Znam da će ovo što ću sada napisati zvučati svetogrdno ili u najmanju ruku neuvjerljivo, ali svejedno - prve dvije epizode serije 'Better Call Saul' bolje su od prve dvije epizode 'Breaking Bada'. Nemojte pasti sa stolca od vrtoglavice izazvane kolutanjem očima - nisam to ustvrdila za cijelu seriju, ponajprije zato što je još, kao i nitko drugi na planetu, nisam pogledala, a zatim i zato što mi se to ipak čini nemogućim. 'Breaking Bad' i 'Better Call Saul' - znamo to jer unaprijed znamo barem dio sudbine koja će zadesiti Saula Goodmana - drugačije su priče o dva drugačija muškarca i Saulova priča nikako ne može biti priča o tako epskom luciferskom padu kao što je bila Vince Gilliganova saga o Waltu Whiteu. No upravo zbog svoje epičnosti, početak 'Breaking Bada' bio je pomalo usiljen, s naknadnom pameću možemo čak reći da se vide muke scenarista da od običnog srednjoškolskog profesora načini palog anđela, upotrebljavajući razne trikove ne bi li nas uvjerio kako se iza pripitomljene fasade suburbanog papučara krije genijalan um koji je u očaju spreman za svakojake opačine. Sa Saulom je ta priča nekako... lakša i organski uvjerljiva.

Susrećemo ga kao Jamesa McGilla, neuspješnog odvjetnika u prijestolnici Novog Meksika... Zapravo, ne. Na početku serije susrećemo Saula Goodmana koji nakon čitave kalvarije opisane u 'Breaking Badu' radi kao pomoćni radnik u fast-food restoranu, kao ruševina od čovjeka, prestravljena pred svakim tko ga imalo podsjeća na završne segmente života kakvim je nekada živio. No onda, iz te mračne (doslovno crno-bijelo snimljene) svakodnevice, kroz Saulova sjećanja selimo u prošlost do Jamesa i pomalo saznajemo kako je James McGillpostao ostaci ostataka Saula Goodmana.

Dijelom zbog toga što je riječ o spin-offu serije koju svi dobro poznajemo, a dijelom i zato što je riječ o takvome liku, ono što nam se u 'Breaking Badu' otkrivalo sloj po sloj, na početku je 'Better Call Saula' odmah jasno: naš (anti)junak živi u svijetu u kojem se njegov identitet rastače. On je pravi muškarac 21. stoljeća - sve ono što su ga tradicija i odgoj naučili da su ključne odrednice njegove muškosti - ne uspijeva ostvariti ni na koji način. Nema uspjeha u poslu, nema novca, nitko ga ne poštuje, nitko ga ne shvaća ozbiljno, čak je i njegov psihički poremećeni brat (u obliku stare slave) uživa više poštovanja u struci... Ono s čim se Walter White suočava tek kada oboli od opake bolesti, James/Saul živi svakodnevno. Poniženje mu je zrak koji diše i više ga čak i ne odbacuje već ga pokušava uposliti kao saveznika.

Kroz nekoliko takvih, ponižavajućih epizoda u kojima James McGill/budući Saul Goodman čini apsolutno sve ne bi li održao glavu nad vodom ili čak doslovno preživio, pomalo naziremo i okolnosti koje su stvorile Saula - kroz razna vrata, prozore i naplatne kućice izviruju lica koja znamo iz 'Breaking Bada' - Tuco Salamanca i Mike Ehrmantraut kao naupečatljiviji, a u nekoliko scena iz predivne novomeksičke pustinje u kojima se, vizualno vrlo slično onoj Waltera Whitea, raspliće sudbina glavnoga junaka, nagovještava nam se i svijet koji ta dva junaka dijele, ali proživljavaju na različite načine.

'Better Call Saul' također je mračna serija, kao i 'Breaking Bad', ali je mračna na drugi način. U njoj je manje one gore spomenute epičnosti, manje hamartije ili zle kobi, a više one obične, sprčkane i rastočene stvarnosti. Ona je Vince Gilliganova verzija 2.0, njegov ulazak u novu evolucisku instancu 'zlatnog doba televizije', u kojoj su superkul, moćni i od života veći antijunaci već pomalo passe. Walter White i Tony Soprano su mrtvi, kuleri iz 'Pravog detektiva' već pomalo djeluju anakrono, a budućnost televizijskog antijunaka moguća je samo kroz likove kao što je Saul. Hoće li ta budućnost, nakon prve dvije epizode, i dalje biti na Gilliganovu majstorskom nivou, vidjet ćemo. No zasad jest. Dokopajte se Saula, neće vam biti žao.