Putovanja ČITATELJI PIŠU

Od Indije, preko Katmandua do Bangkoka

Svoju avanturu započeo sam 12. srpnja. Indija, Nepal, Tibet, dio Kine, Tajland, Kambodža, Laos i Vijetnam su mi bili u planu proputovanja. Povratnu kartu nisam kupovao jer nisam znao gdje i kad ću završiti put. Prvo ću vlakom do Budimpešte gdje se moram naći s frendom Mađarom (u daljnjem tekstu Đar-ma), fotografom s kojim radim. Sedmosatno putovanje. Pljuga prema onom kaj me očekuje, kažem sam sebi

Budimpešta – Istanbul bio je prvi let, a u Delhi smo stigli u četiri ujutro. Prvo uzimamo kartu grada da vidimo kamo uopće trebamo ići. Prijatelj koji je bio u Indiji već nekoliko puta mi je dan prije puta dao par savjeta za spavanje u gradu, koji kvart i sl. Mijenjamo dolare u rupije i idemo u Paranganj, kvart u New Delhiju koji je on preporučio. Pokazujemo kvart na karti vozaču manjeg taksi-kombija koji nas je furao od aerodroma do kvarta. Dolazimo u kvart oko pet i trideset, a kad ono – rasulo. Pita Đar-ma je l' tu bomba nedavno pala. Ja odgovaram da je možda palo više njih. Prljavo, smeća brdo, sve smrdi po izmetu i urinu, što životinjskom, što ljudskom, ljudi spavaju po podu, na rikši, u rikši, pod rikšom, psi pokraj njih, svete krave također - kaos. Ali ujedno i strašno zanimljivo. Na kraju sami nalazimo smještaj, dvadeset kuna za sobu, svaki po cenera i to je to. U New Delhiju smo bili četiri dana. Sljedeća destinacija je bilo mjesto Agra, poznato po Taj Mahalu.

G.P.
Indija
Tri dana smo proveli na ulici grada u druženju s lokalcima koji su slavili. Svake godine u to vrijeme većina muških stanovnika Agre ide u šetnju oko grada slaveći boga Višnu, tako da je ekipe za priču bilo i previše. Glasna glazba, svi na ulici, veselica, čajevi, mango, ekipa, pivo, navlačenje za odlazak u njihove shopove pa me je tako jednom prilikom pitao tip zašto nosim havaianasice. To je obuća za ići van na WC, da si moram kupiti ovakve party shoes iliti cipele za feštu, pokazujući na sive, kožne i odvratne natikače s otvorom za petu i prste. Trideset pet kuna za nešto toliko odvratno bi bilo bacanje novca u vjetar. Noćna mora. Prodavač me čak i uvjerava da takvih u Hrvatskoj sigurno nema. Iskreno se nadam da nema. Kako smo proveli dobra dva sata s tom ekipom pričajući, odlučili smo ih počastiti pivom koje tamo košta kao i kod nas u dućkasu, nekih šest, sedam kuna.

Pomalo i gladni, uz dogovor sa našim vozačem rikše i vodičem, dogovaramo da idemo k njemu doma upoznati njegovu obitelj, malo se družiti, pojesti, popiti i to. Dao sam mu pet banki pa je on kupio sir, krekere i pivo i išli smo k njemu. Nakon deset minuta vožnje, dolazimo k njemu doma i idemo drito na krov kuće. Struje inače ima, ali baš sad kad smo došli je - nema. Nema frke, još bolje, kažemo. Isfurali smo svijeće i sve je bilo super. Upoznali smo mu ženu, starce, klince i buraza. Navodno ih ima petnaest i svi zajedno žive u kući od četiri posebne prostorije, oko dvadeset kvadrata po sobi. Imaju telku i PC, pa se mogu nakačit i na net. Pričali smo i s njegovim burazom koji super govori engleski. Priča i španjolski. Obojica rade u njihovoj turističkoj agenciji i ide im super u usporedbi s tipičnom indijskom obitelji.

Sljedeći dan smo posjetili četrdeset kilometara udaljene palače Fatehpur Sikri u indijskoj državi Rajastan. Išli smo improviziranim autoputom gdje je metoda naplate cestarine ista kao i kod nas, uz mali dodatak trojice likova s puškama koji daju drugačiju dimenziju cijeloj situaciji naplate. Kaže šofer da ekipa puca ako se cestarina ne plati. Cestarina je dvije kune.

Sljedeća destinacija je bio Varanasi, sveti grad, poznat po spaljivanju mrtvih na obali rijeke Ganges. Vlaku za tu relaciju inače treba nekih devet sati, no nama je trebalo trinaest iz nepoznatih razloga. Uostalom, koga i briga, bitno da dođemo. I evo nas, stigli smo u Benares, kako ga Indijci još zovu, gužva na stanici, zapadnjaka znatno više nego u Delhiju i Agri. Napadamo u hostel koji smo rezervirali u Agri prije dva dana. Trebalo nam je dobrih četrdeset i pet minuta, prometne ceste, uske ulice, ljudi voze kao ludi, kaos...

