavao za neku domaću diskografsku kuću, premda si, kao i nekolicina nezavisnih glazbenika, imao ponuda. Koji su te razlozi zadržali da u tome ustraješ? Pod kojim uvjetima bi pristao biti izvođač neke velike izdavačke kuće?

O bez brige, trebalo mi je dugo da se riješim zabluda koje i danas neumorno kruže među glazbenicima. Ti sviraš, a oni te kuju u zvijezde. Kad sam vidio s koliko nepoštovanja se glazbena industrija odnosi prema glazbi, od koje i sama živi, postala mi je odbojna. Zašto bih prava na svoj rad prepisao nekome kome do tog rada nije stalo? Zašto bih svoju kreativnu slobodu dao na raspolaganje nekom tko bi je unakazio po nekakvim 'svjetskim' standardima i onda opet ništa ne napravio s tom tvojom glazbom. Od glazbenika se očekuje da financira i izrodi gotov proizvod ne bi li ga trajno predao u ruke izdavača. Zašto da mi se spot okrene tri puta na TV-u? Dolaskom interneta i spoznajom da postoji CC copyleft, nakon benda Gloft, dobio sam inspiraciju da nastavim stvarati u solo formatu. Također, apstraktno mi je razmišljati o potpisivanju za veliki inozemni label. Potreban mi je kvalitetan promotor, a ne izdavač.



Mnogi mladi glazbenici danas žive u uvjerenju da nije moguće živjeti od glazbe bez polaganja nužnih kompromisa te da je takvo što puki idealizam? Je li to stvarno tako?

'Adame, što radiš, od čega živiš? Sviram, glazbenik sam. Aha, a što fakat radiš?' slušam već godinama. Dok se ne promijeni takav stav o glazbi i općenito umjetničkom radu te ne počne gledati na nju kao na nešto što ti može doslovno spasiti život, neće biti pomaka.

Uz minimalne kompromise, uspijevam raditi ono što volim i od toga nekako spajati kraj s krajem. Što je zapravo genijalno. Nemam djecu, auto, ušteđevinu, mirovinsko, kredit. Selma i ja smo oboje slobodnjaci. Sve što zaradim vraća se nazad u glazbu. Bitno mi je da ljudi s kojima surađujem imaju izražene etičke i umjetničke kvalitete, njih želim podržati. Nema ih puno, no oni koje imam oko sebe su me izgradili. Na njih želim utrošiti svoje životno vrijeme jer je ono nepovratno. Za mene je glazba misija. Ne u smislu uspjeha, već rada koji ostaje iza mene. Pronaći tu emociju, taj jedan ton koji će rezonirati s nekim u sadašnjem, ali i budućem trenutku.

Na koji način ti sam živiš od glazbe?

Do sada kombiniranim djelovanjem. Koncertiranje, snimanje, pouka, glazba za kazalište i film. Sve pomalo; jedino tako možeš opstati.

Baviš se pisanjem glazbe za kazalište, angažiran si i umjetničkom kolektivu OOUR, poučavaš sviranje žičanih instrumenata. Kako sve to utječe na tvoju autorsku sferu u priči Bebe Na Vole?

Istina, to mi daje jednu širinu koju ne bih mogao imati da radim samo Bebè Na Volè. Eksperimentalno kazalište predstavlja poligon za istraživanje eksperimentalne glazbe i zvuka. Ono me povezalo s puno kreativnih ljudi. Naučilo me razmišljati izvan okvira te izoštrilo senzibilitet i intuiciju za kreativni proces. Izdvojio bih OOUR-ov Salon i Heroine sestrice Mile Čuljak kao neke od tih procesa. Svaka od gotovo 40 cjelovečernjih predstava su u meni napravile pomak. Pouka pak spaja ugodno s korisnim. Puno ljudi mi je tako prošlo kroz ruke. Divno je vidjeti neke od njih sada u bendovima, pišu svoje pjesme, imaju viziju, grizu.

