Imate li neke mistične, nježne i romantične ideje o tome što je zapravo ljubav, nemojte čitati ovaj tekst. U njemu donosimo neke od rezultata istraživanja neuroznanstvenika koji se bave baš tim pitanjem: 'Što je to ljubav?'. Međutim, oni se tim pitanjem bave na neki drugi način. Oni istražuju biologiju ljubavi. U krajnjem slučaju, kako popularna pjesma grupe Bloodhound Gang kaže, mi jesmo samo sisavci.

Andreas Bartels i Semir Zeki, dva londonska neuroznanstvenika, skeniraju mozgove zaljubljenih ljudi u potrazi za odgovorom na pitanje što to znači biti zaljubljen. Kriterij za sudjelovanje u njihovom istraživanju je da ste 'iskreno, duboko i ludo zaljubljeni'. Ako jeste, snimit će vaš mozak funkcijskom magnetskom rezonancijom (fMRI), uređajem koji precizno mjeri dotok krvi u određene dijelove mozga. U one dijelove mozga koji su aktivniji, dotječe više krvi, pa se na slikama mozga lijepo može vidjeti koje su se 'lampice upalile' u kojem trenutku.

Primjerice, dok gledate fotografiju svojeg najdražeg ili najdraže, snažno se aktiviraju centri za nagrađivanje, tj. osjećaj ugode i za euforiju. Istovremeno je bitno smanjena aktivnost u onim dijelovima mozga koji su inače zaduženi za tugu, strah i anksioznost. Ujedno je smanjena i aktivnost u područjima zaduženim za kritičko mišljenje. To je posebno zanimljivo jer se time može objasniti zašto više nismo u stanju kritički promatrati osobnost svojih odabranika kad smo zaljubljeni. Ovakav isti obrazac aktivacije određenih dijelova mozga i deaktivacije drugih dijelova mozga može se uočiti kod osoba pod utjecajem različitih droga koje izazivaju euforiju.

Do sličnih je zaključaka došao i njujorški psihijatar Michael Leibowitz, koji kaže da strastvena ljubav ima sve značajke amfetaminskog uzbuđenja. Ne samo da na sličan način stvaraju povišeno raspoloženje, nego imaju i slične simptome apstinencijske krize kada ostanemo bez njih: anksioznost, strah, čak panične napadaje. Razlog tome je što, kada se tek zaljubimo, mozak proizvodi razne kemikalije, poput dopamina, norepinefrina i posebice feniletilamina, koji je kemijski rođak amfetamina.

Nažalost, kao što nam je svima poznato, ovaj početni osjećaj euforije ne traje dugo. Neki ga uspješno zamijene dugoročnim osjećajem privrženosti i sigurnosti, ali oni koji bez njega ne mogu – a koje Leibowitz zove 'attraction junkies' - lepršaju od jedne veze do druge, ne bi li se uvijek iznova zaljubili i osjetili tu prirodnu drogu. Stoga nije čudno što poznajete ljude koji se serijski zaljubljuju.