Put nije bio zamoran, let iz Ljubljane trajao je dva sata, a naš odmor punih sedam dana tulumarenja i uživanja. Kada smo krenule na putovanje imale smo u planu posjetiti Mallorcu i Formenteru - u agencijskim prospektima koje smo nadobudno prečitavale prije putovanja nudili su se zanimljivi jednodnevni izleti na Formenteru i Mallorcu - međutim sve naše kalkulacije i planovi pali su u vodu onog trenutka kada smo sletjele i kada je ludilo započelo.

Prešetavale smo se preko centra, vukući putne torbe za sobom i tražeći naše apartmane, i doslovce smo uživale u svakom trenutku. Taj prvi dojam grada i ludila nikada neću zaboraviti, bar do bara, restoran do restorana, klub do kluba, od glasne muzike ne čuješ vlastite misli, mladi promotori ispred svakog kafića, crnkinje, bjelkinje, vukle su nas za rukav pitajući gdje ćemo večeras. 'Dođite u Space, dođite u Amnesiu', ljepile su po nama nekakve papirnate narukvice s popustima, zatamnjene limuzine s glasnom muzikom dok kroz otvoreni šiber plešu crnci i crnkinje, sve bučno, sve nasmijano, svako svakoga na ulici pozdravlja, momci se bacaju na pod, ali doslovce bacaju na pod, pred curama. Taj dolazak u apartman duboko mi se urezao u sjećanje, a vrhunac je bio onog trenutka kada smo došli ispred apartmana i kada smo shvatili da nam je ulaz u apartmane zapravo cocktail bar i diskoteka TOP 21. Da, da - zvuči nemoguće, ali to vam je Ibiza, totalno ludilo. Nema jutra, nema večeri, nema otvaranja i zatvaranja, muzika ne staje, ljudi se ne prestaju smijati i zabavljati, nema vremena. Vrijeme ne postoji, sve do onog trenutka kada ponovo sjednete u avion i uzletite.

Na Ibizi mi se jako svidjela Bora Bora, prekrasna pješčana plaža i beach bar, jedan od najpoznatijih u Europi, iz kojeg muzika odjekuje na kilometre, gdje smo redovno provodili naša luda popodneva plešući i zabavljajući se. Kada smo dolazili na Ibizu pilot je pri dolasku zaokružio čitav otok i tek onda sletio na aerodrom. 'Čemu to', pitala sam se onda, ali sam u isto vrijeme tu činjenicu zanemarila, misleći da možda nisam dobro vidjela ili da je to možda jedan od malih susjednih otočića kojih ima mnoštvo u balearskom arhipelagu, pa da ćemo tek poslije sletjeti na Ibizu. No, nakon nekoliko dana, shvatila sam da avioni polijeću i slijeću svakih 5 minuta i običaj je da pri polijetanju i slijetanju svi avioni prođu preko Bora Bore, ali jako nisko, i pale signalna svijetla i pozdravljaju partijanere. U tom trenutku svi koji se nalaze u beach baru, koji se proteže dužinom od nekoliko stotina metara, na plaži, plešu  i dižu ruke u zrak pozdravljajući pilote.

Naše lude noći provodili smo obilazeći diskoteke u koje stane po nekoliko tisuća ljudi, ogromna zdanja na nekoliko etaža s različitom muzikom, ovisno o tome što želite. U disko Amnesia stane do deset tisuća ljudi, a djevojke obučene u šumske vile, u zlatnom, s metar dugim perikama i na štulama od nekoliko metara šetaju poviše publike, pozdravljajući goste, dok iznad njih na ogradi plešu druge šumske vile, obučene u zeleno, okićene cvijećem i granjem predstavljaju šumu.

Cafe del Mar, kafić pokraj mora u gradiću San Antonio s druge strane Ibize, mjesto je na kojem je 'rođena' chill-out glazba. Taj je kafić nezaobilazno mjesto izlaska koje moraju posjetiti svi koji kroče na Ibizu, a najveća gužva tamo vlada pred izlazak sunca. U to doba dana, koje neki nazivaju i najvećim božjim dodirom na zemlji, svi bi željeli sjediti u naslonjaču Cafea del Mar, ispijati svoje omiljeno piće i uživati u opuštajućem ugođaju koji glazbom stvaraju DJ-i i gledati jedan od najljepših zalazaka sunca na svijetu.

Moje ludilo trajalo je sedam dana, s jako malo sna. Po povratku kući, tjedan dana su mi u ušima zujale melodije house ritmova, a u uredu sam se javljala na telefon izvijajući se 'u ritmu muzike za ples', dok su me kolege s posla blijedo gledale ne imajući razumijevanja za moje trenutno psihičko stanje. Ibiza je bila nešto posebno, jedino se nisam uspjela naspavati, ali ništa zato, zimi ću spavati.