Producentska kuća Nukleus čiji je pokretač danas jedan od najuspješnijih hrvatskih producenata Siniša Juričić radit će na tri filma o Hrvatskoj za televiziju ARTE u koprodukciji s njemačkim partnerom, no kako u Hrvatskoj trenutno nije bilo sluha za sufinanciranje tog projekta, umjesto da Nukleus postane ravnopravan partner, moglo bi se dogoditi da će u projektu sudjelovati tek kao organizatori snimanja
Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu Siniša Juričić je u Kinu Europa primio Nagradu Albert Kapović koju mu je za doprinos promociji hrvatskog filma dodijelilo Hrvatsko društvo producenata. Juričić je kao inozemno najprisutniji hrvatski producent nagradu ponajviše zaslužio zbog međunarodnog uspjeha filma bugarskog redatelja Iliana Meteva ‘Posljednja ambulantna kola Sofije’ koji je koproducirao. U taj je projekt ušao na temelju dotadašnjeg redateljevog rada i filma 'Goleshovo' te načina na koji je htio napraviti novi film, premda je u tom trenutku imao samo osigurano financiranje u Bugarskoj.
'Metev je imao je jedinstven pogled i tematski i filmski, to me najviše privuklo ovom filmu’, opisao je Juričić početak suradnje u koju se upustio svjestan rizika kojem se izlaže ulaskom u stranu koprodukciju. U ovom slučaju odluka se pokazala više no opravdanom, no ne i dostatnim razlogom, barem zasad, da istim putem krene dalje:
'Ako nekom želite biti partner, prvo što morate jest dobiti novac na svom tlu, inače je svaka suradnja gotovo nemoguća. Evo, upravo nam se to ostvaruje - trebamo raditi tri filma za ARTE o Hrvatskoj, u koprodukciji s njemačkim partnerom, ali nažalost nije bilo sluha za to, pa ćemo biti svedeni na ulogu organizatora snimanja, umjesto da imamo partnersku ulogu. Tako da će Nijemci raditi filmove o Hrvatskoj na pravi kolonijalni način.
Ako ste u stanju ostvariti domaće financiranje, onda ćete lakše i uspješnije tražiti i novac vani te na taj način ojačati svoju ulogu unutar neke koprodukcije. Taj smo slučaj imali na Sofiji gdje je na hrvatsku stranu došao novac iz Nizozemske, Izraela, SAD-a i dijelom iz Njemačke.
Nadalje, rizik je taj da HAVC uvijek daje nešto manje od 10 posto sredstava, što vam je taman dovoljno da potencijalno izvisite, ako se tijekom predprodukcije dogodi da se budžet promijeni', pojašnjava Juričić.
Priča je s hrvatske strane malo drugačija. Koji su problemi pri pronalasku stranog koproducenta nekom domaćem projektu i koje su prepreke zbog kojih hrvatski filmovi u pravilu nemaju stranih koproducenata?
Prije svega, način na koji radimo filmove je još uvijek arhaičan, još uvijek postoje ljudi koji su pretplaćeni da dobivaju novac, iako su njihove teme, način na koji ih rade, te njihovi filmovi stvar prošlosti. Nadalje - to je pitanje škole jer kod nas na Akademiji kolegama redateljima na početku objasne kako su bogovi i onda ih ostave da se sami snađu i ostvare tu ulogu. Velika većina ih nažalost ne uspije.
Recimo na školi koju je pohađao Ilian, NFTS-u (National Film and Television School) u Engleskoj im kažu istu stvar, ali ih onda nauče montirati, snimati, nauče ih sve o tonu i kako izvući od svakog suradnika na filmu maksimum. I naravno - nauče ih sjajno režirati.
Kako iz današnje perspektive i radnog iskustva ocjenjujete obrazovanje koje ste stekli na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti kao student prve generacije produkcije?
Moj je odsjek na samom početku bio prilično ambiciozno postavljen, intencija je bila dati nam univerzalna znanja koja su nužna za naš posao, tako da smo imali predavanja na šest fakulteta, od Pravnog preko Ekonomskog do FER-a.