Na spomen sintagme 'nezavisna glazba' neki ljudi podižu obrve u čuđenju, kažu da je ta sintagma oksimoron. Što misliš o tome?

Osim ljudi s kojima radiš, bitno je i u kakvom kontekstu se prezentiraš. Nije isto svirati na festivalu koji sponzorira korporacija koja je privatizirala javno dobro ili u klubu koji ponekad ide i u minus kako bi platio izvođača. Ljudi to često zaborave, misle da im ova prva varijanta otvara sva vrata. Znam, teško je biti vječito u pozadini i hraniti se mrvicama, no nekim potezima možeš trajno izgubiti integritet.

Zašto godinama ustrajavaš na one man formatu?

Iz nužde, potrebe, automatski. Poseban je to osjećaj. Svaki put sam prestravljen i nabrijan. Deset godina sam protiv svih. Nema nikoga da pokrije tvoj umor, frustraciju, neinspiriranost, ali potpuna sloboda da odvedeš svoju izvedbu svaki put negdje drugdje je tu. Čupaš iz glasa, gitare i noge svaki put nešto drugo. Što da kažem, Fred McDowell, John Lee Hooker, Bukka White i ostala ekipa su glavni krivci.

Što bi se za Bebe Na Vole promijenilo da okupiš bend?

Zapravo sve. Dinamika, proces stvaranja, snimanja i izvođenja.

Događaju li se na hrvatskoj nezavisnoj sceni pozitivne promjene i u čemu se one sastoje?

Pozitivno je to što se u jednom trenutku pojavilo puno novih, kvalitetnih izvođača kao što su Vlasta Popić, Denis Katanec, Svemir, Radost, Mika Male, Nikol, Luka i Vedran i mnogi drugih. Čini mi se da oni međusobno komuniciraju puno bolje nego neke generacije prije njih. Kompilacija Bistro na rubu šume je jedan od projekata koji je spojio mnoge izvođače. Mislim da je i pet godina Škrabice u Booksi dalo doprinos razvijanju upravo takve scene u Zagrebu.

Nakon Ante Perkovića i Nine Romić, postao si voditelj/domaćin Škrabice, akustičnog glazbenog programa koji se održava u zagrebačkoj Booksi svakog drugog četvrtka. Kako bi na Škrabicu privukao one koji još nisu bili?

Ako želite slušati, uistinu čuti i uživati u autorskoj glazbi u intimnom ambijentu Bookse, dođite na Škrabicu. Ali to nije sve...

Koji je ključni, infrastrukturni ili etički, problem domaćih klupskih prostora?

Ovo je kompleksno pitanje. Ukratko; izostaje korektno honoriranje izvođača, nemamo sindikat koji bi promicao prava glazbenika te nedostaje pravih klubova. Prolazi sve, nema kritične publike, a izvođač je često tek pozadina preko koje se priča. Drugim riječima, dođeš prezentirati svoj rad, a oni jako glasno lamentiraju o svojoj svakodnevici.

Koji mitovi i iluzije domaće i regionalne glazbene scene zamagljuju jasan pogled na glazbeničku profesiju?

Da je to laka lova, zajebancija. Da to nije ozbiljan i ponekad vrlo naporan rad i da je tih sat-dva, koliko provedeš na bini, sve što ti zapravo radiš.

Tko su ljudi s kojima si posljednjih godina surađivao i koji su ti u umjetničkom i/ili glazbenom smislu bili najveći oslonac?

Oslonac ti pruža partner, prijatelji i uža obitelj. Suradnji u posljednje dvije godine je bilo nekoliko. Napravio sam glazbu i foley za stop-animirani kratkometražni film 'Kukuljica' Ivane Jurić, dio glazbe za film 'Ti mene nosiš' Ivone Juke i Vladimira Gojuna, a za kazališnu predstavu 'Kreket' Renea Medvešeka sam napravio glazbu koju sam i izvodio uživo. Nedavno sam imao premijeru s Anom Kreitmeyer u čijem smo plesnom solu 'Towards the beginning' koristili pjesmu Mile Čuljak, na čijem solo albumu također trenutno radim. Vlado mi je 2009. pristupio s idejom da napravimo film o Bebe Na Vole. Njemu je iz nekog razloga bilo interesantno što i na koji način to radim. Snimanje je počelo 2010. i trajalo dvije godine. Imamo 95 posto fantastičnog materijala i pet posto do završenog filma.



