PRIČE O RAĐANJU

'Period nakon poroda određuje naš kapacitet za ljubav'

06.10.2014 u 13:47

Zbirka 'Priče o rađanju'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jelena Božac

Bionic
Reading

'Priče o rađanju' zbirka je inspirativnih i pozitivnih priča koje je okupila psihologinja i doula Jelena Božac. Od 40-ak priča na koje je naišla tijekom godina i istraživanja teme poroda u knjigama, na internetu i forumima, autorica je odabrala najbolje u namjeri da i hrvatskoj publici približi osobna iskustva koja se često prepričavaju, ali rijetko ostaju pismeno zabilježena. Pročitajte i ulomak iz zbirke

Knjiga je podijeljena u dva dijela: prvi teorijski dio i drugi, značajno veći, koji čine priče o rađanju. Sama autorica i njen suprug prenose njihov doživljaj rađanja druge kćeri kod kuće, a uz njihovu, pronaći ćete brojne dirljive i osnažujuće priče.

Jelena Božac rođena je u Osijeku, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Rijeci, odsjeku za psihologiju.
Licencirana Paramana doula. Živi u Puli s mužem i dvije kćeri. Strastvena pletačica.

'Kada sam prvi put bila trudna, ono što je ostavilo najjači dojam na mene i što je bila jedina prava priprema za porod bile su priče o rađanju. Tijekom godina moj se interes za takve priče nastavio i pročitala sam nebrojeno prekrasnih priča, ali i nebrojeno loših iskustava koja su me rastuživala. Osjećala sam da bi puno tih loših iskustava bilo bolje da su se žene mogle drugačije pripremiti za rađanje', napisala je Jelena Božac


Autorica knjige Jelena Božac

Sakupili ste jedinstvenu zbirku priča o rađanju. Iz iskustva, čini li vam se da se o tom jedinstvenom događaju premalo priča i piše u javnosti? Kakva se literatura kod nas nudi po tom pitanju?

Sve više se piše i priča o rađanju i to mi je izuzetno drago čuti i vidjeti. Naime, mediji nude jednu sliku poroda u kojoj je on najčešće prikazan kao hitni slučaj u kojem se vrlo često spašavaju životi. Također, žene s teškim iskustvima poroda često žele o tome razgovarati, no nerijetko biraju trudnice za sugovornike, a to nije u redu. Strah od poroda i iskrivljene slike o porodu kao medicinskom događaju, a ne normalnom, fiziološkom procesu, prevladavaju u našoj kulturi. No kao što sam već rekla, sve više žena dijeli svoja pozitivna iskustva rađanja i na internetskim forumima, i u televizijskim emisijama, i novinama, a moj je stav da su te priče žena pravo znanje o rađanju - priče nastale iz iskustava iz prve ruke, a ne iz medicinskih priručnika.

Što se literature na našem jeziku tiče, ona je još uvijek prilično oskudna, za razliku od, recimo, literature na engleskom jeziku o toj temi gdje je stvarno velik broj knjiga s pričama o rađanju, o prirodnom porodu, o fiziološkom porodu, o doulama itd. Na našem je jeziku prevedeno svega nekoliko knjiga, no vrlo inspirativnih - od autora poput Michela Odenta, Ine May Gaskin, Marsdena Wagnera. Od domaćih autora objavljena je jedna zbirka priča o porodima, no s potpuno drugačijim odabirom priča od knjige 'Priče o rađanju'.


Autorica Jelena i ilustratorica knjige IvanaSlaviček

Recite nam kakvi su vaši stavovi o 'slobodnom porođaju' (free birth)? Što to konkretno znači i kolika je osviještenost u Hrvatskoj o mogućnostima koje se nude?