Kako čujem, taj je entuzijazam malo splasnuo, ali mislim da je odsjek produkcije još uvijek jedan od propulzivnijih na ADU. Ono što je nama tamo usađeno jest da smo poduzetnici, da smo kreativni producenti, da započinjemo projekte i vodimo ih u svim fazama, a ne da smo oni koji prenose stolice s mjesta A na mjesto B ili da smo skretničari novca koji se dobije na nekom filmskom fondu. Mislim da je šteta da ne postoji barem još jedna filmska škola u zemlji jer bi, kao sa zagrebačkim taksistima ili telekom operaterima, situacija odmah živnula, postojala bi konkurencija, pa bi se radilo i na kvaliteti. Ovako je ADU jedina, pa se i ne trudi biti posebno dobra.
U govoru prilikom primanja nagrade Albert Kapović za producenta godine na ovogodišnjem ZFF-u dali ste jasnu podršku radu HAVC-a i njegovom ravnatelju Hrvoju Hribaru. Kakvom ocjenjujete ulogu HAVC-a danas u Hrvatskoj i na čemu ta institucija još mora raditi?
Moja je podrška prije svega bila adresirana na situaciju u kojoj se u tom trenutku HAVC nalazio, na situaciju da je čovjek koji je po prirodi svoje uloge predsjednika Upravnog odbora radio protiv te ustanove. Moja je podrška bila adresirana na šačicu ljudi koji odrađuju silan posao, a za njih se ne zna jer nisu eksponirani kao gospodin Hribar. On je u svemu tome nebitan jer je u biti samo jedan od rijetkih državnih službenika koji odrađuje ono za što je plaćen. Vjerojatno bi se manje čulo za njega da je manje incidentan, ali suma summarum HAVC funkcionira zato jer tamo postoji nekolicina ljudi s integritetom, ljudi koji odrađuju posao ne samo regionalno, nego na europskoj i svjetskoj razini. Zahvaljući takvim ljudima 'Sofia' je završila u Cannesu i odradila cijeli put koji se dogodio ove godine.
To još uvijek ne znači da Hribar razumije dokumentarni film, niti koju vrstu financiranja ta forma zaslužuje, niti će ostale forme uskoro izaći iz sjene dugog igranog filma. HAVC recimo još uvijek slijedi taj dinosaurski sustav u kojem je bitno najveći dio sredstava podijeliti igranom filmu, bez obzira na rezultate u kinima, ali im je srećom u zadnje vrijeme box office počeo ići na ruku. Tamo još uvijek ne postoji nitko tko bi otvorio financiranje za cross-medijske projekte ili bilo koji novitet tog tipa koji je već dobrano etabliran u europskim filmskim fondovima, uključujući program MEDIA Europske unije.
Kakvim ocjenjujete odnos državnog sufinanciranja dokumentarnih i igranih filmova, tim više što su dokumentarci mnogo uspješniji u inozemstvu, a za njih se izdvaja mnogo manje?
Hrvatski dokumentarni film je živ, prati trendove, radi se hrabro i na pametan način, možda i zbog toga što još uvijek nije opterećen novcem.
Demokratizacija tehnologije omogućila je da ljudi daleko lakše rade dokumentarni film, ali to ne znači da ti ljudi trebaju biti manje plaćeni od ljudi koji rade u igranom, dapače. Mislim da su daleko više posvećeni svom radu. Danas imamo autore kao što su Dana Budisavljević, Damir Čučić ili Đuro Gavran koji na pametan način pokazuju svijetu da nismo samo mala zemlja za veliki odmor, nego smo zemlja koja je imala velikane dokumentaristike kao što je nekad bio Krsto Papić, ali ih ima i danas. Uhvatiti se s temom na način na koji je to odradila Dana u Havajima znači imati muda, ali s mozgom. I imati srce da se takvo nešto napravi. Volio bih da vidim tu strast u igranom filmu, ali se bojim da ćemo još neko vrijeme pričekati da se to dogodi.
Sustav je još uvijek sjajan, recimo samo u koprodukcijama u kojima smo jedinstveni u Europi - HAVC uvjetuje da se na 100 posto odobrenih sredstava, tek 60 posto mora potrošiti u Hrvatskoj. U velikoj je većini europskih država taj postotak od 100 do 150 posto, dakle vi morate dovesti posao u Njemačku ako mislite profitirati od njihovih fondova.