U tvojoj glazbi postoji znatan, istina - ne tendenciozno naglašen, protestni kapacitet.

Blues je oduvijek bila protestna glazba. Bez obzira oplakuješ li preminulog ljubavnika ili govoriš o sistemskoj opresiji na individualnoj ili općoj razini. Blues je najbolji katalizator za sve proživljeno, pa i za frustracije. Postoji mit da ga mogu izvoditi i stvarati samo crnci, no danas smo svi postali legitimni za tu vrstu ekspresije. Blues je zapravo moj punk. Bolje pjevati nego krv prolijevati.

U jednoj od pjesama kažeš 'God gave me talent, but he put me in a wrong place to live, Croatia, Croatia, you sure killin' me...' Jesi li i ti među onima koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske?

Pa tko ne razmišlja? Ta pjesma je nastala iz čistog očaja. Nisam religiozan, ali sam htio poštovati formu bluesa. Dosadašnja iskustva su pokazala da vani itekako ruže ne cvatu. Možda je društvo organiziranije, ali je i ustroj nemilosrdniji, a konkurencija žešća. Tijekom boravka u Chicagu pogodila me zastrašujuća spoznaja. Shvatio sam da sam u glavi pokoren zbog načina života kojim ovdje živimo. Drugim riječima, iako Amerika možda jest zemlja mogućnosti, imao sam osjećaj da ne znam što bih jer predugo živim u zemlji bez mogućnosti i perspektive. U zemlji gdje je manjak talenta, etike i solidarnosti karta za uspjeh.

Kako se nosiš sa svakodnevnim pritiscima iz sfere dnevne politike?

Nemam TV, događanja pratim preko interneta i društvenih mreža. I to zna često biti previše, ovisi koliko pustim da me ponese. Mislim, njih nije briga za mene pa zašto bi mene trebalo biti briga za njih. Sve je to ionako farsa. Lokalni političari su lutkice koje kontrolira puno veća i opasnija mašinerija. Svejedno poludim na kolektivnu amneziju od koje pati hrvatski narod.

Zadiru li opresivni i autoritarni mehanizmi vlasti i u tvoju privatnu sferu?

Naravno. Nije lako kad shvatiš da si manjina koja ne drži do važnosti države, njezinih simbola i svega što ona predstavlja. Nisi normalan ako se ne klanjaš pred onim čemu se većina zdušno pokorava. Živim u konstantnom konfliktu s okolinom iako se to možda na prvi pogled i ne doima takvim. Tužno je, iz godine u godinu, gledati sve to silno domoljublje i nacionalni ponos, dok su ljudima kuće pod ovrhom i nemaju djeci što dat' za jest. Nema veze što si na koljenima i što ti nikad nije bilo gore, bitno je da si Hrvat, Francuz, Amerikanac itd.

Što je ono što te najviše revoltira u hrvatskom društvu?

Što mogu reći a da već nije tisuću puta izrečeno, i to bez ikakvih rezultata... Poražavajuća je činjenica da jedna šaka nekompetentnih nije u stanju omogućiti kvalitetan život populaciji koja stane u dva kvarta jednog većeg svjetskog grada. Svaki put kad s prozora bacim pogled na cestu, netko viri iz kante za smeće. Ljuti me činjenica da u 25 godina nismo imali nijedno kolektivno iskustvo osim rata, niti neki značajniji svjetonazorski ili umjetnički pokret. To je jebeno poražavajuće. Nekad smo možda i imali rješiv problem s vlasti, a danas imamo gotovo nerješiv problem s narodom.