Redatelj Roland Emmerich poznat je po visokobudžetnim blockbusterima poput 'Dan nezavisnosti' ili '2012', predvidljivim filmovima ispunjenih stereotipnim likovima i plitkim scenarijima. No često dobar izbor glumaca i duhoviti dijalozi čini ih, uglavnom, zabavnim iskustvom, pogotovo jer ne 'nastoje' biti ozbiljni, već upravo bezbrižno 'odmaranje za mozak'. Upravo takav je i Emmerichov posljednji uradak 'Misija: Bijela kuća', snimljen u potpunosti 'po receptu' s bezbroj 'prožvakanih' klišeja akcijskoga žanra.

Channing Tatum i Jamie Foxx kao naslovni dvojac najzaslužniji su što je ovo uopće gledljivo iskustvo. Njihov karizmatičan nastup i svojevrsna međusobna 'kemija' jednostavno funkcionira, što čini čak i potpuno prožvakane humoristične dosjetke zabavnima i efektnima. Sporedni glumci podjednako su dobri, poput James Woodsa, ali upečatljivi nastupi teško mogu spasiti dva sata posve predvidljiva scenarija. Zapravo, dugo trajanje predstavlja najveći nedostatak, jer film djeluje razvučeno, ispunjen nepotrebnim scenama neupečatljive 'drame'. Ako oduzmemo pola sata, ovo bi bio kontinuirano zabavan 'klasični akcić', ali ovako zna biti dosadan, prvenstveno iskusnijim gledateljima. Naravno, isti će možda i potpuno zanemariti film ukoliko im Emmerichovi 'proizvodi' inače idu na živce. Ipak je riječ o redatelju i producentu koji uporno stvara holivudske spektakle po 'receptu', bez traga inovacije ili barem pameti što je i ovdje očiti slučaj. Usprkos takvim manama, Emmerich zna raditi s glumcima kako bi gledatelju bili maksimalno zabavni i 'zapakirati' ih unutar jasno režirane, efektima 'nabrijane' besmislice bez nepotrebne 'ozbiljnosti'.

'Misija: Bijela kuća' nije sjajan film čak unutar akcijskog žanra, ali će onima željnim besmislenog 'napucavanja' uz dobre glumce biti dovoljno zabavan i gledljiv, što se ne može reći za slična ostvarenja u posljednje vrijeme.