Nama to omogućava da smo u kratkom vremenu postali najinteresantnija zemlja za koprodukcije, ne samo u regiji, nego i šire. Sustav je postavio sjajni čovjek Albert Kapović po kojem je nagrada koju sam dobio dobila ime. Njegova je ideja bila postaviti HAVC po francuskom modelu CNC-a, nacionalnog centra za kinematografiju kako bi bio samoodrzavajući.
Svi oni koji imaju koristi od audiovizualne industrije u Hrvatskoj moraju financijski podržavati HAVC, što se do prije par godina na mudar i lukav balkanski način izbjegavalo. Čak i institucije koje vode stranci krenule su tim putem i zapravo je sjajno koliko je malo potrebno da se neki fini i pristojni Nijemac počne ponašati kao zadnji Balkanac.
Mislim da sve što se događa u Europi trenutno, a što je posljedica recesije i krize u kojoj se nalazimo, vodi k tome da će sufinanciranje tj. dotacije od fondova biti sve manje. Privatni novac u Hrvatskoj nikad nije ni trošen na kulturu jer nemamo taj običaj, niti je ikad zaživjela porezna politika koja bi bogatim mecenama omogućavala da plate manje poreza u slučaju da sponzoriraju kulturu.
Iskreno govoreći - to odgovara i državi jer na taj način najbolje kontrolira kulturu, sve je onak' fino, kak bi mi rekli, zagrebački, nema talasanja, ni ekscesa. U slučaju 'Sofije', 20-ak posto filma je financirano novcem bogatih Amerikanaca kojima nije bio problem izdvojiti novac za neki mali dokumentarni film iz Europe.
Počeli ste raditi s Damirom Čučićem na animirano-dokumentarnom filmu o psihičkom bolesniku. U kom smislu produkcija tog filma predstavlja izazov?
Najveći je izazov tog filma bio pronaći filmski jezik, naći način na koji će glavni junak Mitch biti uključen u rad na filmu. Prvotno je on bio samo snimatelj, ali je s vremenom postajao ko-redatelj, provodio je beskrajne sate s Čučićem u montaži, što je pridonijelo promjenama u njegovom ponašanju. Mislim da je Čučić pronašao ključ kroz oblik terapije filmom jer je način na koji radi s Mitchem pridonio poboljšanju stanja, te razvoju cijele metode koja se može koristiti za terapiju drugih pacijenata. Jer ako je nekome ponuđeno da prima terapiju slikanjem ili heklanjem goblena, zašto ne bismo probali liječiti ljude filmom, točnije radom na filmu?
Mitch bi mogao biti primjer da takva terapija može biti uspješna. I tu leži jedan od većih izazova jer možda je to sve što radimo uzaludno ili besmisleno, ali smo krenuli putem istraživanja kojim nitko još nije krenuo, pa se nadam da će i finalni rezultat donijeti nešto dobro, i terapijski i kao filmski proizvod.
Kakvim vidite razvoj hrvatske kinematografije u narednih nekoliko godina?
Vidim je jako zanimljivom, napetom, pametnom i malo više incidentnom jer ovako kako je trenutno je još uvijek zapeglana i pomalo dosadna. Vidim je dijelom europske kulture, ali i dijelom svijeta. Vidim je kako se otvara i miče od tužnih tema i ljudi koji šute, puše i gledaju u daljinu. Vidim je šarenu, mediteransku, smiješnu.
Jeste li zadovoljni tretmanom domaće produkcije na HRT-u?
Ovaj je odgovor jednostavan - suradnje nema. Ili, točnije - ima je povremeno, bez nekog sustava, svaki put kad se nacionalnu televiziju malo pritisne - ona propjeva, kao ilegalci nekada. Kao i u dosta drugih stvari, suradnja se malo pokrene, pa se mi malo ponadamo, pa onda opet sve stane jer se s tom televizijom zaista igraju kao s javnom kućom, pa kako tko naiđe na vlast, tako dovede nove mušterije koje je malo unište. Nekad je to bila televizija koja je koproducirala jednosatne školske filmove, na kojoj se nije trebalo pecati domaći dokumentarac kao ribu u Jadranu. Rezultat toga je bio da smo imali jake autore i sjajnu produkciju. Ne vidim baš jaki razlog zašto ne bi opet moglo biti tako, osim toga da će netko opet reći - nema se novaca.