Slobodni porod ili 'free birth' ili neasistirani porod svugdje je kontroverzna tema, što je razumljivo. Naime, to je porod bez medicinske asistencije, odnosno žene planirano rađaju same ili uz podršku partnera/obitelji. U svim zemljama svijeta se određeni broj žena uvijek odlučivao na ovako nešto - nekad imajući filozofiju u pozadini odluke, a nekad jednostavno ravnajući se intuicijom i povjerenjem u prirodne procese.

Osnovna ideja onih koji biraju takav način rađanja jest da je rađanje fiziološki proces poput bilo kojeg drugog fiziološkog procesa (recimo, obavljanja nužde) te da se najbolje odvija kad je neometan i kad nije usmjeravan izvana. Kod takvog poroda žena se oslanja isključivo na signale svog tijela te instinktivno reagira na njih promjenom položaja, glasanjem i slično te u potpunom skladu s djetetom olakšava porođaj i sebi i djetetu. Zanimljivo je da su takvi porodi najčešće vrlo kratki, što je, naravno, odlično i za majku i za dijete. Osobno sam iskusila takav porođaj rađajući svoju drugu kćer, a poznajem desetak žena koje su također rodile na taj način.

Ispričajte nam o vašem učenju od francuskog liječnika Michela Odenta, autora mnogih značajnih knjiga o porodu.

Cijenjeni dr. Michel Odent je po meni jedna od najznačajnijih osoba u pitanju porođaja i duboko se nadam da će njegov rad imati sve više utjecaja. Naime, on je čitav život posvetio izučavanju pitanja poroda i to prisustvujući porodima (više od 16000 njih) s jedne strane te prikupljajući znanstvena istraživanja visoke kvalitete s druge strane. Njegovo poznavanje porođaja je i filozofsko i znanstveno i vrlo praktično. On se zalaže za provođenje onog do čega se znanstvenim radom došlo, no praksa jako kaska, možda i 30 godina za time, osobito kod nas i u još nekim istočnoeuropskim zemljama.

Zahvaljujući njegovu znanju i seminaru koji sam prošla pod vodstvom njega i doule Liliane Lammers (Paramanadoula seminar), znanje o rađanju 'očišćeno' mi je od svih viškova i shvatila sam - prisjećajući se prvog poroda a kasnije i iskusivši pri drugom porodu - da je porod zaista jednostavan, sasvim prirodan, a istovremeno prevažan i svet čin. I da je važno za sve koji su prisutni uz ženu koja rađa, da poznaju POTREBE žene u porodu te da ih poštuju. Isto tako da poznaju uvjete koji pogoduju fiziologiji poroda te da ih omoguće - a sve to s ciljem da porođaj bude lakši i bolji i za majku i za dijete.



Posebno je zanimljivo poglavlje o civilizacijskim posljedicama načina poroda. Naime, navodite istraživanja koja povezuju način na koji smo rođeni s pojavama poput autizma, maloljetničke delinkvencije, anoreksije itd. (posebice dio s agresivnijim i destruktivnijim kulturama poput Spartanaca ili Siouxa, u kojima je snažno ritualizirano remećeno prvobitno povezivanje majke i djeteta). Objasnite čitateljima poveznice i posljedice neodgovarajućeg tretmana i naknadno – povezivanja s djetetom.

Vođenje ljubavi, porod i dojenje povezani su istim hormonalnim koktelom - od kojeg je najznačajniji sastojak hormon ljubavi - oksitocin. Njegovo lučenje uzrokuje ejakulaciju sjemena kod muškarca, kontrakcije maternice (trudove) pri rađanju, kao i izbacivanje mlijeka iz dojke. Vrhunac količine oksitocina je - neposredno po rođenju djeteta. Tada se majka i dijete zaljubljuju - dijete prvim podojem prima iste te hormone i na taj način - osobito dakle zbog djelovanja oksitocina (ljubavni hormon) i endorfina (prirodnog morfija) - majka i dijete od prvog trenutka razvijaju međuovisnost. To je prekrasni način Prirode da osigura da će se majka brinuti za svoje potomstvo.

