Zašto uopće postoji seks ako organizmi koji se kloniraju troše manje vremena i energije za reprodukciju? Na pitanje koje je dugo mučilo znanstvenike napokon su odgovorili stručnjaci sa sveučilišta u škotskom Stirlingu.

Populacije koje se kloniraju u potpunosti su ženske i za reprodukciju im ne treba pripadnik drugog spola. Takvi se organizmi uvijek brže reproduciraju od onih koji to ne mogu bez seksa.

Iako se neke životinjske i biljne vrste mogu reproducirati bez spolnog kontakta, poput komodskih varana, zvjezdača ili banana, seks je i dalje dominantan način reprodukcije u svijetu prirode.

Znanstvenici znaju da seks omogućuje miješanje gena, što vrstama daje mogućnost brze evolucije i prilagodbe promjenama u okolišu. Međutim, za činjenicu da seks pobjeđuje kloniranje kao reprodukcijsku strategiju, mora postojati velika korist već za idući naraštaj.

Teoriju je bilo teško dokazati jer se većina organizama ili potpuno razmnožava kloniranjem ili samo seksom pa ih nije lako usporediti.

Znanstvenici sa Stirlinga zato su inovativnim pristupom ispitali vrstu koja može oboje - vodenbuhu.

Ustanovljeno je da je vodenbuhino potomstvo koje je bilo plod spolnog razmnožavanja, više nego dvostruko otpornije na infekcije od 'braće i sestara' koji su došli na svijet kloniranjem.

‘Jedno od najstarijih pitanja u evolucijskoj biologiji bilo je zašto seks uopće postoji kada uzima toliko mnogo vremena i energije’, rekao je doktor Stuard Auld s prirodoslovnog fakulteta u Stirlingu.

‘Seks objašnjava postojanje paunova repa, jelenjih rogova, ples mužjaka rajske ptice ili lavlje grive. Ali kada bi se, recimo, jedna ženka bilo koje od tih vrsta mogla razmnožavati sama, njezina mladunčad već bi došla na svijet, dok bi ostale ženke gubile vrijeme čekajući da se mužjaci za njih potuku. Pa zašto onda nismo okruženi organizmima koji se kloniraju?’ zapitao je Auld.

‘Uspoređujući potomstvo vodenbuhe, postalo je jasno da stalna potreba izbjegavanja bolesti može objasniti zašto seks opstaje u prirodi’, zaključio je.

Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Royal Society Proceedings.