Nekako mi se čini da je novaca prije bilo i manje, filmska je tehnologija bila skuplja, ali je bilo i manje političara koji su se morali slikavati i pokazivati, otvarati nove fontane, gradilišta i slične događaje.
O komercijalnim televizijama nemam što reći jer su one potpuno nezainteresirane za hrvatski film, ali su s druge strane pokrenule jaku produkciju sapunica na kojima mnoge naše kolege zarađuju pristojno i da ih nema, cijela bi slika hrvatske audiovizualne produkcije bila daleko lošija. Ta produkcija ima svoju publiku, ne vidim da će zbog njihove aktivnosti kruh pojeftiniti, ali će ljudi barem biti veseli jer će gledati dramsku verziju brace i seke koji vladaju jednim dalmatinskim gradom.
U kojem smjeru vidite razvoj svog rada budući da ste nedavno svoj rad proširili na Sloveniju otvaranjem tvrtke u toj zemlji?
Ova je godina bila izuzetno naporna, ne samo zbog otvaranja nove produkcijske kuće u Sloveniji, nego zbog toga što smo je otvorili sa sjajnim mladim redateljem Mihom Knificom s kojim imamo nekoliko igranih filmova u raznim fazama produkcije.
Tako da se nadam skinuti i taj krimen neimanja dugog igranog filma već iduće godine, a kako bi me neki kolege počeli ozbiljnije doživljavati. Planovi su nastaviti razvijati obje produkcijske kuće, povezati dvije susjedne zemlje jer recimo u Sloveniji je malo kritično s montažerima, pa se veselim već u siječnju dovesti sjajnu montažerku Sandru Mitić u Ljubljanu da počne raditi na Mihinom filmu 'Perseverance' kojeg ćemo dodatno 'pitchirati' na forumima u Trstu i Berlinu.
Predstoje nam još par sjajnih koprodukcija, od kojih svakako želim spomenuti film Petera Kerekesa ‘Baršunasti teroristi’, pa igrani film ‘Uno’ Giotta Barbieria koji radimo s Talijanima, nekoliko projekata s partnerima iz Srbije i Slovenije, grčki film ‘Kismet’ koji govori o fenomenu turskih sapunica i promjenama koje su donijele u arapskom svijetu, a i kod nas, pa filmovi u vlastitoj produkciji od kojih svakako treba spomenuti ‘Ljepši kraj’ u režiji Radivoja Andrića, suradnju s Robertom Zuberom na filmu o bankama, Saša Orešković s kojim smo primljeni na Robert Bosch Co-production prize pitch u Berlinu i Wiesbadenu, uglavnom, čeka nas jako puno posla.
Film je uspješno predstavljen na Documentary Campus Masterschool pitchu u Leipzigu gdje smo dogovorili suradnju s njemačkim partnerima, osigurali prodaju švedskoj televiziji, a film je ljetos dobio i podršku fonda MEDIA za razvoj. Očekujemo da se otvori natječaj u Sloveniji gdje ćemo aplicirati za produkciju, a onda u Hrvatskoj manjinsku koprodukciju.
Film nastavlja privlačiti pažnju i nakon inicijalne histerije koju je izazvao trailerom na YouTubeu, a koji je u mjesec dana pogledalo oko 600.000 ljudi, tako da se namjeravamo i dalje baviti tim cross-media potencijalom koji omogućava da film živi ne samo u klasičnim medijima, nego da se može konzumirati i kroz internet.
Manje je poznato da ste prije studija produkcije na ADU završili glumu. Što je potaklo odluku da s glume prijeđete na produkciju?
Gluma je najljepše zvanje na svijetu dokle god se ne morate njime baviti za egzistenciju. Tada vam se stvari počnu malo gaditi.