Nažalost, vrlo malo žena rađa pomoću svojih hormona. Ako i rodi pomoću vlastitog oksitocina, vjerojatno će po izlasku djeteta primiti umjetni oksitocin koji ubrzava izlazak posteljice. Problem je što umjetni oksitocin ne djeluje na emocionalnu i ponašajnu komponentu, nego samo djeluje mehanički pojačavajući kontrakcije. Istovremeno blokira receptore oksitocina i tako se sprječava vrhunac prirodne opijenosti i osjećaja ljubavi. Dr. Odent na temelju brojnih istraživanja zaključuje da je period nakon poroda KLJUČAN za razvoj našeg osnovnog kapaciteta za ljubav. Prema sebi, prema drugima i prema planetu. Istraživanja upućuju na to da ako prilikom porođaja čovjek nije iskusio taj prvotni oksitocin, njegov kapacitet za ljubav je narušen. To se očituje kasnije u životu autodestruktivnim ponašanjima, agresivnim ponašanjem, nasiljem prema prirodi itd. Raznim ponašanjima koja su rezultat nedostatka ljubavi prema sebi i drugima.

Istraživanja na životinjama sisavcima pokazuju da ako se mladunče odvoji od majke neposredno po porodu, ona ga ne prihvaća kasnije kad joj ga se vrati. Ili ga teško prihvaća. Ljudi ipak znaju kako se majka treba ponašati pa se ponašamo majčinski i kad nas na to ne nagone hormoni i instinkti, no ipak - čest je slučaj problema s povezivanjem s djecom koja su nakon porođaja bila medikalizirana i odvajana od majki.
U starijim društvima što su kulture bile nasilnije i više osvajačke, to su bili izraženiji i čvršći njihovi rituali narušavanja povezivanja majke i djeteta. Na taj su način osiguravali bešćutnost ratnika.

I sami možemo svjedočiti da smo kao vrsta sve nasilniji osobito prema drugim bićima i prema Prirodi - možda možemo dovesti to u vezu s time što smo uglavnom zakinuti za oksitocin kojeg smo trebali dobiti u prvim minutama ovozemaljskog života.

Također je sve više slučajeva postporođajne depresije - što se također dovodi u vezu s odvajanjem majke i djeteta. Gledano unatrag evolucijski - dok smo živjeli u prirodi, jedini slučaj kad majka nije imala svoje dijete uz sebe, na sebi po porođaju je ako se radilo o mrtvorođenčetu. Možda naše stare strukture u mozgu to znaju, pa kad i u ovo novo vrijeme nismo uz svoje dijete po porodu, počinjemo tugovati. Osobno mogu reći da sam to doživjela nakon prvog poroda kad su me odvojili od djeteta dok pedijatar ne obavi pregled. Čekala sam 11 sati da se taj pregled obavi i u tih 11 sati bila sam na rubu očaja od osjećaja da mi odjednom, nakon više od 9 mjeseci, moje dijete nije u trbuhu, a istovremeno nije ni na meni ni uz mene.

Kako ste odlučili postati doula?

Još nakon prvog porođaja koji je bio prekrasno iskustvo, mogu reći čak vrlo duhovno i transcendentalno iskustvo, nekako se u meni rodila želja da pomognem kako god mogu da što više žena doživi tako rađanje svoje djece. I dalje je to na neki način moja 'misija' - i kroz pisanje knjige i kroz sve načine rada s trudnicama i ostalim ženama. Doula je žena laik koja, dakle, nije medicinski obrazovana, no sama je imala iskustvo prirodnog porođaja i ono je za nju bilo pozitivno.

