TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Porin je bio dosadan, ali čak i to je napredak

18.03.2016 u 13:45

Bionic
Reading

Da nije bilo buntovnog povika Dječaka i Pletera na početku i završetku izvedbe pjesme 'Struja', blago provokativne zezancije Remi iz Elementala te Bože Petrova koji je u publici sjedio tik uz v.d. ravnatelja HRT-a, ovogodišnji bi Porin eventualno bio zapamćen po dirljivom oproštaju od Arsena Dedića. Ni po čemu ga drugome ne bismo zapamtili - ni po glazbi ni po izvedbi ni po dosjetkama. Najgore je to što je takva situacija za dodjelu Porina zapravo čak i - napredak

Kada kažem da je ovogodišnja dodjela Porina napredak u odnosu na prošlogodišnju, pritom uopće ne mislim ništa dobro. Želim time reći da su dodjele ove diskografske nagrade u pravilu toliko neshvatljivo užasne da jedna na kojoj baš svaka izgovorena riječ NIJE bila debilna u toj seriji neće biti zapamćena kao najveća katastrofa od dodjele nagrada koju je ljudski um u stanju pojmiti. Tu titulu i dalje drži dodjela od prije dvije godine u zagrebačkom Hypo centru, na spomen koji svaki moždano živ čovjek zastane, duboko udahne i mentalno zapali svijeću u spomen svim neuronima koji su mu tom prilikom odumrli. Ovo nije bilo toliko grozno. Ali je bilo grozno.

Dosta se u posljednje vrijeme pisalo o besmislu i neumornom recikliranju izvođača na dodjelama Porina, o tome kako glasačko tijelo niti ima sluha niti interesa za bilo što novo, drugačije i svježije od osovine Massimo-Oliver-Hladno Pivo-Vatra-Psihomodopop, da čitavi dijelovi inače živahne glazbene scene raznih žanrova i geografskih dijelova Hrvatske ostaju potpuno zanemareni, da radijski urednici glasaju po sistemu najmanjeg zajedničkog nazivnika ukusa najšire publike pa i ne mogu do nominacija dogurati nikoga tko nije teška srednja struja i kako je Porin odavno izgubio dodir s pulsom muzičke scene koju bi navodno trebao pratiti. Pisali su o tome mnogo stručniji od mene - osobno nisam uopće stručna za glazbu, ali čak sam i ja takva neuka primijetila da na Porinu zbilja nema ničega glazbeno zanimljivog, da se nagrade iz godine u godinu dodjeljuju istim autorima i da je Massimo očito osvojio desetogodišnju pretplatu ili nešto.

Već je i to dovoljno - nedostatak bilo kakve glazbene vizije, uzbuđenja, svježine ili dinamike - dovoljno da se na Porin gleda kao na tek još jedno besmisleno okupljanje estradnih posvuduša, s tu i tamo pokojim zalutalim umjetnikom ili stručnjakom. I već je to dovoljno da prijenos dodjele ne bude nešto što bi čovjek poželio pogledati. Zna se da neće biti ničeg novog, zna se da će bit Massimo i Josipa Lisac, zna se da će se kao najalternativniji  mogući trenutak isfurati netko tko pjeva neki pentatonski etno napol iz Međimurja, a napol i Međuzemlja i iako nemam ništa protiv nikoga od tih spomenutih - DOSTA VIŠE, BRATE! Dajte obiđite barem pokoji koncert na područjima većih gradova i okolice i sjašite s jednim te istim iz godine u godinu.

Ovogodišnja se dodjela odvila upravo po tom obrascu - glazbeno nezanimljiva, bila je dopunjena nešto manjom, ali ipak postojećom količinom imbecilnih duhovitosti koje su izgovarali prezenteri na pozornici (najgore mi je bilo kada je Ela Dvornik jednog inozemnog glazbenika tobože provokativno pitala voli li ga više primati ili davati - premda možda ta nesuptilna dvosmislica u kojoj se izjednačavaju Porin i penis i nije tako loša uzme li se relevantnost dotične nagrade). Da nije bilo jedne dirljive teme, jednog snažnog i jednog mlačnog političkog ispada te jednog znakovitog uprizorenja u publici - sa sinoćnjeg se Porina baš ništa ne bi moglo ni izdvojiti ni zapamtiti.

Dirljiva tema koja je obilježila jučerašnji Porin bio je oproštaj od Arsena Dedića, koji je bio lijep i prigodan, a opet ne suviše napadan, premda je, po mojem osobnom mišljenju, iako pjesma 'Odlazak' ima prikladno simboličko značenje, možda za finalni oproštaj od Arsena trebalo odabrati neku pjesmu kojoj je ovaj kantautor sam napisao i glazbu i tekst, no dobro, to je sitnica. Lijepo su se oprostili od Arsena i to je bio trenutak na koji uglavnom nemam prigovora. To je, uostalom, ono što Hrvatima u posljednje vrijeme jedino dobro ide. Nostalgija i žal za boljom prošlošću. Ovdje barem nije bila usmjerena ukrivo.

Buntovni trenutak koji je, vjerujem, svima koji su gledali ostao u sjećanju dogodio se negdje u prvih pola sata priredbe, kada je na pozornicu izašao bend Dječaci ft. KUD Pleter, čiji je pjevač prije početka izvedbe pjesme 'Struja' prvo znakovito izgovorio: 'Montirani proces', zatim otpjevao cijelu pjesmu i na kraju, za slučaj da je netko možda posumnjao je li dobro čuo početak, ponovio: 'Montirani proces - stop cenzuri na HRT-u!' Definitivno neplaniran trenutak sigurno se nije svidio prisutnom novoustoličenom vodstvu televizijske kuće, ali nitko nije pokušao nikakav damage control pa je ostatak prijenosa protekao napola u očekivanju toga hoće li itko drugi izgovoriti išta provokativno.

Nije gotovo nitko. Remi iz Elementala, doduše, pri prezentaciji je nagrade za najbolji rock album godine pokušala neku dosjetku o tome kako će njezin bend sljedeće godine biti sigurno prijavljen u kategoriju 'Registar izdajnika', potom dodajući da je kategorija rock albuma sigurno najdraža kategorija 'našeg ministra', ali ta dosjetka nije polučila toliko pozornosti, pogotovo zbog toga što se na kraju pomalo rastopila u suzama radosnicama zbog osvajanja jednog od najvećih Porina.

Ostatak prijenosa gledatelji su još jedino mogli kratiti dosadu prepoznavanjem ovih i onih lica u publici, među kojima je bilo teško ne primijetiti Božu Petrova tik uz Sinišu Kovačića, ali nikakvih drugih zanimljivosti nije bilo. Porin će se, bojim se, morati drastično promijeniti - i sa stručne strane i s ove, medijske i estradne. Jer  ostane li ovakav, njegov će prijenos ne postati, nego ostati samo jedno - katastrofalno dosadno gubljenje vremena s tu i tamo pokojim buntovnim momentom i još pregršt verbalnih sramoćenja.