Mnoga sela nedaleko od bugarskih gradova Jambola, Velikog Trnova, Rusea i oko Stare Planine danas su puna praznih kuća. Doduše, bila su puna napuštenih kuća i nakon pada Željezne zavjese, ali mnoge krajem devedesetih i početkom novog milenija kupili su budzašto Britanci. Neki zato da ih koriste kao vikendice ili da se u njima ozbiljno skrase za jeftine pare, jeftino ih obnove i uz jeftin život postanu novi građani Bugarske. Drugi zato da se za koju godinu opernate prodajući ih kada nakon ulaska Bugarske u EU cijene nekretnina skoče u nebo.

Prvi dođoše, probaše, pa brzo otiđoše, drugi, spekulanti, nikada ni ne dođoše, svejedno, kuće ostadoše prazne. U nekima, onako praznima, privremeno se skrasiše lokalni Romi, druge vlasnici ostaviše na brigu ljubaznim mještanima, a ovi ih pretvoriše u skloništa za ovce... To je ukratko neslavna priča o pohodu Zapada, mahom Britanaca, na bugarsko tržište nekretnina. Kako je počelo?

Novo mjesto pod suncem

Početkom novoga milenija, Britanci su ekonomsku krizu osjećali u zraku. Optimizam je splasnuo, cijene nekretnina i ostaloga divljale, a narod, kao i u nas, utjehu i bijeg tražio buljeći u mali ekran. Jedna od omiljenih emisija bila je 'Mjesto pod suncem' Channela 4, lifestyle program za prodaju nekretnina u inozemstvu.

Umjesto domaćeg broda koji tone, emisija je obećavala Britancima plavo nebo neke europske arkadije, a te 2001., kao idealan primjer, pokazala je kako se sretna obitelj Smith snalazi u Bugarskoj, stapajući se s domorocima i kiseleći krastavce. Španjolska je već bila 'out' s obzirom da se pretvorila u 'fish and chips' zemlju, a 3.000 funti koliko su Smithovi platili za cijelo gospodarstvo u jednom idiličnom bugarskom selu, u odnosu na skupe španjolske nekretnine činilo se bajkovito jeftino. Da ne spominjemo smiješno niske cijene hrane i režija u odnosu na one na Otoku. Nema veze što je riječ o bivšoj komunističkoj zemlji, kada se u njoj i umirovljenik i socijalni slučaj osjeća kao car. Sve je bilo na prodaju i sve u okviru njihova budžeta. 'Prvi put smo osjetili kako izgleda biti u koži Donalda Trumpa', izjavljivao je za bugarski magazin Vagabond jedan od kupaca.

Za razliku od bivše Jugoslavije koja je u slavu 'elektrifikacije plus industrijalizacije' tjerala seljake u gradove da pune tvornice, Bugari su stanovništvo iz urbaniziranih sredina tjerali u zabačena područja gradeći tamo industrijske mastodonte. Kolapsom socijalizma, odumrli su industrijski divovi i kolektivna poljoprivreda, a radništvo i seljaštvo se posljednjih dvadeset godina razbježalo po gradovima u potrazi za poslom ostavivši iza sebe napuštene domove, spremne ih prodati budzašto. Seoske nekretnine nisu privlačile domaće ulagače, koji ionako nisu imali para, no zato su Otočani bili očarani.

Gdje je Bugarska? Kako doći do nje? Koliko je ograničenje na kreditnim karticama? - pitali su. U vrijeme globalizacije tržišta, na internetu je lansirana krilatica 'fly and buy' (leti i kupi), ali i prodaja na neviđeno. Agencije su cvale, a neke su čak Bugarsku reklamirale kao 'posljednju postaju imperija'. Godine 2007. organizirana je i udruga InterNations Bulgaria, čiji članovi, iseljenici iz cijele Britanije, od Yorkshirea do Cornwalla nude pomoć i savjete novim članovima.

Točnih brojki novih britanskih vlasnika nema, ali u magazinu Vagabond spominju ih do 250.000. U to sam doba i sama neko vrijeme boravila u toj zemlji začudno lijepe prirode nagledavši se u unutrašnjosti praznih kuća, puste zemlje i cijelih napuštenih sela, slušajući strance kako govore da bi im kupnja za siću mogla za koju godinu donijeti golemu zaradu. Ono što su mogli kupiti za 3.000 leva (1.500 eura), računali su da će brzo vrijediti 30.000 eura.