Zbog vlastita iskustva ona zna iz prve ruke koje su potrebe žene koja rađa te može biti prava podrška rodilji. Doula štiti proces porođaja dajući podršku (psihološku, emocionalnu) ženi, rasterećujući ženu komunikacije s medicinskim osobljem - jer poznaje želje rodilje, pomaže i budućem ocu - jer se u slučaju prisustva doule on ne mora nositi s intenzitetom porođaja, nego može biti 'samo' tata koji čeka svoje dijete. Žena doulu upoznaje tijekom trudnoće i moraju si 'kliknuti' - odnosno moraju biti kompatibilne tako da žena osjeti da može u douli naći oslonac, sigurnost i povjerenje. Da želi podijeliti s njom tako intiman i poseban trenutak. Doula je sa ženom, u idealnom slučaju, i tijekom trudnoće (kroz nekoliko susreta upoznavanja, podrške, informiranja, pripremanja za porod itd.) i tijekom čitavog poroda te nakon poroda kroz barem jedan ili dva susreta. Postoje i postporođajne doule koje ženama pomažu u tjednima nakon poroda - i s dojenjem, i s kućanskim poslovima, i s ostalom djecom.

U sustavu prenatalne skrbi kakav je u našoj zemlji, takva je osoba dragocjena jer je zapravo jedina s kojom žena surađuje kontinuirano - od začeća do babinja, preko porođaja. Što, i sami znate, nije slučaj ni s odabranim ginekologom ni s primaljom ili liječnikom koji budu na porodu ni s patronažnim sestrama - dakle, kod nas je ta skrb potpuno rascjepkana. Doula je zapravo 'majka majci' - tako je možda najlakše objasniti što doula radi. Od utjehe i podrške do brisanja znoja pri porodu i dodavanja čaše vode, preko nunanja novorođenčeta dok se mama istušira.

Nažalost, kod nas na porođaj rodilišta ženi dopuštaju uvođenje samo jedne osobe, pa se žene najčešće odlučuju da to bude suprug - što je opet sasvim razumljivo. No često je to suprugu jednostavno previše i pod pretpostavkom da voli svoju ženu, teško mu je gledati njenu patnju a da joj ne može pomoći nikakvim djelovanjem. Zato bi idealno bilo da je tu i doula, koja bi odradila taj dio, a otac bi mogao rasterećeno dočekati dijete.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj što se tiče mjesta za porod i ponuđene asistencije, izvan zadanih okvira?

Hrvatska trenutačno nudi kao jedino mjesto porođaja rodilište. U rodilištu je uz ženu primalja, a povremeno i po potrebi i liječnik. Kuće za porode nemamo, a porod kod kuće nije predviđen kao opcija. U Hrvatskoj imamo studij primaljstva i ustvari je potrebno malo dobre volje pa da se porod kod kuće i našim ženama omogući kao izbor. Naime, diplomirane primalje, prema kodeksu struke, jesu osposobljene za samostalno praćenje zdrave trudnoće, poroda i postporođajnog perioda. Znači, gledano sa stručne strane, nema prepreka da one samostalno rade onako kao što to rade njihove kolegice u drugim europskim zemljama.

Potrebno je promijeniti zakonsku regulativu tako da se porod kod kuće pruži kao mogućnost te osigura suradnja liječnika/primalja koji bi željeli asistirati takvim porođajima i rodilišta koja bi primila rodilje u eventualnom slučaju kad je porođaj potrebno dovršiti u rodilištu. Iskreno se i duboko nadam da je Hrvatska otvorena za takvu promjenu u što skorijem roku - naime, u ovakvoj situaciji se naše žene snalaze na razne načine - ili polulegalnim angažiranjem primalja iz drugih zemalja ili odlaženjem u inozemstvo kako bi tamo rodile na željeni način - sve to je nepotrebno. Jer i mi imamo vrhunske stručnjakinje i stručnjake, samo je potrebno malo inicijative i dobre volje. Jer za porod kod kuće u današnje vrijeme svaka kuća ima sve što je potrebno, kola hitne pomoći za eventualni transport također imamo, a imamo i rodilišta kad zatreba.