Nakon objave novog albuma ‘Algiers’ u studenom prošle godine, Calexico, bend iz Tuscona u Arizoni, na turneji je već mjesecima. Gust raspored, koncert u Beogradu 7. kolovoza, Šibenik 8. kolovoza pa Sziget festival 9. kolovoza, nije im dozvolio da se duže zadrže u Hrvatskoj, no ipak su izdvojili vrijeme u backstageu za novinare. Najkraću šibicu izvukao je Joey Burns koji nam je odmah opušteno, samoinicijativno počeo pričati kako je oduševljen obalom nakon što je već vidio kontinentalni dio Hrvatske:

‘Ovdje je prekrasno. Već sam bio ovdje, ali svirali smo na kontinentu. Čuo sam priče o obali, hvalili su je puno puta i sad sam tu, proveli smo dan ovdje i oduševljen sam.’

U jednom ste intervjuu rekli da umjetnici poput Iron & Wine i Amosa Leeja žele ostati vjerni onome što rade i da ste na sličan način i vi otišli u New Orleans jer ste htjeli ostati vjerni onome što vi radite. Što je to točno značilo, kako su te dvije stvari povezane?

Mislim da je to bio odgovor na pitanje 'Kako to da Algiers ne zvuči kao mjesto Algiers, nema elemenata Mardi Grasa i slično.' Htjeli smo napraviti drugačiji album, ali koji će imati smisla. Bilo bi zanimljivo napraviti i album u suradnji s lokalnim glazbenicima iz New Orleansa, nešto što će objediniti naše ideje i stilove, ali htjeli smo se fokusirati samo na naše pjesme, naše ideje. Bili smo tamo zimi što je zapravo vrijeme hibernacije, nema puno događanja, pa sad kad gledam na to, smjer u kojem smo išli ima i više smisla jer se više radi o introspekciji, unutarnjim razmišljanjima, pa su i pjesme više ‘prema unutra’, a ne vesele ljetne poskočice koje pozivaju na tulumarenje. U tom smislu je poanta bila ostati vjeran sebi i glazbi koju radimo, a ne zvuku koji proizlazi iz New Orleansa.

Radeći na novom albumu ‘Algiers’ snimili ste 55 pjesama, ali odabrali ste samo 12, ‘one koje su se činile dobre’, rekli ste. Što će se dogoditi s ostatkom pjesama i radite li uvijek po tom modelu?

Uvijek nekako radimo gomilu skica, zapisujemo ideje i to je dio procesa, moraš od nečega početi. Budući da ne radim sam, ne radim previše prije samog dolaska u studio u pretprodukciji. Kad dođem u studio, koristim to vrijeme za pisanje i zato mi je bilo važno otići u New Orleans jer u Arizoni, u Tusconu, uz svoje blizanke nisam se mogao 12 sati dnevno posvetiti poslu. Zato sam otišao u New Orleans na dva tjedna s Johnom da bih dobio to vrijeme za pisanje. Bilo je sjajno, zabavno i tamo smo smislili gomilu ideja koje na kraju nismo iskoristili. To su bile više skice, a ne razrađene pjesme. A ako mi bude dosadno, uvijek se mogu vratiti i raditi na starom materijalu. Čak sam razmišljao o tome, s godinama smo skupili tonu materijala. Ne znam, dio mene govori da nastavimo dalje, radimo nove pjesme...

Novi album snimalo je sve zajedno 20 ljudi, svirajući različite instrumente, no na turneje odlazi samo vas sedmero uglavnom. Jeste li oduvijek svi bili svestrani muzičari ili su pojedini članovi bili prisiljeni naučiti svirati i druge instrumente za potrebe turneje?

S godinama su glazbenici s kojima radimo naprosto uzimali instrumente i igrali se s njima. Uzeli bi klavijature i naučili ih svirati, ili harmoniku ili bilo što drugo, iako kažu da ih ne znaju svirati. Svi su otvoreni za isprobavanje novih stvari i svi su vrlo talentirani na mnogo načina što je jako važno.

Nedavno ste vlastiti glazbeni stil nazvali ‘jednostavno Calexico’ i rekli ste da vaše ime odražava glazbu koju radite. Jeste li utjecali na neke mlade bendove za koje smatrate da prate zvuk Calexica i želite li istaknuti neke novije bendove koje cijenite i volite?

Naravno. Prije mnogo godina bili smo na turneji s tada novim bendom, Beirutom, bio sam impresioniran i zbilja mi se svidjelo što rade, a i bili su slični nama iako s puno boljim vokalom, Zachom Condonom. Još uvijek zbilja volim njihovu glazbu. Sviđa mi se što razmišljaju o prošlosti, o starijoj europskoj glazbi, primjerice Jacques Brel je utjecao na njih. Zach ima stvarno mekan glas, prekrasan vibrato, koji vas potpuno obuzme, a glazbeno su uvelike pod utjecajem istočne Europe, što je sjajno. I mi smo povremeno pod utjecajem takve vrste glazbe. Sad mi se čini da su uspješniji od nas, i dalje rade sjajnu glazbu. A poveznica između njih i nas bio je taj duo A Hawk And A Hacksaw, i oni su već neko vrijeme na sceni, pomalo su eksperimentalni, ali rade glazbu inspiriranu tradicionalnom romskom glazbom. Nas troje smo bili na turneji zajedno, svirali smo skupa i bilo je sjajno. Od ostalih koje zbilja volim istaknuo bih pjevačicu iz Dominikanske Republike, Ritu Indianu, ona je divna pjevačica i kantautorica, usto je i spisateljica. Njezin se zvuk može opisati kao plesna glazba 80-ih u kombinaciji s merengueom. To je luda kombinacija, ali ja dosta slušam jednu radijsku stanicu u Americi, Alt. Latino, na nacionalnoj mreži, i tu čujem puno zanimljive glazbe, pogotovo latino glazbe koju jako volim jednostavno jer mi dosade pjesme koje su uvijek u istom ritmu i uvijek na engleskom. Volim poslušati što ljudi s raznih strana svijeta imaju za reći, meni je to zanimljivo. Ima i taj talijanski umjetnik i glazbenik Venicio Capossela koji postoji već dugo vremena, duže nego mi. Radili smo zajedno neke stvari, neke koncerte. On je sjajan, nešto poput talijanskog Toma Waitsa.

Na Instagramu ste objavili nekoliko fotografija iz Beograda gdje ste svirali prije Terranea, a aktivni ste i na drugim društvenim mrežama. Doživljavate li Instagram, Facebook i Twitter kao sredstvo za promociju benda ili kao nešto nužno u današnjem svijetu?

Ponekad se čini da online svijet može biti naporan i dosadan, ali ja stvarno, najiskrenije obožavam Instagram. Volim gledati tuđe radove, bilo da su to fotografije prijatelja i kolega ili nepoznatih ljudi jer jako volim fotografiju općenito pa mi Instagram daje mogućnost da isprobam nešto novo. Moja je žena studirala fotografiju i radila je toj katedri na Sveučilištu u Arizoni, pa sam se imao prilike upoznati s mnogim sjajnim fotografima i vidjeti mnoge sjajne radove. Tako da to za mene nije samo promocija, to je nešto što volim raditi. Primjerice, dok sjedim negdje i čekam, usput fotografiram nešto i objavim, i to volim, s tim se mogu poistovjetiti. Uklapa se svijet umjetnosti u kojem jesam i u tome uživam.