I sami domaćini prilično su bili iznenađeni tim iznenadnim interesom. Zemlja na raskrižju civilizacija bila je svikla na to da stranci kroz nju prolaze, ne i da ostaju. Ako su to činili, bilo je to zato što su bježali pred progonom (Židovi), masakrom (Armenci) ili građanskim ratom (Bjelorusi), češće zato što su bili osvajači, Turci, Grci, Srbi, Mongoli, Tatari... Ne zato što su ovdje očekivali ispunjeniji život, novi početak.

Neki su Bugari brzo objasnili 'prave' razloge zbog kojih su britanski doseljenici GB zamijenili za BG. 'Dolaze nam samo siromašni. Britanija ne zna što bi s njima pa ih ohrabruje da emigriraju. Najprije smo bili zasuti polovnim automobilima, a sada nam dolaze starci', izjavljivao je jedan ispitanik tijekom istraživanja profila novih emigranata, koje je 2007. provodila Association of Bulgarian Chevening Scholars (Udruga bugarskih Chevening znanstvenika) u suradnji s britanskim Ministarstvom vanjskih poslova i britanskim veleposlanstvom u Sofiji.

Pa ipak, nisu svi doseljenici bili ubogi umirovljenici, 25 posto njih su bile mlade obitelji sa školskom djecom, koje su ovdje mogle postići ono za što bi im u Britaniji trebale godine. Dolazili su zbog niskih cijena i kvalitete života, ali i zbog klime, prirode i zdrave hrane, onoga što nova generacija otkriva u doba new agea. Dolazili su i zbog osjećaja pripadnosti zajednici, koji se izgubio u Britaniji, oduševljeni činjenicom da će im susjed ponuditi košaru jabuka, jaja i sira ne očekujući ništa zauzvrat ili pomoći pri selidbi ne tražeći novac. Doduše, smetao ih je nemaran odnos prema smeću, nesmiljen odnos prema domaćim životinjama, što pse drže u dvorištu na lancu i po život opasna vožnja, naročito na lokalnim cestama.

Bugari su pak bili oduševljeni prvim britanskim susjedima. Oni su njihova zaboravljena sela vraćali na zemljopisnu kartu i bili svojevrsni statusni simbol nekog mjestašca. Lokalne vlasti su im išle na ruku, iako su ih neki dočekivali na nož izjavljujući kako im dolazi 'društveni talog sa Zapada', a načelnik jednog sela nedaleko od Jambola izjavio je da im 'domaći samo služe dok oni leže i piju'.

I onda je 2008. udarila globalna kriza, britanski se domovi u Bugarskoj ispraznili, a entuzijazam splasnuo. Život nerijetko bez struje i tekuće vode u zabačenom svijetu više nije bio idiličan, djeca su stasala za srednju školu i fakultet, zime su bivale hladnije, obnova kuća sporija i skuplja jer je ovisila o volji lokalnih majstora. Posla u Bugarskoj nije bilo ni za Bugare pa su ostajali oni koji imaju osiguran prihod iz Britanije. Zdravstvena je zaštita bila lošija od one na koju su navikli, bolnice lošije opremljene, a bugarski jezik jednako težak, u očekivanju da domaći nauče engleski. Domaćini su bili iznenađeni što novi susjedi ne znaju koju riječ ruskog, njemačkog ili francuskog, da se mogu bolje razumjeti. 'Neokolonijalizam na seoskoj razini' – kako su neki opisivali dolazak 'prvih pionira' na istočni 'divlji zapad', brzo se slamao na jezičnoj razini.
Kulturni šok, usamljenost i alkohol također su dali svoje. Neki su uspjeli prodati nekretninu novopridošlima uz mali profit, ali oni koji su očekivali drastičan rast cijena, ostali su na suhom ili postali žrtve beskrupuloznih britanskih agenata i trgovaca koji bi ih znali oguliti do kože prodajući i nekoliko puta njihovu bugarsku imovinu.

Rijetki su ipak uspjeli i ostali uspješno se uklopivši u lokalnu zajednicu, a neki i zato što im u slučaju nezaposlenosti, ako su stalno nastanjeni u Bugarskoj, Bugarska mora isplaćivati pomoć za nezaposlene. Ali ne u visini one koju dobivaju Bugari, nego one koju bi dobivali u Velikoj Britaniji. To znači da bugarski Britanci mogu dobiti dvostruko više od prosječne bugarske plaće i gotovo četiri puta više od onoga što mjesečno prima nezaposleni Bugarin. Sasvim dovoljno za život na visokoj nozi, koji plaćaju bugarski porezni obveznici budući da se Bugarska kao članica EU obvezala pridržavati EU zakona, standardnog za sve članice pa i za siromašniju Bugarsku.