G.P.
Nepal
Iznajmili smo čamčić i dečka koji je veslao. Dva sata po rijeci je 20 kuna. Najpopularnije mjesto je takozvani Burning Ghat, mjesto gdje spaljuju mrtve iz cijele Indije. Dečko koji nas fura kaže da se ljudi ovdje spaljuju 24 sata dnevno. Simultano, spaljuju više njih i s rijeke to izgleda pomalo spooky. Pogotovo kad padne mrak. Čuje se žamor ljudi koji su na ceremoniji, najbliži članovi obitelji koji su sad samo siluete stoje uz tijelo, dok ekipa koja tu radi već donosi drugo. Za tri sata, tijelo izgori skroz.

Nakon četiri dana ovdje, vrijeme je bilo da napadnemo sljedeću destinaciju. Katmandu, glavni grad Nepala. Letjeli smo za 130 dolara i za 55 minuta smo bili tamo. Vizu smo ishodili na aerodromu u Katmanduu. Odsjeli smo u privatnom smještaju kod nepalske obitelji za 15 kuna svaki. Predgrađe Thamel, moderniji dio grada, izgleda vrlo zapadnjački. Restorani, book shopovi, pekare, manji dućani mješovite robe, zvukovi bendova dopiru iz raznih barova gdje sviraju… izvrsna atmosfera vlada ovdje, no morali smo nakon dva dana krenuti dalje. U mjesto Pokhara koje je 200 km udaljeno od grada išli smo busom kojem je trebalo sedam sati.

Pokhara je izvrstan starting point za sve koji žele ići na trekking. Dva najpopularnija trekkinga su onaj na Annapurnu i Mount Everest base camp. Neposredno prije puta za Pokharu uplatili smo aranžman za Tibet. Naime, jedini način ulaska u Tibet s nepalske strane jest da uplatite aranžman u Nepalu pa vas stave na grupnu turističku vizu. Probali smo iskemijati da nas samo odvezu do granice, pa ćemo dalje sami. Nitko u Katmanduu nije želio to napraviti, pa smo morali ići preko agencije. Krenuli smo busom i ja sam se vozio na krovu istog do kineske granice, nekih četiri sata.

U Tibet smo ušli nakon dvosatne procedure na granici s ispunjavanjem brda formulara o svinjskoj gripi. Čekao nas je džip i krenuli smo na put do Lhase. Inače se taj put može odraditi u 18 sati vožnje, no mi smo prva tri dana posjetili par manjih mjesta, Shigatse i Nyalam. Đar-ma se nije osjećao baš najbolje, pluća su mu se počela puniti vodom i morao je natrag na niže. Na visinu od 5650 metara smo se popeli u dan i pol bez aklimatizacije na visinu. Odvezli su ga u Lhasu i letio je za Katmandu i natrag za Budimpeštu, pa sam nastavio sam. U Lhasi sam upoznao budističkog redovnika koji me nakon razgovora pozvao u svoj manastir gdje živi i pitao me bih li želio predavati engleski redovnicima, klincima do 13 godina, par dana. S oduševljenjem sam to prihvatio.

Na povratku u Nepal volontirao sam tjedan dana, noseći cigle kad se gradila škola. Spavao sam kod nepalske obitelji, 30-ak kilometara od grada.

Sljedeća destinacija je bio Bangkok. Avionom sam stigao za oko četiri sata. Tko je gledao 'Žal' s DiCapriom, znat će o čemu pričam kad spomenem Khaosan Road. Ulica gdje većina backpackera počinje tajlandsku turneju ako kreću iz Bangkoka. Točno ispred mog hostela čovjek je prodavao sve moguće delicije od škorpiona, skakavaca, ličinki, crva iz bambusovog lista, žohara i sl. Naravno da sam probao sve navedeno i zalio zmijskom krvlju, za što kažu da je eliksir mladosti. Plan je bio ići do sjevera Tajlanda, ući u Laos i proći Laos do juga, ući u Vijetnam na jugu i ići skroz do sjevera. Ući ponovno u Laos pa u Tajland do Bangkoka i u Kambodžu. Onda natrag u Bangkok, gdje sam skovao plan da idem u južni Tajland do Malezije, Singapura, za Borneo i onda doma. Ovo zadnje ću napraviti nagodinu.

  • Sviđa vam se članak? Preporučite ga prijateljima putem ovih servisa:
  • Pošaljite mailom
Čitajte još
ModaKomoda Pročitaj više
Horoskop
Horoskop Pročitaj više