ČITATELJI PIŠU

U Svetoj Zemlji

10.10.2009 u 10:00

Bionic
Reading

Jeruzalem, sveti grad. Grad kojeg je povijest uporno gazila, ali ga nije uspjela pregaziti. Grad koji leži na gori obavijen maglom misterioznosti. Grad koji na svakom svom uglu odiše sakralnošću i religioznošću, ali i nekom zavodljivom napetošću. Grad koji u začuđujuću simbiozu združuje različite kulture, dijametralno suprotne političke opcije i tri velike svjetske religije. Jeruzalem je bio prva postaja na našem apsolventskom putovanju

Let od Zagreba do Tel Aviva nikako ne spada u sferu uobičajenog. Vesela atmosfera koja je na trenutke poprimala obrise ekstatičnoga, bivala je potencirana pjesmom, pivom i nepridržavanjem uputa o vezivanju pojaseva i zadržavanju broja sjedala označenog na avionskim kartama. Na zračnu luku Ben Gurion sletjeli smo u 1.30 sati po lokalnom vremenu. Poslovična predostrožnost izraelskih carinskih službenika ovoga je puta izostala - sve kontrole smo prošli glatko. Na izlazu iz zračne luke već nas je čekao autobus i vozač Atallah, Palestinac koji je više od vozača i koji će nam biti na usluzi sve vrijeme naše izraelske turneje. Zašto je važno da je Palestinac i da je više od vozača, saznat će se kasnije. Autobusom od obale Sredozemlja ravno u unutrašnjost 70 kilometara i eto nas u Jeruzalemu.

Na Mrtvom moru

Prva prohladna jeruzalemska noć bila je kratka. Osvanulo je prvo jutro u Svetoj Zemlji, u Svetom Gradu. Kada ugledate Jeruzalem okupan jutarnjim suncem, ne možete ostati ravnodušni. Morate se zaljubiti. Kao i kod svake ljubavi na prvi pogled, presudnu ulogu igra izgled, a po tom pitanju Jeruzalem je jako naočit. Turski zakon još tamo iz srednjeg vijeka nalagao je da sve kuće moraju biti izgrađene u kamenu. Zahvaljujući tom zakonu, koji je nekim čudom ostao na snazi, danas imamo Jeruzalem u kojem su gotovo sve kuće u kamenu ili bar fasadno obložene kamenom. Čak i moderne zgrade koje neumoljivo niču u novom dijelu grada oblažu se kvadratastim kamenim pločicama.

Via crucis. Križni put. Put kojim je Isus Krist nosio teški križ na svojim leđima. Svaka postaja prikladno je označena kapelicom. Svatko tko danas iz religioznih motiva ide tim putem slijedeći Isusove korake biva popljuvan od pripadnika druge religije koji su se smjestili uz trgovine suvenirima. Pljuvanje zasigurno nije jednako intenzivno kao i ono što je bilo upućeno Isusu, ali može se osjetiti dašak ozračja iz tridesetih godina nove ere. Via crucis vodi do Golgote, koja danas nije uzvišeno mjesto iznad grada, već se nalazi u strogom centru starog Jeruzalema. Mjesta gdje je Krist raspet, umro i pokopan (i uskrsnuo, za one koji vjeruju u njegovo uskrsnuće) nalaze se na vrlo uskom prostoru. Ta su mjesta natkriljena grandioznom bazilikom iz Konstantinovog vremena. Kristov grob nalazi se unutar kapelice sagrađene u spomenutoj velebnoj bazilici. Šest kršćanskih denominacija prisutno je na mjestu ukopa onog Isusa koji je želio da svi budu jedno - katolici, pravoslavci, Armenci, Kopti, Etiopljani i Sirci. Svi imaju pravo služiti vjerske obrede na tom svetom mjestu, ali često zbog preklapanja obreda dolazi do internih sukoba.

Maslinska gora pruža najbolji pogled na stari dio Jeruzalema. Uzvišena pozicija iznad doline potoka Cedrona omogućava nadilaženje iskustva uskih jeruzalemskih uličica te nudi viziju Jeruzalema kakav on stvarno jest. A on stvarno jest sveti grad triju velikih abrahamovskih religija: judaizma, kršćanstva i islama. Panoramom dominira Moria, fascinantna džamija sa zlatnom kupolom. Prema tradiciji, to je mjesto na kojem je Abraham skoro žrtvovao svoga sina Izaka. Dvjestotinjak metara lijevo od Morije nalazi se još jedna džamija, Al Aksa, treće po redu sveto mjesto muslimana (nakon Meke i Medine).

Predaja kaže da je s tog mjesta najveći islamski prorok Muhamed uznesen na nebo. Da stvar bude zamršenija, za mjesto gdje leži Al Aksa Židovi tvrde da se na njemu nalazila Svetinja nad Svetinjama, centralno mjesto njihovog nekadašnjeg hrama gdje se čuvao Dekalog (deset zapovijedi). Ispod Al Akse stoji Zid plača, jedini ostatak drevnog židovskog hrama koji su Rimljani sravnili sa zemljom 70. godine poslije Krista. Židovi taj ostatak ne vole nazivati Zidom plača, već Zapadnim zidom (Western wall).

 

Bolno. Možda je to najbolja riječ da se opiše dojam koji odaje visoki betonski zid između izraelskih i palestinskih područja. Jedan takav podignut je desetak kilometara jugozapadno od Jeruzalema, na samom ulazu u grad Isusova rođenja – Betlehem. E sad dolazi odgovor na pitanje zašto je dobro da je Atallah Palestinac. Židovski vozači ne smiju ulaziti u palestinska naselja, dok oni palestinski imaju pristup obama koridorima. A zašto je Atallah više od vozača? Zato što on prodaje najjeftiniju vodu u cijelom Izraelu/Palestini i zato što mi je u autobusu pronašao fotoaparat za koji sam se već prepao da je izgubljen.

Fascinacija Jeruzalemom ostavila je malo prostora da se opišu ostale ljepote ove zemlje. Riječi su ionako uvijek limitirane, nikad ne mogu izreći proživljeno. Slike možda mogu izreći koju tisuću riječi više, ali ipak dojmovi u suštini ostaju neizrečeni. Uglavnom, nakon Jeruzalema i Betlehema, uslijedilo je kupanje u Mrtvom moru, zatim Masada, izraelski nacionalni park, uzvisina židovskog nacionalnog ponosa, gdje su radije odlučili izvršiti masovni suicid u slobodi, nego umrijeti kao robovi u rukama rimskih okupatora, pa put na sjever i Galilejsko jezero, područje koje ruši predrasude o Izraelu kao pustinjskoj zemlji (na irigacijskom sustavu i načinu obrađivanja plodnog zemljišta zavidjela bi im i naša Slavonija), te završna ruta sredozemnom obalom kao zatvaranje kruga (Cesarea maritima, Haifa, Jaffa, Tel Aviv).

Riječi su limitirane, ali ono što se ponijelo iz Terrae sanctae ostaje zauvijek. Jedan prijatelj mi je nekidan rekao da uopće ne želi gledati slike s 'apsolventskog putovanja', iako ih na računalu ima preko 5.000, jer ga hvata prevelika nostalgija. Sigurno nije jedini koji tako osjeća.